Treba razlikovati emociju mržnje od emocije srdžbe. Gnjev, srdžba ili
bijes kao intenzivna srdžba jest relativno kratko uzbuđenje osjećaja
koje je svima poznato. Po naravi stvari, svaka nepravda bi trebala
izazvati našu srdžbu i u tom smislu je dobro da osjetimo u sebi gnjev na
nepravdu odnosno onoga tko je čini. Bilo bi žalosno i neljudski
prolaziti pokraj nepravde ili se pomiriti s nepravednim i grešnim
strukturama društva i ne poduzimati ništa da se takvo nepravedno stanje
promijeni. Sv. Pavao kaže: »Srdite se, ali ne griješite« (Ef 4, 26).
Nasuprot srdžbi stoji mržnja kao trajan duševni proces koji sa svoje
strane stalno rađa nove negativne procese i tako uzrokuje dugotrajni
stres i napetost ugrožavajući zdravlje duše i tijela. Srdžba motivira
osobu da mijenja nepravdu i grešne strukture, dok mržnja potiče na
osvetu i nije joj primarni cilj vratiti pravdu, nego nanijeti novo zlo.
Osveta je, kaže Jean Monbourquette, »instinktivna pravda koja dolazi od
primitivnih bogova podsvijesti. Ona ide za tim da uspostavi jednakost
koja se temelji na patnji koja se zadaje na recipročan način«.
Srdžbom protiv nepravednih struktura
Isus kao psihoterapeut ne uskraćuje nam izražavanje emocije srdžbe. Čak,
štoviše, on sam nam daje primjer kako se treba rasrditi kad su ugrožene
istinske vrijednosti. U evanđelju (Mt 21, 12-15) čitamo kako je Isus
uzeo bič i istjerao trgovce iz hrama te im isprevrtao stolove u hramu.
Prema Isusovu savjetu i primjeru, srdžbu smijemo ne samo osjećati nego i
konstruktivno izraziti, odnosno usmjeriti je na mijenjanje nepravednih
struktura.
Za razliku od srdžbe koju treba pametno izraziti, mržnju kao izrazito
destruktivnu emociju treba nadvladati. U tom smislu Isus nas poziva da
mržnju nadvladamo ljubavlju. Isus nas poziva da ljubimo čak i svoje
neprijatelje i da dobro činimo onima koji nas progone. Oproštenje na
koje nas Isus poziva treba biti učinjeno čitavim našim bićem. U
Evanđelju po Mateju Isus poziva da svatko od srca oprosti svome bratu
(usp. Mt 18, 35). Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema.
Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. S tim u svezi sv. Pavao kaže:
»Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!« (Kol 3, 13).
Na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus odgovara da mu
treba oprostiti sedamdeset puta sedam, što praktički znači uvijek. Isus
je svjestan da je to ljudima, koji još nisu dokraja obraćeni, veoma
teško. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno
događa. Ono je »skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i
pobjede nad samim sobom«. Pa ipak, Isus ne odustaje od svoga zahtjeva da
uvijek budemo spremni oprostiti onima koji nas uvrijede. Isus to
zahtijeva jer nas svojom milošću koju primamo u svetim sakramentima za
to osposobljava. Prema Božjem promislu, za ljubav, a ne za mržnju smo
stvoreni, zato: »Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi« (Martin
Gray).
Budi slobodan!
Nakraju, deseta zapovijed uspješne psihoterapije jest poziv na slobodu
do te mjere da budemo spremni izgubiti svoj vremeniti život kako bismo
postigli onaj vječni. Samo onaj tko je istinski slobodan moći će se
ohrabriti na takav korak i upustiti se u takvu avanturu.
Prava psihoterapija treba pomoći pacijentu da uvidi područja svoga
robovanja, da dobro »detektira« svoje ovisnosti te da iz toga nutarnjeg
svijeta ropstva iziđe na slobodu. »Vi ste, braćo, na slobodu pozvani«,
kaže sv. Pavao i nadodaje da nas je za tu slobodu »Krist oslobodio« (Gal
5, 1).
Kad god je Isus pozivao svoje učenike pa i ostali narod da budu
siromašni, on ih je tada pozivao da budu slobodni. Tako njegove riječi
»Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 3) mogle
bi se s pravom prevesti: »Blago istinski slobodnima, njihovo je
kraljevstvo nebesko«. Samo je ono srce slobodno koje još nije zarobljeno
bogatstvom ovoga svijeta. Istinski slobodan čovjek ne zgrće sebi
prolazna blaga, nego svim silama čuva svoju neumrlu dušu za nebeske
radosti koje je Bog obećao i pripravio istinski slobodnim ljudima.
Tko nije dokraja slobodan i tko nema vjere, ljubomorno čuva svoj život
pod svaku cijenu. A tko je istinski slobodan i tko ima prave vjere, taj
je spreman žrtvovati i svoj ovozemaljski život kako bi zadobio onaj
vječni, neprolazni.
