Primjer uspješnog poziva na emocionalno obraćenje Isus je pokazao na
primjeru javne grešnice koju su doveli pred Isusa da je i on osudi.
Međutim, Isus je prihvaća kao takvu i na kraju joj doslovno kaže: »Ni ja
te ne osuđujem, idi i od sada ne griješi više« (Iv 8, 11). Takav Isusov
stav prema javnoj grešnici djelovao je spasonosno na nju, napose na
njezine emocije, ona je duboko u sebi doživjela olakšanje i silnu bujicu
ljubavi prema Isusu koja nikada više nije jenjavala, nego sve više
rasla do te mjere da je bila spremna stajati pod križem Kristovim na
Veliki petak na Golgoti.
Konačno, potrebno je ostvariti i nagonsko obraćenje. To znači postići
onaj stupanj slobode koju ne će ugrožavati naše nagonske sile. Znati
odgoditi dopušteni užitak, ne ostvariti odmah ono što jako želimo, znači
pokazati nadmoć duha nad svojim nagonima. Istinski je slobodan samo
onaj tko nije žrtva svojih prisila i nagona, nego može njima upravljati
po svojoj volji, ravnajući se pritom po volji Božjoj.
Živi u istini!
Čovjek je u velikoj napasti da bježi od istine i skriva svoje pravo
stanje u iluzornoj tvrđavi laži i pretvaranja. Bježeći od istine, čovjek
može pobjeći u bolest, najčešće psihosomatsku, zatim u neurozu pa i u
psihozu. Iako osoba toga nije svjesna, u njoj proradi iracionalni
mehanizam koji ima moć trenutno smanjiti tjeskobu koja nastaje od istine
koja nas uvijek podsjeća na ono što jest, na bolno i teško stanje koje
ne možemo ili ne želimo prihvatiti. Međutim, od istine se ne može daleko
pobjeći i osoba upada u još veću nevolju, upada u psihičke ili
psihosomatske bolesti.
Čovjek svojim riječima kao i čitavim svojim ponašanjem može izraziti
također i ono iza čega ne stoji čitavim svojim bićem. Moguće je glumiti i
stavljati na se razne maske koje pokrivaju naše pravo lice. Međutim,
kako je Bog stvorio čovjeka za istinu, a ne za laž, kad on svojim
ustima, odnosno riječima ne govori istinu, nego laže, onda se buni
njegovo tijelo i nastoji izreći pravu istinu. Poznat je govor tijela
koje ne laže, nego otkriva naše dubinske stavove i vjerovanja. Danas već
postoje razrađene tehnike razotkrivanja prave istine koju poneki
govornici svojim riječima žele sakriti, pa ako ih ne izda govor njihovih
riječi, izdaje ih govor njihova tijela. I dok svojim riječima svjesno
skrivaju ili maskiraju pravu istinu, njihova podsvijest ih preko govora
tijela raskrinkava.
Svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da raskrinka maske kojima
prikriva svoje pravo stanje, svoje strahove i tjeskobe. Neprimjereni
psihološki obrambeni mehanizmi - npr. potiskivanje, projekcija,
nijekanje istine, izolacija, agresivnost kojima se iskrivljuje istina,
odnosno skriva pravo stanje osobe - moraju se u uspješnoj psihoterapiji
razriješiti kako bi osoba počela živjeti u istini. »Kroz interpretaciju i
intervenciju (psihološku) terapeut pokušava pomoći pacijentu da on
pronađe pravi smjer napretka izbjegavajući zadovoljavanje infantilnih
želja za regresivnim transferima u završnoj fazi psihoterapije.« Drugim
riječima, uspješni psihoterapeut mora pomoći svome klijentu-pacijentu da
odbaci nezrele psihološke mehanizme, odnosno maske kojima prikriva
svoju tjeskobu, te da počne živjeti u istini kako bi na dulji rok bio
istinski sretan i slobodan čovjek.
Zašto se stavljaju maske?
Čovjek je od Boga zamišljen i stvoren da živi u istini, da svojim
riječima i svojim ponašanjem, svojom dušom i svojim tijelom govori
istinu i na taj način bude odraz Boga koji je sama istina. Međutim,
čovjeku je teško dugo izdržati na brisanom prostoru istine. Radije se
skriva iza raznih maskâ. Glavni uzrok stvaranja nesvjesne maske je
nedostatak unutarnje sigurnosti osobe. Tko se boji priznati istinu o
sebi, o svojim slabostima, ograničenjima i pogreškama, on ih mora nečim
pokriti odnosno sakriti od drugih. To činimo stavljajući na se maske
koje skrivaju naše pravo lice. Maske stavljamo i zato da nas drugi lakše
prihvate i zavole, jer se bojimo da bi nas odbacili kad bi nas upoznali
onakvima kakvi stvarno jesmo. Što smo nesigurniji u sebe, to smo
ovisniji o dobrom mišljenju drugih o nama. Što više i češće stavljamo na
sebe masku, to ona postaje sve čvršća i mi postajemo sve ovisniji o
njoj. Što dulje živimo tako lažno, skrivajući se iza maske, to
povećavamo svoju nutarnju nesigurnost i upadamo u začarani krug tjeskobe
i izvještačenosti.
