Brak i obitelj - zašto ih žele rušiti? (2)

Ateistički psihoanalitičari kao protivnici Crkve i kršćanstva nisu mogli sprečavanju društvenoga i duhovnog kaosa zatražiti pomoć Crkve. Pošli su svojim putem stvarajući svoje »bogove« od ljudi znanstvenika, političko-kulturnih aktivista, od ljudi posjednika međunarodnog kapitala, od najrazličitijih organizacija i udruga, da bi oni zamijenili autoritet Crkve i kršćanske etike na osnovi »znanosti«, koja ionako predstavlja autoritet za modernog čovjeka, i da tako oni mogu oblikovati spolni libido masa, doduše po volji tih masa ali ipak kontrolirano da se izbjegne kulturna katastrofa. Dakako, kulturno-znanstveno-politička ljevica dobro je znala da može biti uspješna u svom planu vladanja svijetom tek onda kada uništi ili barem svede na minimum utjecaj

Crkve i religije na svijest današnjeg čovjeka. Stručno-znanstveno taj je posao dobio ime »sekularizacija« , to će reći: izbaciti iz svijesti ljudi religiozni osjećaj o Bogu, oslabiti ili uništiti svijest postojanja objektivnog i nepromjenljivog morala, uništiti uvjerenje o postojanju naravnog Božjeg zakona čije poštivanje jedino jamči dostojanstvo čovjeka, jednom riječju: te snage svim sredstvima propagande i s milijardama novca teškim projektima, rade na tome da uliju u duše ljudi (religiozno) uvjerenje da je čovjek sam sebi zakonodavac i bog, i da je smisao života uživanje i zabava, budući da drugog svijeta osim ovozemaljskog nema. To je bio cilj takozvane sekularizacije na području nekada kršćanskog zapadnog svijeta. Taj cilj nije još potpuno postignut, ali je uspješan u tolikoj mjeri da mnogi suvremenici slijede to sekularističko usmjerenje života koje je započelo u Americi, odakle je došlo u Europu i tu započelo uspješno minirati »staru« humanističko-kršćansku kulturu uz učinkovitu pomoć milijardâ novca iz Fordove i Rockefellerove zaklade. Danas mnoge organizacije i institucije pod vodstvom Europljana rade s oduševljenjem na ostvarenju projekta totalne sekularizacije društva. Pa i u Hrvatskoj, koja se smatra još uvijek zemljom s katoličkom većinom i radi toga stoji pod posebnom pažnjom i pritiskom međunarodnih sekularista: tih stvaratelja »novoga« čovjeka, nove kulture, novoga morala kao kontrasta humanističko-kršćanskoj i klasično-filozofskoj kulturi, stvorenoj u razvojnom procesu kroz dvije tisuće godina u Europi.

Vjerska istina svodi se na »mišljenje«

Sekularisti se kod toga služe vrlo jednostavnom metodom koja glasi: Čvrsta vjerska uvjerenja - istine vjere i morala - najprije treba pretvoriti u obična »mišljenja« o kojima se razumno može i treba javno razgovarati. Naime, protiv takvoga razgovora ili dijaloga nije nitko. Baš u toj se ponudi krije teška zamka. Ona se sastoji u tome da članak vjere, primjerice Isusovo uskrsnuće, odmah gubi narav obvezatnosti i religioznog strahopoštovanja, čim je sveden na razinu »mišljenja« . Time se članak vjere »sekularizirao«, postavši obično mišljenje, o kojem u demokraciji svatko može imati svoje mišljenje. Da se javno i privatno mišljenje može baš u demokraciji manipulirati na razne načine, ne treba dokazivati. I baš to čine s nemalim uspjehom sekularisti u borbi protiv kršćanstva i Crkve. Na taj način učinkovito pretvaraju članke vjere i morala u »mišljenja« bez obveze, na koja ima svatko pravo u ime demokracije, i propagatori sada imaju lak posao da ta mišljenja politički kontroliraju manipulacijom medija, uvijek se pozivajući na ljudsko pravo slobode savjesti i misli. Tko im se usprotivi, bit će registriran kao nedemokrat, kao netolerantan, kao fundamentalist i sl. Sekularistički manipulatori time su postigli svoj cilj, i još k tome se ujedno prezentiraju kao borci za ljudska prava i slobode. Svi drugi su automatski protivnici prava čovjeka i time moralno diskreditirani. Kakvog li paradoksa! Oni koji stvarno brane istinski moral, postaju za javno mnijenje amoralni; a koji se zalažu za nemoral, postaju moralni za mnoge (manipulirane) ljude.

