Biblija je sveta knjiga koja sadrži u sebi poruku spasenja koju Bog nudi
svakom čovjeku u Kristu i po Kristu. Osim što naviješta vječno spasenje
poslije smrti, Biblija nas uči kako trebamo živjeti da već ovdje na
Zemlji budemo sretni i imamo mir i radost u svojoj duši. Biblijski mudri
savjeti formulirani su ovdje u obliku zapovijedi uspješne
psihoterapije.
U ovom članku želim pokazati kako je Isus u svojim susretima s ljudima,
daleko prije Freuda i drugih psihoterapeuta, postavio norme uspješne i
djelotvorne psihoterapije. Isus je pomagao ljudima da upoznaju sebe,
zatim da sebe prihvate, sebe zavole, da se mijenjaju, da žive u istini,
da imaju čistu savjest, da nauče živjeti kao djeca te da znaju u svakom
trenutku osmisliti svoj život prihvaćajući svoj križ i tako na
zadovoljavajući način odgovoriti na pitanje zašto žive, da znaju i hoće
oprostiti sebi i drugima, da budu istinski slobodni i kao takvi spremni
izgubiti svoj vremeniti život kako bi postigli onaj vječni, i nakraju,
ono najvažnije da ljube Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao same
sebe.
Spomenuta biblijska odnosno Isusova metodologija predstavlja najbolju
shemu ili model uspješne psihoterapije koja počinje dobrim upoznavanjem
samog sebe a završava spremnošću da se izgubi vremeniti kako bi se
postigao vječni život.
Upoznaj samoga sebe!
»Upoznaj samog sebe« (»gnothi seauton«), mudri je savjet upisan zlatnim
slovima na ulazu hrama u Delfima u staroj Grčkoj. Svaka promjena
nabolje, svaka uspješna psihoterapija mora početi od činjeničnog stanja,
od prave istine, ne znam kako ona bila bolna i teška. Malo je ljudi
koji istinski sebe poznaju. Uglavnom se radi o površnoj spoznaji kojom
imamo neki uvid u ono što činimo i kako se ponašamo. Međutim, dublji
korijeni ili temelji naše ličnosti, skrivene nesvjesne motivacije koje
nas pokreću na djelovanje, ostaju nam često skrivene i nepoznate. Da što
bolje sebe upoznamo, trebamo se pitati ne samo što činim nego i zašto
to činim, pokušati otkriti skrivene motive, duboko potisnute emocije
koje nas pokreću na djelovanje.
Odlično sredstvo u procesu upoznavanja sebe imamo u našoj duhovnosti
kroz ispit savjesti. To je privilegirana metoda dubljeg ulaženja u svoju
dušu i otkrivanja razloga zašto se tako i tako ponašamo. Nema istinskog
napretka u duhovnom životu bez refleksije, bez dubljeg poniranja u
svoje srce. Tko svakodnevno čini ispit savjesti, u velikoj je prednosti
da ne ponavlja gluposti i grijehe koje je nedavno činio. Svaki put kad
se pokajemo za svoje grijehe i propuste, istodobno odlučimo da to nećemo
više ponavljati. I ako zbog svoje slabosti i ranjivosti naše naravi to
opet i učinimo, ipak je se može očekivati napredak ako svakodnevno
činimo ispit savjesti i često odlučujemo da ćemo se čuvati grijeha.
Isus je najbolji psihoterapeut jer on dokraja poznaje ljudsku dušu, on
ima uvid u duboke, skrivene motive našega djelovanja. On nam najviše
može pomoći da što bolje upoznamo sebe. Pomoći nekome da se bolje i
dublje upozna, čin je ljubavi i poštovanja prema toj osobi. Tako je i
Isus iskazao čin velike ljubavi prema svome učeniku Petru kad ga je
suočio sa samim sobom, odnosno s onim drugim, unutarnjim Petrom u sebi
kojeg vanjski Petar nije poznavao. Na Posljednjoj večeri Petar je
uvjeravao Isusa da je spreman prije ići u smrt nego izdati svoga
Učitelja. Isus mu je tada rekao: »Zaista, kažem ti upravo ćeš me ti, još
noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti« (Mk 14, 30).