Kad god nam se nameće neki standard ponašanja ili se nalazimo pred nekom
važnom odlukom, dogodit će se jedna od triju sljedećih stvari: prirodno
prihvaćanje, otvorena pobuna, ili stvaranje maske. Prirodno prihvaćanje
predloženih vrijednosti događa se onda kad se osoba sama osobno uvjeri u
ispravnost i uzvišenost predloženih ideala i svjesno ih zaželi
ostvarivati u svome životu. Ako je osobnost onoga kome se nameće
standard ponašanja jača od osobnosti onoga koji mu to nameće, on će se
otvoreno pobuniti. Kad se neprimjereni standard ponašanja nametne osobi
koja je nesigurna u sebe i puna straha pred jačom silom, tada će se
dogoditi vanjsko slaganje, ali i unutrašnja nesvjesna pobuna. Ta će
osoba teško postati svjesna varke koja postoji u njezinu životu jer se u
njoj razvio zid između vanjskog slaganja i njezina unutarnjeg
neslaganja. Taj zid ili maska stvara se najčešće nesvjesno i služi kao
samoobrana i pomoć u izbjegavanju otvorene pobune, čega se osoba boji.
Stavljajući na se razne maske, mi zavaravamo tako prije svega sebe, a ne
Boga. Bogu se nitko ne može sakriti. On prepoznaje svakoga, ne znam
kako komplicirana maska bila na nama. Sjetimo se kako su se Adam i Eva
počeli skrivati od Boga čim su sagriješili. Međutim, kako se Bogu nitko
ne može sakriti, najbolje će biti da i mi što prije skinemo sa sebe sve
maske i počnemo živjeti u istini koja nas zaboli, ali onda i oslobađa.
Istina nas najprije učini jadnima, a onda nas oslobodi i omogući nam
ostvarenje pravoga dostojanstva djeteta Božjega.
U Bibliji nalazimo puno Božjih poziva da živimo u istini. U psalmu 119.
čitamo kako je srž riječi Božje - istina (Ps 119, 160). Knjiga Izreka
kaže da su Bogu mili oni »koji zbore istinu« (Izr 12, 22). Preko proroka
Zaharije Bog poručuje ljudima: »Govorite istinu jedan drugome« (Zah 8,
16). Sveti Pavao puno govori o potrebi da živimo u istini. U Poslanici
Efežanima izričito nas poziva da »provodimo u život istinu« (Ef 4, 15).
Najizričitiji poziv da živimo u istini izrekao je Isus onim Židovima
koji su mu povjerovali: »Ako ustrajete u mojem nauku, upoznat ćete
istinu, a istina će vas osloboditi« (Iv 8, 32). Najbolju pomoć jednom
neurotičaru dat će onaj psihoterapeut ili njegov prijatelj ako mu uspije
pokazati kako živi u iluziji i ako se ovaj odvaži prihvatiti istinu o
sebi, jer će ga samo istina osloboditi. Psihofarmaci trenutno olakšavaju
simptome tjeskobe i straha, ali istinsko oslobođenje i razrješenje
tjeskobe događa se tek onda kad se osoba odvaži živjeti u istini, kad se
usudi izići iz umjetne tvrđave laži i iluzija. Za Isusa se kaže da »pun
milosti i istine« (Iv 1, 14), a sam za sebe Isus reče: »Ja sam put,
istina i život« (Iv 14, 6).
Imaj čistu savjest i budi kao dijete!
Osjećaj krivnje muči i uznemiruje čovjekovu savjest. Osjećaj krivnje,
najopćenitije rečeno, javlja se onda kad čovjek na svom životnom
putovanju krene krivim putem. Heidegger bi rekao da je krivica
zabrinutost jer nešto nije što bi trebalo biti. To je egzistencijalna
krivnja i ona dovodi čovjeku u svijest istinu ili činjenicu da nije
autentičan, da se ne kreće u smjeru razvoja svih svojih mogućnosti.
Normalan čovjek ne može kršiti nutarnje moralne principe a pri tome ne
osjećati nikakvu krivnju i tjeskobu.