Nije slučajno da je baš spolni i bračni moral postao najvažnije područje koje su sekularisti prebacili u polje »mišljenja« javnosti s namjerom da u sukobljavanju najrazličitijih mišljenja i predodžaba spolnost čovjeka izgubi svoju moralno-etičku dimenziju i narav svetog, narav tabua. Stoga kod rasprava o ljudskoj spolnosti i njezinim normiranjem glavnu riječ vode seksolozi i psihoanalitičari, a ne etičari i moralisti. Namjera je očita: Hoće se unaprijed isključiti svaku mogućnost etičkog vrednovanja spolnih čina, to će reći, dijeliti pojedine čine na moralno dobre i moralno zle. Seksolozi i psihoanalitičari mogu tako bez ikakve grižnje savjesti prikazivati spolnost u perspektivi funkcionalnosti i korisnosti za čovjeka, što je legitimno za njihovu znanost. Međutim, trebali bi, istini za volju, kod toga naglasiti da njihova znanost gleda samo dio spolne stvarnosti, a ne njezinu bit niti njezinu cjelinu. Bit i cjelina čovjekove spolnosti izražena je u njezinu smislu i u njezinoj moralnoj dobroti. Bit i moralna dobrota spolnosti čovjeka njezino je služenje u nastanku novoga života i njegovom razvoju do najviše moguće savršenosti. To se može događati samo u braku između muške i ženske osobe, to se može događati samo u zdravoj obitelji kao zajednici oca, majke i djece. Tko u to vrhunsko dostignuće kulturnog razvoja čovječanstva gura nešto drugo, zauzimajući se da zajednica istospolnih osoba također treba priznati brakom i obitelji, taj svjesno ili nesvjesno želi rušiti standarde postojeće kulture, taj će biti odgovoran za negativne posljedice toga poteza političke volje. O tim negativnim posljedicama govori znanost već danas.

Brak i obitelj pospješuju zajedničko dobro

Papa Franjo sazvao je sinodu biskupa za 2014. godinu u Rimu o temi »Obitelj«. Odluka pape može se razumjeti kao znak da Crkva reagira na eroziju i destrukciju temeljnih vrednota društva i kulturnog razvoja, koje se događaju već dulje vremena gotovo svuda po svijetu, prije svega u zapadnom svijetu. Događa se, naime, razaranje obitelji, te temeljne ćelije društva i kulturnoga razvoja. Crkva hoće i mora snagom svoga poslanja zahvatiti u oblikovanje javne svijesti društva svuda u svijetu naviještajući i tumačeći katoličko-kršćanske istine i načela o obitelji.

Čini se kao da je iz svijesti nekih ljudi nestala osnovna spoznaja istine života da je brak između muške i ženske osobe temelj obitelji i da je obitelj kao zajedništvo oca, majke i djece temelj društva. U prijašnja vremena ta je istina bila neupitna. Ona je bila prisutna u svijesti i u praktičnom životu kod svih velikih kultura kroz povijest čovječanstva. Brak i obitelj bili su prepoznati čak i u modernom vremenu kao ona vrednota društvenoga života kojoj treba dati dostojanstvo ustavnog prava, to će reći da brak i obitelj pripadaju u onaj red vrednota koje čine temelj zajedničkog života i koje se radi toga ne smiju i ne mogu ukinuti niti promijeniti političkom voljom. U konkretnom društveno-političkom života to znači da se svi zakoni moraju tako kreirati da oni štite brak i obitelj od svih političkih pokušaja određenih političkih snaga koje žele brak i obitelj degradirati na sredstvo za postignuće nekih drugih vrijednosti i interesa, bilo u privatnom životu, bilo u društveno-gospodarskim životu. Primjerice: u pravnoj se državi ne bi smjelo dogoditi da sabor donese zakon kojim se prisiljava da se brak i obitelj prilagođuju procesu gospodarstva. Zakon treba jamčiti posve drugo: naime da gospodarski procesi budu u službi obiteljskog života; da olakšavaju bračni život, da omogućuju zajedništvo između roditelja i djece, i da općenito doprinose razvoju obitelji. Takvo bezuvjetno poštivanje vrednote braka i obitelji temelji se na spoznaji da je brak najvažnije jamstvo redoslijeda generacija i kulturnog nasljeđa. Brak i obitelj stupovi su zajedničkog dobra na kojima počiva zajednička kulturna baština i na kojima konačno se rađa nacija, narod.