Očito da Petar nije dobro poznavao sebe. On je iskreno izrazio svoju
spremnost da umre za Isusa, ali u svom srcu on još nije bio spreman
trpjeti ni umrijeti za Isusa, zato ga je u času iskušenja izdao. Tek
nakon što je izdao Isusa i gorko zaplakao, Petar je spoznao kako je
slab. Isus mu je dakle pomogao da bolje upozna sebe tako što mu je
otkrio istinu o njemu, odnosno njegovoj slabosti.
Čovjek - grešnik koga Bog ljubi
Prvu zapovijed uspješne psihoterapije koja glasi »upoznaj sebe!«,
najbolje ćemo ostvariti ako sebe upoznamo u cjelovitoj istini, a ona
glasi da je čovjek - grešnik koga Bog ljubi. To je prava istina o nama
ljudima. Ako želimo biti iskreni prema sebi, moramo priznati da smo
grešnici, da svaki dan činimo grijehe i gluposti, nešto zla učinimo zbog
svoje zloće a nešto zbog svoje ograničenosti. U svakom slučaju, Biblija
ima pravo kad kaže da »nema čovjeka koji ne griješi« (1 Kor 8, 46) te
kako i pravednik sedam puta na dan pogriješi. Međutim, treba odmah
nadodati da čovjek nije samo grešnik, on je prije svega ljubljeno dijete
Božje, on je grešnik koga Bog ljubi.
U psalmu 139. izražena je istina kako samo Bog dokraja proniče čovjeka,
samo Bog izdaleka već naše misli poznaje. Riječi ovoga psalma, kad se
čitaju s vjerom i pouzdanjem u Božju providnost, imaju moć unijeti u
dušu duboki mir i istinsku radost. Psalam završava iskrenim vapajem koji
bi trebalo često ponavljati kako ne bismo skrenuli s pravoga puta koji
vodi u život: »Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem
vječnim« (Ps 139, 24).
Mnogi žive u iluziji misleći da su bez grijehe samo zato što ne vjeruju u
neizmjernu ljubav Božju, ne mogu shvatiti da ih Bog ljubi i onda kad su
grešnici, kad sami Bogu okreću leđa. Istinu o Bogu koji nas neizmjerno
voli i onda kad smo mi daleko od njega Isus nam je najbolje pokazao u
genijalnoj prispodobi o izgubljenom sinu koji je živeći razvratno,
daleko od oca, potrošio sve što mu je otac dao. Međutim, kad se vratio
ocu, on mu velikodušno sve oprašta i naređuje da se napravi veliko
slavlje, da se pjeva »večeras je naša fešta«, jer ovaj čovjek »bijaše
mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!» (Lk 15,32). Tom
prispodobom o izgubljenom sinu, odnosno o velikodušnom Ocu koji oprašta,
Isus nam je želio poručiti da se ne bojimo priznati da smo i sami
izgubljeni kad odlutamo od Boga, ali da nas ta spoznaja ne zatvori u naš
svijet nemoći, nego da iziđemo iz sebe i da se uputimo Ocu nebeskom s
uvjerenjem da će nam sve oprostiti i velikodušno nas primiti u svoju
kuću.
Prihvati sebe!
