Sposobnost i spremnost voljeti Boga, druge i sebe, glavni je kriterij
dobroga duševnog zdravlja. Što je osoba zrelija, sigurnija u sebe i
zdravija, ona izlazi iz sebe, iz svoga egoizma i ispravno voli sebe,
Boga i svoga bližnjega. Što je osoba labilnija, nesigurnija u sebe i
izranjena nedostatkom ljubavi, to će više težiti da bude »objekt« tuđe
ljubavi. Umjesto da iziđe iz sebe i voli druge, ona će imati jaku
potrebu da bude voljena, da se sve oko nje vrti, da uvijek bude u centru
pozornosti i ljubavi drugih osoba. Da bi osoba mogla ispravno voljeti
Boga i druge, treba najprije pravo voljeti sebe.
Zavoli sebe!
Prema Isusovu naučavanju, ljubav prema sebi je mjerilo kako treba
ljubiti druge. »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (Mt 19, 19), kaže
Isus. Kad je govor o ljubavi prema sebi, treba dobro razlikovati
autentičnu ljubav prema sebi od narcističkog stava koji netko može
usvojiti smatrajući kako je narcizam ljubav prema sebi. Istina, Narcis
je, prema mitologiji, mladić koji je zaljubljen u samog sebe. Međutim,
prema istoj mitologiji upravo je ta nezrela, odnosno patološka
zaljubljenost u sebe odvela Narcisa u smrt. On je, naime, diveći se
sebi, pao u vodu i utopio se. Narcisoidna ili narcistička ličnost,
zapravo, ne voli sebe. Ona sebe u dubini svoje psihe doživljava kao
nešto nevrijedno, što nije dostojno da bude voljeno. Budući da ne može
podnijeti tjeskobu koja nastaje na temelju takvog razmišljanja o sebi,
narcistička osoba zaogrne svoju nemoć i lošu sliku o sebi, svoju nemoć,
jednim u mašti stvorenim megalomanskim »plaštem« infantilne svemoći i
onda se zaljubi u taj oklop ili masku kojom prikriva svoju nemoć. Prema
tomu, narcisoidna osoba ne voli sebe. Tko god se previše hvali i traži
da mu se drugi dive, samim tim pokazuje da se sam jadno osjeća i da ne
voli i ne prihvaća sebe.
Isus, najbolji poznavatelj ljudske duše, dobro zna da će osoba
autentično, dakle nesebično voljeti druge tek onda ako najprije ispravno
zavoli samu sebe. A da bi netko mogao prihvatiti i voljeti sebe, on
mora najprije doživjeti da je voljen. Taj osjećaj prihvaćenosti i
ljubavi osoba bi trebala dobiti u svojoj obitelji. Dijete koje nije bilo
dovoljno voljeno čitav će život u svojoj duši nositi »zaleđeni« osjećaj
nevrijednosti, nemoći i beskorisnosti. Drugim riječima, formirat će u
sebi osjećaj manje vrijednosti koji će opterećivati osobu kroz čitav
život. Taj se osjećaj manje vrijednosti može nadvladati vjerom u dobrog
Boga koji neizmjerno ljubi svoja stvorenja. Tko u vjeri prihvati da je
stvorenje Božje, vrlo lako će učiniti i drugi korak, naime povjerovat će
u dobrotu i ljubav Božju. Tko povjeruje da ga sam Bog voli, taj će onda
bez problema voljeti sebe i druge. Depresija je jedna teška bolest u
kojoj osoba ne prihvaća i ne voli sebe, nego se okrivljuje i podsvjesno
mrzi. Povjerenje u Boga i njegovu ljubav najbolji je lijek protiv
depresije. Ljubav je jača od apaurina i svih drugih lijekova! Svijest da
me Bog voli donosi duši radost, tjera strah i aktivira skrivene
energije da mogu činiti dobro, da i ja mogu nesebično voljeti druge.
Poznati su slučajevi da su pojedinci vrlo brzo ozdravili od teških
bolesti kad su povjerovali da ih Bog voli.
Postojimo samo zato što nas Bog voli
Glavna istina koju je Isus želio navijestiti ljudima upravo je ono što
nama ljudima najviše treba, a to je činjenica i svijest da nas Bog voli.
Tu je istinu Isus izrazio u svom poticaju da imamo više pouzdanja u
Boga i njegovu Providnost. »Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti
žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste
mnogo vredniji od njih?« (Mt 6, 26). Drugim riječima, Isus nam je tom
usporedbom želio reći: Ne budite zabrinuti, pa Otac vaš nebeski
neizmjerno vas voli! Kad se toliko brine za biljke i životinje, kako
neće daleko više za vas koji ste njegova ljubljena djeca! Ne samo da je
govorio o ljubavi Očevoj prema nama nego Isus nam je svojom spremnošću
da umre za nas najzornije pokazao tu ljubav Božju. Tu je istinu lijepo
izrazio sv. Pavao kad je u Poslanici Rimljanima napisao: »Ako je Bog za
nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitog Sina,
već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?« (Rim,
8, 31-32).
Treću zapovijed uspješne psihoterapije: Da zavolimo i trajno volimo
sebe, moguće je ostvarivati u svome životu ako najprije povjerujemo da
smo najprije mi od Boga voljeni. Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi
postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo
kaže prorok Jeremija: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja
te znadoh.« Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to
je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je
to najbolje, a to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa
ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi
kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Bog je ljubav, i tko ostaje u
ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što
smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša
jedina dužnost kroz čitavu vječnost.
Promijeni sebe - obrati se!