Kršćanska vjera potvrđuje tu razumnu spoznaju dostojanstva braka i obitelji time da brak uzdiže u božanski red sakramenata. Brak je sakrament, to će reći znak i sredstvo Božje milosti i Božjeg blagoslova. Brak i, time, obitelj jesu stvarnost reda naravnog zakona po volji Stvoritelja. Brak i obitelj, dakle, nisu neka svojevoljna kreacija kulturno-političkog čovjeka, oni nisu rezultat kulturnog procesa, nego su njegov izvor i temelj.

Takva saznanja i spoznaje o braku i obitelji bile su donedavno prihvaćene i poštivane kao temeljne vrednote kršćansko-humanističkog gledanja na svijet. Nažalost, mnogi znaci govore o tome da je došlo do radikalnih promjena posljednjih decenija. Pod utjecajem jakih sekularističkih i fundamentalističkih snaga s područja politike, gospodarstva i društva dolazi korak po korak do umanjivanja poštivanja vrednote braka i obitelji za zdrav i uspješan razvoj društva. Štoviše, krenulo se u svjesno rušenje kulture, utemeljene na braku kao zajednici između muža i žene i na obitelji kao zajedništvu oca, majke, djece, djeda i bake zajedno s mnogostrukim rodbinskim vezama i odnosima. Zaista je ovdje riječ o sudbinskim pitanjima suvremene i svih budućih generacija. Vjernici sa svojom sviješću, prosvijetljenom božanskom Objavom po Kristu i njegovim Duhom, ne smiju ostati po strani tih događanja. Znakovi vremena govore: »Treba se oduprijeti zlim snagama.«

Svršetak

Dr. Josip Sabol, Glas Koncila 47 (2057) | 24.11.2013.

Brak i obitelj - zašto ih žele rušiti? (1)

Opisati stanje današnjeg društva - ponajprije društvo Europe i Amerike - znači otkriti sadržaj onih snaga društva koje se nazivaju »duh vremena«. Danas se govori kao zamjena za to kroz pojam »mainstreaming«: o glavnom strujanju, o nosećem toku misli, o bujici novih ideja i ideala. To zvuči gotovo mistički, pa se taj termin uveo da bi u ljudima izazvao neku vrstu strahopoštovanja radi nepoznavanja sadržaja koji se krije u toj složenici. Taj veo mističnosti odmah nestaje kad se umjesto te riječi otvoreno imenuju nosioci toga strujanja: to su određeni intelektualci sa sveučilišta, to su određeni aktivisti na političko-društvenom polju u svjetskim razmjerima, to su financijski magnati međunarodnog kapitala, to su lobisti i nevladine organizacije u UN-u, EU-u, to su centri znanstvenog istraživanja primijenjene znanosti na različitom području života.

Teološko-crkvenim jezikom može se s tim u vezi govoriti o »znakovima vremena«. Drugi vatikanski koncil razumio je »znakove vremena« kao prst Božji, kao poticaj na preispitivanje stanja duha i uma vjernika i sveukupne Crkve s namjerom da bi se zauzeo ispravni stav u odnosu prema današnjem vremenu i današnjem čovjeku. Naravno, znakovi vremena mogu biti ohrabrujući ili zastrašujući. U prvom slučaju bit će poziv na prihvaćanje sadržaja koji se krije u tim znakovima, u drugom pak slučaju bit će poziv na opreznost, na distanciranje od stila života velikoga dijela suvremenika. Znakovi vremena vjernicima mogu biti poziv da organiziraju javni otpor razvoju društva na štetu čovjeka.

Agresivna borba za ukidanje tradicionalnih norma

Analiza stanja današnjeg društva i čovjeka šalje ozbiljnu poruku: stanje društva je loše. »Mainstreaming« (mnoge intelektualne i političke snage u svijetu) usmjeruje društvo Europe i Amerike na put kretanja u krivom smjeru s lošim ciljevima za budućnost čovjeka. Te snage otvoreno govore o namjeri da čovjeka i čovječanstvo definitivno »oslobode« od utjecaja religije, posebice kršćanstva i Katoličke Crkve. Izgleda da su te nove snage samo nastavak vječne borbe protiv religije, najprije protiv kršćanstva i Katoličke Crkve, danas samo s drugim rafiniranijim metodama i sredstvima nego u prijašnja vremena. Današnji borci protiv vjere i Crkve služe se demokracijom, međunarodnim pravnim sustavom, legitimnom društvenom i političkom agitacijom u ime prava čovjeka. Cilj im je isti koji propagiraju različiti pokreti ili sustavi totalitarnoga karaktera novije povijesti: cilj im je stvaranje »novoga« čovjeka i nove kulture po nacrtu protivnika postojeće tradicije i kulture.