Kad je osoba opterećena krivnjom, ona nema u sebi mira, razara je
tjeskoba koja muči dušu, a vrlo brzo prelazi i na tijelo. Osjećaj
krivnje stoji u pozadini mnogih psihosomatskih oboljenja. Osoba koju
muči osjećaj krivnje zbog počinjenih grijeha traži na razne načine kako
da se oslobodi tog tereta koji je iznutra razara, a ponekad se
manifestira i prema van. To je lijepo opisao Shakespeare koji je
nekoliko stoljeća prije Freuda otkrio psihozu na ponašanju lady Macbeth
koja mora devet puta na dan prati ruke jer na njima vidi krv. Nije to
bila krv koja se može vodom oprati, nego simbolički izražaj krivnje zbog
ubojstva vlastitog muža. Duša je na dramatični način tražila
razrješenje krivnje tako da ju je projicirala prema van u simbolu krvi.
Poznati su slučajevi da osobe opterećene krivnjom nesvjesno nanose sebi
razna zla, doživljavaju razne nesreće, upuštaju se u rizična i za život
pogibeljna djela, i ne znajući da na taj način grčevito traže
razrješenje krivnje koja ih duboko u duši muči. Krivnja se može jedno
vrijeme potisnuti, ali se ne može dugo tako podnositi. Prije ili kasnije
opteretit će dušu, a onda i tijelo. Karl Gustav Jung, sin
protestantskog pastora, bio je uvjeren da katolici manje obolijevaju od
duševnih bolesti jer imaju sakrament ispovijedi u kojem se mogu
osloboditi nakupljene krivnje.
Ovdje treba razlikovati neurotični od autentičnog osjećaja krivnje.
Neurotični osjećaj krivnje izvorno je nesvjestan i često se osjeća prije
samog prekršaja. Pojavljuje se kao nešto opsesivno, puno tjeskobe,
prisile, regresivno i destruktivno. Kajanje je ovdje cilj samom sebi. U
ovom slučaju osoba nije zabrinuta za prekršaj moralnog zakona, nego za
ranjavanje vlastitog narcizma. Neurotik ne uspijeva oprostiti samome
sebi, nego se »izjeda« i onda nakon što mu Bog i drugi oproste. Taj
opsesivni osjećaj krivnje samo prividno izgleda moralni problem, a
zapravo je psihološka reakcija vlastite razočarane želje za savršenstvom
i apsolutnim idealom što se želi postići svojim silama, kao i prisilnom
potrebom za kažnjavanjem.
Autentični ili zdravi osjećaj krivnje sastoji se u svijesti da su
svjesno i slobodno prekršeni moralni principi i tako unesen nered u
osobu, svojevrsna disharmonija između idealnog i stvarnog ja, odnosno
između onoga što bi osoba trebala biti i onoga što ona stvarno jest.
Osoba prihvaća istinu o sebi kao grešnom biću i kroz spontani proces
samokritike, teži stvarnom pomirenju sa sobom, s Bogom i s drugima.
Takav stav prema krivnji nije patološki regresivan, nego slobodan i
stvaralački.
Neurotični osjećaj krivnje manifestira se kroz neurotično ponašanje i
psihosomatske bolesti, dok se autentični osjećaj krivnje manifestira
kroz ljudsku savjest, odnosno moralnu svijest osobe. Savjest poziva
osobu da ostvari plan koji Bog ima s njome. »Savjest je najskrovitija
jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom čiji glas odzvanja u
njegovoj nutrini.«
Suvremeni čovjek je u velikoj napasti da ne vidi i ne prihvati
uzročno-posljedičnu vezu između grijeha i krivnje. Osjećaj krivnje
primarno spada u psihologiju i psihopatologiju, krivnja u etiku, a
grijeh u sferu religije. Čovjek kao osoba djeluje uvijek kao jedna
cjelina, i zato sve ono što mu se događa treba gledati u kontekstu te
cjeline. Prema tomu, osjećaj krivnje na psihološkoj razini bit će pravo
razriješen tek onda kad se ukloni krivnja. To se događa kad osoba prizna
svoj grijeh kroz čin iskrenog pokajanja i vjere da Bog oprašta onome
tko se iskreno kaje. Priznati se grešnikom nije mazohizam, nego to znači
imati hrabrosti priznati istinu o sebi i priznati da nam je potrebno
spasenje i oproštenje koje nije plod naših asketskih vježba nego je dar
čiste Božje ljubavi. Ispovijed vlastitog grijeha doista je duboka
potreba ljudskoga srca, a kajanje koje se u ispovijedi obavlja nije znak
slabosti nego »najbolje revolucionarna snaga« (M. Scheler).
Dr. Mijo Nikić
Glas Koncila, broj 8 (1809), 22.2.2009.