Cilj svake terapije jest promjena postojećeg, više ili manje patološkog
stanja radi kojeg je i poduzeta određena terapija. Cilj Isusova
propovijedanja bio je obraćanje. Prema Markovu evanđelju, prve Isusove
riječi u njegovu javnom nastupu bile su: »Ispunilo se vrijeme, blizu je
kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest« (Mk 1, 15).
Također Stari zavjet obiluje poticajima na istinsko obraćenje srca.
Prorok Joel naviješta Božji poziv na obraćenje svojim suvremenicima kao i
svim ljudima: »Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i
kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome,
jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom,
on se nad zlo ražali« (Jl 2, 12-13). Promijeniti sebe, odnosno obratiti
se, moguće je tek nakon što smo dobro upoznali, prihvatili sebe te
zaključili da se želimo i moramo mijenjati.
U svojim propovijedima Isus je pozivao narod na integralno, odnosno
cjelovito obraćenje: intelektualno, emocionalno i nagonsko. Obraćenje
mora najprije početi na intelektualnoj razini. Moram uvidjeti, spoznati
što želim promijeniti i zašto to činim. Svaka ozbiljna i djelotvorna
promjena počinje u našoj glavi, u našem razumu, a onda prelazi na
emocije i nagone.
Razumsko obraćenje
Budući da Isusova radosna vijest usrećuje čitavoga čovjeka, potrebno je
da i obraćenje koje Isus traži zahvati čitavo naše biće, naš razum, naše
srce, naše emocije, pa i naš nagonski život. Drugim riječima, traži se
najprije racionalno, zatim emocionalno, a onda i nagonsko obraćenje.
Racionalno ili razumsko obraćenje tiče se našega razuma. Mi se moramo
najprije obratiti na razini svoga uma. To znači moramo naučiti drukčije
razmišljati. Čovjekova psihička struktura takve je naravi da svaka
promjena najprije počinje u glavi, to jest u našem načinu razmišljanja.
Jer ono što čovjek najviše misli, o čemu najviše razmišlja, to se
počinje utjelovljivati u naše emocije, u naš osjećajni svijet da bi se
kao navika utjelovilo i u naš nagonski svijet. Zato i naše obraćenje
mora najprije početi u našoj glavi, odnosno na razini našega načina
razmišljanja i zaključivanja. Ako želimo biti Božji i prihvatiti Isusovu
radosnu vijest, moramo biti spremni usvojiti Božje misli i njegov način
razmišljanja. A Biblija nam jasno daje na znanje kako Božje misli nisu
naše misli. Mi se moramo odreći svojih misli koje se protive Božjim
mislima kako bismo mogli usvojiti Božji način razmišljanja i
zaključivanja. Zato je potrebno puno čitati Sveto pismo u kojem
upoznajemo što Bog misli i kakve on donosi odluke. U 12. poglavlju
Poslanice Rimljanima sveti Pavao govori o tome kako naše obraćenje mora
početi u našem razumu, u našoj glavi. On doslovno kaže: »Preobličavajte
se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja, što je
dobro, ugodno i savršeno« (Rim 12, 1-2). Savršeni primjer razumskog
obraćenja Isus je pokazao u prispodobi o izgubljenom sinu, i to u onom
dijelu kad mlađi sin, daleko od očeve kuće, gladan i jadan zaključi da
je daleko pametnije vratiti se kući, ocu svome jer tamo i sluge žive
bolje nego on ondje. »Tada dođe k sebi i reče...« (Lk 15, 17). Ono »dođe
k sebi« znači obratiti se na intelektualnoj razini, uvidjeti nešto što
se prije nije vidjelo, doći do nove spoznaje koja duboko zahvaća u život
i motivira osobu da zauzme novi životni stav i donese pravu odluku, što
je i mlađi sin učinio.
Emocionalno obraćenje
Drugo obraćenje je emocionalno obraćenje. Emocije su naš nutarnji svijet
koji nas pokreće na djelovanje. Emocije su po svojoj naravi jaka ali
slijepa sila. To znači da će čovjek, ako reagira samo po emocijama,
djelovati sebično i egocentrično. Čovjek koji reagira samo po emocijama,
odnosno po svojim osjećajima, tražit će samo ono što je za njega važno,
gdje on može profitirati. Obično se emocije vežu uz srce, pa se može
čuti, a tako se zove i jedna knjiga: »Idi kamo te srce vodi.« Taj savjet
je riskantan. Treba ga dobro i pravo razumjeti. Ne smijemo pustiti da
nas vodi bilo kakvo srce, nego razum koji je u skladu s voljom Božjom.
Samo obraćeno srce koje pristaje uz Boga i njegovu volju treba nas i
smije voditi kroz život. Obraćenje na emocionalnoj razini događa se onda
kad prije svake odluke isključimo sebične interese i odlučujemo se za
ono što je važno u sebi, svuda i na svakom mjestu, a ne samo za me ovdje
i sada. Potrebno je umrijeti mnogim stvarima, odnosno svojim nerazumnim
prohtjevima, kako bi se postiglo emocionalno obraćenje. Ono je veoma
teško i zahtjevno. Postići emocionalno obraćenje ne znači ubiti svoje
emocije. One su naša snaga. Ne samo da ih ne smijemo ubiti, nego nije
dobro ni potiskivati svoje emocije, jer one tada preko psihosomatskih
bolesti opterećuju čitav organizam. Ako se srce ne isplače kroz oči,
isplakat će se preko drugih tjelesnih organa i tako još više opteretiti
čitavu osobu. Emocije treba oplemeniti i razumno kontrolirano
izražavati. Ali za to se traži obraćeno srce. Obraćeno srce je strpljivo
i puno ljubavi. Takvo srce ima profinjene osjećaje kojima obogaćuje
druge osobe.
Dr. Mijo Nikić
Glas Koncila, broj 7 (1808), 15.2.2009.