S tim u vezi vrlo je korisno pročitati djelo poznatoga mislioca Aldousa Huxleya »Brave New World« (Vrli novi svijet). On je spoznao što obećava uspjeh revolucionarnoj borbi za »novi« svijet, za novoga čovjeka. Huxley piše 1949. godine: »Stvarno revolucionarna revolucija ne dade se ostvariti u vanjskom svijetu (u mijenjaju struktura društva) nego samo u dušama i tijelima ljudi.« Suvremeni borci za »novi svijet« razumjeli su tu tvrdnju i u njezinu smislu daju sadržaj svom djelovanju jer vjerojatno prihvaćaju i ove Huxleyeve misli:

»Što se više politička i gospodarska sloboda umanjuje, tim više kao za odštetu teži seksualna sloboda za tim da se poveća. I Diktator... će činiti dobro da tu slobodu potiče. U vezi sa slobodom dnevnoga sanjarenja pod utjecajem droga, kina i radija pridonijet će seksualna sloboda tome da se njegovi podanici pomire sa svojim ropstvom.« Trebamo podsjetiti: Huxley je to napisao kada još nije bilo televizije, interneta, spolnoga odgoja u školama, kad još nije bilo besplatnoga dijeljenja kondoma u školama, kad nije bilo javnoga propagiranja pornografije, kad još nije bilo legaliziranja abortusa - ubijanja djeteta u majčinoj utrobi, kad još nije bio legaliziran razvod braka, kad još nije nitko ni u snu pomišljao na legaliziranje braka istospolnih osoba. Huxleyevo predviđanje danas se u nekim državama potpuno ispunjava. U onim državama čiji građani još poštuju humani tradicionalni moral na području spolnog života i čiji su građani stali u obranu institucije braka i obitelji, organizirani međunarodni lobiji vode agresivnu borbu za ukidanje tradicionalnih norma na području seksualnoga i bračnoga života. Nije slučajno da je na udaru najstarija i najsvetija institucija ljudske kulture, i to svih kultura čovječanstva: na udaru je svetinja braka kao zajednice muža i žene, na udaru je obitelj kao osnovna ćelija svakoga humanog društva.

Nove metode, nova sredstva - isti cilj

O toj borbi, o njezinim metodama, sredstvima i njezinim protagonistima valja se informirati te

probuditi svijest mnogih ljudi, ne samo vjernika, o tome da se današnja civilizacija nalazi u velikoj opasnosti - da definitivno izgubi slobodnu volju za služenjem dvjema uzvišenim snagama koje su izvor dostojanstva čovjeka i time jamstvo za istinski život u osobnom zadovoljstvu, u miru među ljudima, u nadi potpunog ostvarenja ljudske sreće u zajedništvu s Bogom. Te se dvije snage zovu: Razum i Vjera.

Otvoreni totalitarizam po uzoru fašizma i marksističkog socijalizma u svrhu ostvarivanja »revolucionarnih« ciljeva, to će reći u svrhu stvaranja »novoga« čovjeka, novoga sustava vrednota i time nove kulture, nemoguć je za svijest današnjeg čovjeka. No isto je tako propagatorima »nove kulture« danas jasno da se nešto totalno novo može stvoriti samo na totalitaristički način, to će reći da se stavi pod kontrolu dinamika javnog i privatnog života i da se ušutkaju svi mogući protivnici njihova projekta. To je danas moguće na najrazličitije načine baš pod okriljem demokratskog i pluralističkog društva. Opravdano je ustvrditi da usprkos demokratskom uređenju (ili pak zahvaljujući baš njemu?) društvima Europe, Amerike i cijeloga svijeta vladaju mnoge nekontrolirane snage koje imaju veliku moć pritiska na građane birače i na izabrane političare. To su prije svega mediji, financijski magnati i centri znanstvenog istraživanja u konkretne svrhe idejnog i materijalnog obrađivanja svijeta i čovjeka. Ovdje je riječ o manipuliranju mnoštvom na tako suptilan način da nitko od manipuliranih to ne osjeti. To stvaranje mišljenja kod mnoštva ili javnog mijenja zove se stručno »engineering of consent«: tehnika stvaranja javnog mijenja. Tu vrijedi načelo: ako razumijemo mehanizam i motive grupnog mišljenja, bit će nam moguće kontrolirati i dirigirati mase po našoj volji a da ljudi to i ne zamijete. S tom se spoznajom danas služe stvaratelji »nove« kulture.