Poziv na slobodu i spremnost da radi Isusa izgubimo i vlastiti život
Isus je izrazio sljedećim riječima: »Tko hoće sačuvati svoj život,
izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što
koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?« (Mt 16,
25-26).
Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe
Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog
voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: »Prije
nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.« Ja postojim jer
me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što
Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je to najbolje i to i jest
najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni
bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest
Ljubav sama. Sveti Ivan apostol kaže: »Tko ne ljubi nije upoznao Boga,
jer Bog je ljubav« (1 Iv 4, 8). Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u
Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u
konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina
dužnost kroz čitavu vječnost. U ovome su svijetu potrebne: vjera, nada i
ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za čitavu
vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada
što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice. Jedino će ljubav i
tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.
Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično
ljubiti. Kako ćemo to ostvariti? Treba najprije imati na pameti riječi
sv. Ivana apostola u kojima on kaže: »Nismo mi ljubili Boga, nego je on
prvi ljubio nas.« Treba dakle najprije povjerovati u ljubav Božju u
svome životu i onda svojom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Kakva
treba biti ta naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav opisao nam je sv.
Pavao u svome himnu o ljubavi. On kaže: »Ljubav je strpljiva,
velikodušna, dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se,
nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne
raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu
se nada, sve podnosi.« Prava ljubav nikada ne prestaje.
U trinaestom poglavlju svoje Prve poslanice Korinćanima Pavao donosi
glasoviti himan ljubavi. To je nešto najljepše što je o ljubavi rečeno i
zapisano u svjetskoj književnosti. Pavao najprije govori da čovjekov
život nema smisla ako u njemu nema prave ljubavi. Pa i onda ako bi netko
imao silnu vjeru da njome brda premješta, a ljubavi ne bi imao, ništa
mu to ne bi koristilo za osobnu sreću i vječno spasenje. Kad bi imao sve
moguće znanje i darove prorokovanja, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed
što ječi i cimbal što zveči, kako se to Pavao slikovito izražava.
Potrebno je doduše imati i vjeru i pravo znanje, ali to još nije
dovoljno ako ljubavi nema.
Zanimljivo je da Pavao na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti.
Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti
strpljivi i sa sobom i s drugima. A to nije lako. Poznato je da su
neurotične osobe jako nestrpljive. Htjele bi imati sve, i to odmah. Što
je osoba zrelija i izgrađenija, ona je strpljivija i sa sobom i s
drugima. Koliko bi se brakova moglo spasiti da su supružnici imali više
autentične ljubavi koja zna biti strpljiva, koja zna i hoće podnositi
drugoga.
Nakraju postavimo sebi najvažnije pitanje, a to je kako je moguće imati
takvu ljubav o kojoj govori sv. Pavao. Je li to čovjeku moguće? Isti nam
Pavao svjedoči da je to moguće, ali pod ovim uvjetima: treba imati srce
koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, »ljubav je
Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan«, a Duh
Sveti daje se prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i
jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u
naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne
prolazi.
Sveti Ivan apostol kaže da autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa
tako i strah od smrti, jer »straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav
izgoni strah« (1 Iv 4, 18).
Pozvani na istinsku sreću i život
Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, za nas je Spasitelj
svijeta. Došao je na svijet da objavi ljudima potpunu istinu o Bogu i o
čovjeku. Svojom smrću na križu pomirio je ljude s Bogom i svojim
uskrsnućem ušao u slavu Oca nebeskog gdje je pripravio mjesto svima koji
mu povjeruju i pođu njegovim putem. Za vrijeme svoga zemaljskog života
liječio je ljude od raznih bolesti, iako cilj njegova utjelovljenja nije
bio u tome da liječi ljude od njihovih bolesti ni da u potpunosti
ukloni patnju iz njihova života. Također nije došao ni zato da provodi
uspješnu psihoterapiju neurotičnih i psihotičnih pacijenata, iako je
svojim djelovanjem, svojim riječima i gestama unosio u ljude mir a
udaljavao tjeskobu i strah.
Drugim riječima, Isus je najbolje znao da je čitav čovjek djelo Božje i
da čitavog čovjeka treba spasiti. Zato njegove riječi i njegova djela
dotiču čitavog čovjeka: njegovo tijelo, dušu i duh. Svojim naukom i
svojom milošću Isus želi učiniti ljudima život ljepšim i boljim već
ovdje na ovome svijetu. Zato su njegovi savjeti i njegove zapovijedi
najbolji primjer uspješne psihoterapije koja želi čovjeka osloboditi od
infantilnih iluzija i staviti ga u borbu svakodnevnog života u kojoj
može i mora pobijediti kako bi već ovdje na zemlji bio istinski sretan.
Isusova nas psihoterapija uči i potiče da najprije pobijedimo sebe, još
bolje, da umremo sebi kako bismo kao novi, posve Božji ljudi uživali
istinsku sreću i život u izobilju Božjeg mira i radosti, ne samo u
vječnosti nego i u ovoj »suznoj zemaljskoj dolini«.
Dr. Mijo Nikić
Završetak
Glas Koncila, broj 10 (1811), 8.3.2009.