Druga zapovijed uspješne psihoterapije, odnosno uspješnog napredovanja u
duhovnom životu poziva nas da prihvatimo sebe. Naime, sve ono što spada
na našu ličnost, na naš karakter, a što ne možemo ili ne želimo
prihvatiti, to svjesno ili nesvjesno potiskujemo u podsvijest. A sve ono
što je potisnuto, postaje naša sjena i kao takva promeće se u prisilu
koje se nije lako riješiti. Poznato je da je opsesivno-kompulzivna
neuroza nametanje prisilnih misli ili radnjâ koje nemaju smisla, ali se
nameću velikom silinom tako da ih osoba uz najbolju volju sama ne može
udaljiti od sebe. Spomenuta neuroza nastala je kao rezultat potiskivanja
nečega što za osobu nije bilo prihvatljivo. Često se radi o sadržajima
seksualne i agresivne naravi s kojima se osoba nije imala hrabrosti
svjesno susresti i razumno razriješiti, nego ih je potisnula u
podsvijest da izbjegne tjeskobu koju su ti sadržaji izazivali. Međutim,
kad su potisnuti, ti su se sadržaji prometnuli u prisilnu
opsesivno-kompulzivnu neurozu koju sada treba liječiti psihoterapijom, a
ona se mogla izbjeći da je osoba navrijeme prepoznala i prihvatila
istinu da ima u sebi i te »neprihvatljive« sklonosti seksualne i
agresivne naravi.
Međutim, nije dovoljno samo upoznati sebe, potrebno je prihvatiti sebe
takvog kakav jesam i uvjeriti se kako je dobro što postojim, kako ja
obogaćujem ovaj svijet. To je bitni uvjet da bi se čovjek mogao
promijeniti, da bi mogao nadvladati svoj strah. Mudar je onaj tko
prihvaća i voli sebe. Kukavica je onaj tko bježi od sebe. Svjesno
izgrađeni i realno utemeljeni stav pouzdanja u samog sebe najbolji je
odgovor na strah bilo koje vrste. Da bi se mogao izgraditi zreli stav
samopouzdanja, najviše pomaže vjera u Boga koji prihvaća i voli svoja
stvorenja. Najjači razlog da sebe prihvatim nalazi se u činjenici i
istini da je Bog prvi mene prihvatio. Ako me sam Bog voli i prihvaća
takvog kakav jesam, onda nema nikakvog razloga da se i ja sam ne
prihvatim. Osoba koja je povjerovala da je od Boga prihvaćena, imat će
hrabrosti da i ona sama sebe prihvati, a kad to učini na jednoj dubljoj
razini, bit će zaštićena od strahova koji napadaju one koji bježe od
sebe, koji sebe ne prihvaćaju.
Prihvatiti osobu takvu kakva jest
Isus kao najbolji psihoterapeut dobro je poznavao ljudsku potrebu da
budemo prihvaćeni takvi kakvi jesmo. U susretu s grešnicima i onima
koje, prema uvjerenju farizeja, nije trebalo prihvaćati niti prema njima
imati razumijevanja, Isus čini baš suprotno. On ih prihvaća i iskazuje
im beskrajno povjerenje i ljubav. Zakeju, koji je bio omražen u narodu
jer je za Rimljane skupljao porez, Isus govori: »Zakeju, siđi brzo,
treba da se danas zadržim u tvojoj kući« (Lk 19, 5). Također ženi koja
je uhvaćena u preljubu i dovedena pred Isusa da bude osuđena i na smrt
kamenovana, Isus govori: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada ne griješi
više« (Iv 8, 11).
U Bibliji je na više mjesta izražena ova temeljna istina kako Bog
prihvaća i voli sva svoja bića. Isus, utjelovljeni Bog, u susretu s
grešnicima jasno im je davao na znanje da ih prihvaća kao grešnike. To
je izričito rekao: »Nisam došao da zovem pravednike nego grešnike« (Mk
2, 17). Tko želi biti dobar psihoterapeut, tko želi pomoći osobi koja je
u nevolji, mora postupiti kao Isus: prihvatiti osobu takvu kakva jest i
pomoći joj da se i ona sama prihvati takvom kakva jest. To je osnovni i
nužni uvjet da se osoba promijeni i iziđe iz svoje nevolje.
Dr. Mijo Nikić
Glas Koncila, broj 6 (1807), 8.2.2009.