Društvom dominira manjina

Specijalnu ulogu u tom projektu ima psihologija kao znanost za rješavanje psihosocijalnih problema. Psiholozi te vrste psihologije postali su na neki način socijalni inženjeri: dizajneri ljudske psihe u smislu stvaranja »novoga« čovjeka i novoga društva. U tom društvu roditeljska ljubav nema više prvotnu zadaću u odgajanju djece, nego društvene institucije odgajanja (dječji vrtići i dr. ). To »novo« društvo potpuno odbacuje tradicionalne norme odgajanja i zamjenjuje ih »znanstvenim« metodama oblikovanja ponašanja djece. Očevima i majkama jednostavno se negira kompetencija u odgajanju djece. Isto tako poriče se Crkvi i religioznom odgoju kompetentnost odgajanja, naravno sve u ime »znanosti« kojoj nije prvotni i jedini cilj naći istinu o čovjeku da bi se čovjeka pomoću istine oslobodio od tamnih slabosti njegova bića, nego kojoj je prvi i jedini cilj ostvarivati određene humanističko-političke ciljeve u stvaranju »novoga« društva.

Krivo je misliti da su nakon sloma marksističko-komunističkog projekta stvaranja »socijalističkog« čovjeka i društva takvi ciljevi i takav način razmišljanja danas bespredmetni. Činjenica je da kulturno-znanstveno-politička ljevica danas prosljeđuje gotovo iste ciljeve koji su poznati iz doba nedavno postojećih komunističkih režima u Europi. Projekt stvaranja novoga čovjeka i društva s novom kulturom danas je još aktualniji nego u doba komunističko-socijalističke internacionale. Promijenila su se samo sredstva i metoda rada jer se u demokratsko-pluralističkom društvu mora drukčije postupati nego u bivšem totalitarističkom društvu.

Manipulacija nevidljivim mehanizmima društva

Kulturno-političke snage, bilo ljevice bilo desnice, slijede znanstvenu spoznaju s područja psihoanalize opisanu u sljedećim recima: »Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i uvjerenja masa najvažniji je element u demokratskom društvu. Tko manipulira nevidljive mehanizme društva, stvara sebi nevidljivu vladu koja je stvarna moć vladanja našom državom. S nama se vlada, naš razum se formira, naši ukusi se oblikuju, naše ideje su najvećim dijelom sugerirane od muškaraca o kojima nismo nikada ništa čuli. To je logični rezultat ove vrste kako je naše demokratsko društvo organizirano... U gotovo svakoj situaciji našega života - u politici, u trgovanju, u našem društvenom ponašanju i etičkom razmišljanju - dominira nad mnoštvom ljudi relativno mali broj osoba koje razumiju mentalne procese i uzorke ponašanja masa. Taj mali broj osoba drži konce u svojim rukama i kontrolira javno mišljenje« (E. Bernays, Propaganda. Organising Chaos, 1928). Bernays, nećak Freuda i uvjereni ateist, te spoznaje objavio je s dobrom namjerom da se pomoću njih spriječi nadolazeći kaos i destrukcija organizacije društva. On je naime bio uvjeren, iako ateist, da će svijet bez Boga vrlo brzo zaglibiti u društveni i duhovni kaos. To se može i to se treba spriječiti društvenim manipuliranjem pomoću odnosa s javnošću kao sredstva za stvaranje društvenih elita ili društvenih »bogova« koji će totalnom kontrolom ljudskoga mnoštva u demokratsko-pluralističkom društvu osiguravati socijalni mir i tako spriječiti konačnu katastrofu zapadnog svijeta. Poznato je da je Freud baš u »seksualnom libidu« vidio onu snagu koju treba disciplinirati i trajno držati pod kontrolom za volju kulturnoga napretka. Ali kako to činiti bez žive vjere u Boga, bez kršćanske religioznosti i kršćanske etike?

Dr. Josip Sabol, Glas Koncila 46 (2056) | 17.11.2013.

Feminizam i dostojanstvo žene (4)

U pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« Crkva ispovijeda i prihvaća zadaću da će sve poduzeti kako bi svaka vrsta diskriminacije u društvenim i kulturno-ljudskim pravima radi spola osobe nestala i kako bi ženama bilo omogućeno prihvatiti onu ulogu koja odgovara njihovu ženskom biću, njihovoj vlastitosti kao čovjeku-ženi. Koncil naglašava isto dostojanstvo muškarca i žene pred Bogom, u društvu i u Crkvi. Muškarci i žene pripadaju zajedno jednom narodu Božjem i zajedno imaju udjela u poslanju Crkve, u evangelizaciji svijeta.

Tu načelnu poziciju Crkva je konkretizirala u novom crkvenom pravu (CIC, 1983) gdje se ističe da svaka žena ima udjela u svećeničkom, proročkom i kraljevskom poslanju Krista na svojstven način. Žene imaju pravo i dužnost u oblikovanju liturgije, u naviještanju Evanđelja i u vodstvu Crkve obnašati crkvene službe (officia) prema sposobnosti i podobnosti, one mogu imati različite zadaće (munera) u upravljanju Crkvom, npr. kao stručnjaci i savjetnice. Crkva hoće na taj način i pravno uspostaviti onaj ideal jednakosti i istovrijednosti između vjernika-muškarca i vjernice-žene, koji je utemeljen u Evanđelju i koji je živjela mlada Crkva u ondašnjem strogo patrijarhalnom sustavu.

Naravno, ti da, tako kažemo, administrativni potezi neće moći sami po sebi ostvariti kršćanski ideal jednakosti i istovrijednosti muža i žene, muškog i ženskog ljudskog bića. Ostvarivanje ljudske slobode je moguće samo pod određenim društvenim uvjetima koji niti danas još ne postoje kod velikog dijela čovječanstva, pa niti u društvima koja se tradicionalno smatraju kršćanskima, prije svega što se tiče ostvarivanje slobode i jednakosti žene. Za to je potreban rad na ostvarivanju nove svijesti pomoću novih spoznaja s područja znanosti, ali u prvoj liniji pomoću produbljivanja biblijske istine da je Bog stvorio čovjeka kao muško i žensko s istim dostojanstvom i istom blizinom Bogu Stvoritelju, koji nije niti muško niti žensko, koji nema niti samo muške niti samo ženske kvalitete, nego u Bogu imaju izvor sva stvorenja i sva ljudska radost majčinstva i očinstva, jer je Bog Ljubav. Spol božanstva je u mitologiji aktualan, gdje postoje bogovi i božice. Biblijski Bog Jahve je osoba, on je sloboda, mudrost, svjetlo, život, vatra, duh, izvor, ljubav, a ne muškarac-muž, a ne žena-majka, i najmanje jedna androgina odnosno hermafroditska mješavina iz muškog i ženskog spola. Spolno obojeni pridjevi, kojima se označuje Bog Jahve, ne određuju spol Boga nego upućuju na njegovu personalnost, na njegov odnos slobodne blizine stvorenjima, cjelokupnom stvorenom svijetu. Svi ti pridjevi hoće reći samo jedno: Bog je Ljubav. On je Ljubav u sebi: zato je Trojedini, on je Ljubav za nas: zato je Stvoritelj, Otkupitelj, Spasitelj, Apsolutna sreća za nas i sav svijet.

Kršćanstvo - vjera slobode za ženu i muškarca

Trebalo bi unutar kršćanstva i Crkve ponovno oživjeti temeljnu poruku, koja glasi da je kršćanstvo od samog početka teoretski koncept i praktični život slobode. Kršćanska vjera je upravljena protiv svake prisile i svakog nasilja, protiv nužnosti, koje tobože dolaze od zla, protiv neizbježnosti pritiska, koji tobože dolazi od društveno-ekonomskih prilika. Isusov životni put bio je put oslobađanja čovjeka od zapreka i spona za duhovni razvoj ljudske osobe i potpuno ozdravljenje ljudskog bića. »Za tu slobodu nas je Krist oslobodio... Vi ste, braćo, k slobodi pozvani« (Gal 5, 1; 5, 13). To Pavao naviješta u stoičko-helenističkom prostoru gdje pravni poredak dijeli ljude na slobodne i na robove. Zaista, revolucionarna ideja!

To više što Pavao primjenjuje pojam slobode ne samo u pravnom smislu nego i u moralno-kulturnom smislu, kad kaže: Svi vi - Židovi i Grci, slobodni i robovi - bili ste robovi, neslobodni robovi jer ste bili pod vladanjem grijeha i smrti. I svi vi - slobodni građani ili neslobodni robovi - sada ste oslobođeni iz ropstva u slobodu u Kristu jer ste postali djeca Božja; Bog vas je uzdigao u stalež slobodnog građanina. U tom oslobođenju od starog i oslobođenju za novo sastoji se milost otkupljenja stečena smrću na križu i uskrsnućem Isusa Krista i darovana svakom čovjeku bez razlike spola, rase, klase i bilo čega drugoga. Tako darovana sloboda osposobljuje obnovljenog čovjeka - muškog i ženskog - da prihvati egzistencijalnu stvarnost svoga ljudskog bića, da ga razvija i oblikuje po Božjoj stvoriteljskoj i spasiteljskoj volji, ne bježeći od sebe, ne odričući se sposobnosti svog bića u ostvarivanju uvjeta za radost, nadu i opće dobro zajednice u kojoj živi.

Eros u službi života i radosti

To općenito usmjerenje vrijedi i za specifičnu sposobnost, koja ima izvor u spolnosti čovjeka. Čovjek se kao spolno biće nalazi pod utjecajem jedne od najjačih pokretnih snaga života: pod snagom erosa - u mitologiji boga Erosa. Mora li čovjek biti oslobođen od te snage Erosa da bi mogao postići savršenstvo i pravu blizinu s Bogom? Uključuje li biti oslobođen i otkupljen snagom milosti oslobođenje od načina života pod snagom Erosa? Katolička tradicija prije Tome Akvinskog, koju je on prihvatio, i posebice nakon Tome i pod njegovim utjecajem nekako u tom smislu vrednuje erotsku snagu u čovjeku. U komentaru 1 Kor 7 kaže Toma da se ne može tvrditi da je za muža dobro da bude intiman sa ženom, jer to donosi sa sobom tri umanjenja: za njegovu dušu, za njegovo tijelo, naime: »Muž se po braku podvrgava vladanju žene čineći se slobodno robom. Ali to ropstvo je prije svakog drugog ropstva gorko, stoga kaže Propovjednik 7, 26: Ja nalazim da je žena gorča nego je smrt«, i treće umanjenje dolazi od brige za ženu i djecu budući da to ograničava pažnju za Boga. Stoga on preporučuje onima koji teže k savršenstvu da izbjegavaju sklapanje braka.

Toma je, možemo općenito ustvrditi, zajedno s tradicijom prije njega i poslije njega uvjerenja da je prije svega seksualni užitak onaj događaj koji sprečava čovjeka da bude otvoren za Boga. Seksualni užitak je, naime, aficiran istočnim grijehom. Znademo da to stajalište nije postalo službeni nauk Crkve. Tridentski koncil uči izričito da je erotska veza muža i žene »u jednom tijelu« po volji Božjoj od početka stvaranja čovjeka. Stoga milosno-otkupiteljsko oslobođenje čovjeka ne znači ugušiti snagu erosa nego ga uzdići na stupanj plemenitosti u službi života i što potpunije radosti. Jednom riječi: u službi spasa u budućem životu koji započinje već sada pod uvjetima naše nedostatne egzistencije. Radi toga je brak sakrament, kako uči Tridentski koncil, i to s cjelokupnim sadržajem i svrhom braka, i onim u smislu erosa. Taj odnos spolova u svom erotskom ostvarenju utemeljen je u riječi i volji Boga Stvoritelja. Taj je odnos Bog Otkupitelj uzeo u svoje djelo spasenja učinivši od njega sredstvo budućeg spasa u ostvarenju Božjeg kraljevstva. Stoga čitamo u Bibliji u Izrekama: »Neka je blagoslovljen izvor tvoj, i raduj se sa ženom svoje mladosti: neka ti je kao mila košuta i ljupka gazela, neka te grudi njene opajaju u svako doba, njezina ljubav zatravljuje bez prestanka« (Izr 5, 18-19). To isto kaže Božja riječ u Post 2, 23. A Božja riječ u Pjesmi nad pjesmama prikazuje svu ljepotu erotskog oblika ljubavi kako ga doživljava žena u odnosu na muškarca.

Biblija nam pruža za taj fenomen naizmjeničnog erotskog doživljavanja spolova specijalnu riječ »Kabod«, grčki »doxa«: sjaj, krasota, divota, moćna prisutnost nekoga živog bića. Ta moćna ljepota spolne diferencijacije moguća je samo u savršenoj uzajamnosti. Uživanje, koje nastaje u tom času, s pravom neki nazivaju tjelesnim oblikom nade, ekstatičkim doživljavanjem potpune sreće, za koju je čovjek stvoren i koju neće nikada moći ostvariti na zemlji nego tek u potpunom i savršenom ostvarenju Božjeg kraljevstva u obliku novog neba i nove zemlje.

Počovječenje naravne snage erosa

Naravno, po sebi dobra snaga erosa je ugrožena mogućnošću zloupotrebe od slobodnog izbora čovjeka. Svaku naravnu sposobnost, pa tako i snagu erosa, može čovjek usmjeriti na samootuđenje i kršenje dostojanstva osobnosti drugoga. No, to nije niti nužno niti unaprijed određeno. Doživljavanje intimnosti žene i muža po svojoj je naravi ona komunikacija koja u idealnom obliku izražava isti sadržaj koji je svojstven ljubavi. Ljubiti je isto kao reći: sretan sam i zahvalan da postojiš; prihvaćam te kao osobu bez svakog uvjeta i pridržaja. Zloupotrebljena snaga erosa je potpuni prekid komunikacije dostojne čovjeka, ona je nužno uspostavljenje izolacije između muža i žene jer se osobnost pretvara u predmetnost, u sredstvo za postignuće cilja nedostojnog čovjeka osobe. Opravdana je tvrdnja da prave ljubavi nema bez erosa usprkos spoznaji da eros može postojati bez ljubavi.

Na postavljeno pitanje mora li se čovjek osloboditi utjecaja snage erosa za volju savršenstva, trebamo i možemo odgovoriti s jasnim »ne«. No, odmah treba nadovezati drugo važno pitanje: Uključuje li emancipacija žene relativiziranje braka, jer brak ne samo da ne može zadovoljiti zahtjevima erosa nego brak kao institucija trajne vjernosti i dužne brige bračnih drugova jednog za drugog i za djecu oslabljuje, gasi i umrtvljuje erotsku vitalnost? U proturječnosti feminizmu kršćanstvo daje jasan negativan odgovor na to pitanje. Istina je da je brak socijalno usmjeren; da traži od bračnih partnera odricanje i spremnost na žrtvu. Također je istina da eros po sebi nije osposobljen biti socijalan, biti vezan na trajnost niti na odricanje. U erosu djeluje privlačivost tijela, sjetila, duha s doživljavanjem užitka. Moderno bračno zajedništvo ima na svom početku izvor baš u toj erotskoj fasciniranosti, no ono nije u stanju niti trajno održati tu fasciniranost niti je jačati niti dalje razvijati ako erotska snaga nije integrirana u duhovnu snagu koju zovemo ljubav. Prava bračna ljubav ima snagu razvijati, podržavati, učiniti trajnim inače sebični egocentrični eros. Velik nedostatak kršćanskog, građanskog i kršćansko-građanskog braka počivao je i počiva još i danas u erotskom osiromašenju. No, rješenje nije u »slobodnoj ljubavi« odnosno u propagiranju i omogućivanju rastave braka po slobodnoj volji nego u počovječenju naravne snage erosa kroz moral ljubavi i ljubav morala.

Žene protiv degradiranja žene

U tom procesu bit će od velike pomoći ako kršćanstvo zajedno s teološkom misli razvija sve dublje razumijevanje izvorne autentične slike čovjeka-žene i čovjeka-muškarca, koju nam stavlja biblijska Božja riječ pred oči. Sigurno je da današnja civilizacija treba kulturu ljubavi za održanje i očuvanje života u svijetu i dostojanstva čovjeka i svih stvorenja. No, sigurno je i to da kulturu ljubavi možemo razvijati i graditi uspješno samo tako ako istodobno razvijamo kulturu erosa unutar naše egzistencije. U stvaranju kulture erosa trebale bi žene preuzeti teoretsko i praktično vodstvo s odlučnim političko-juridičkim otporom protiv degradiranja žene na seks-objekt u javnosti, u literaturi, u umjetnosti, u ekonomiji. Naravno, za to je potrebno da su žene međusobno suglasne u tome što je bitni temelj njihova dostojanstva i time poslanja u svijetu za bolji i sretniji život sviju. Mogu li žene prihvatiti filozofsko-teološku tvrdnju koju podržava moderna antropologija, koja glasi: Žena može naći samu sebe samo tako da drugome i drugima daruje svoju ljubav. Kad bi većina žena prihvatila to kao svoje poslanje, čovječanstvo se danas ne bi našlo na brzom i učinkovitom putu k ostvarenju »ženske kulture« po nacrtu feminizma, nego »kulture ljubavi«, koja je uvijek nešto božansko jer je Stvoritelj svijeta i čovjeka Ljubav.

Svršetak

Dr. Josip Sabol, Glas Koncila 32 (1833) | 9.8.2009.