»Duševne bolesti nastaju od mlakosti i od prevelike revnosti« (3)

Mlakost neke osobe jest način njezina prosvjeda protiv načina života koji mora živjeti. Radi se o infantilnom, nezrelom načinu izražavanja svoje srdžbe, a kao posljedica takvoga stila života javlja se osjećaj krivnje. U ovom slučaju radi se o podsvjesnom osjećaju krivnje koji izaziva jaku tjeskobu u psihi dotične osobe.

Najveći psiholog koji je hodao ovom zemljom bio je Isus Krist. On je naime najbolje poznavao čovjeka. Samo On je znao proniknuti u tajnu ljudske duše, samo On je znao što se to sve skriva u dubinama ljudskoga srca. Isus je mogao tako proniknuti čovjeka jer je bio ne samo Čovjek, nego i Sin Božji.

Od nas običnih ljudi, smrtnika, tri najveća psihologa koji nisu studirali psihologiju ni na jednom sveučilištu bili bi sv. Pavao, sv. Augustin i sv. Ignacije Lojolski.

Kakao nastaju duševne bolesti?

Mudra izreka sv. Ignacija, koju imamo pred sobom, kaže da »duševne bolesti jednako nastaju od mlakosti kao i od prevelike revnosti«. Ne ulazeći u dublju analizu pojma »duševne bolesti«, moramo ipak reći da je to kompleksna stvarnost koja u sebi sadržava više elemenata. Za pojavu teže duševne bolesti, u najviše slučajeva odlučujući je genetski faktor. Psihofizička i prije svega biološka struktura osobe dakle biološka podloga organizma koja nam je dana, ima najvažniju ulogu u pojavljivanju ove ili one duševne bolesti.

Drugi element važan za pojavu neke duševne bolesti jest način odgoja u prvim godinama života, kao i način života dotične osobe, odnosno njezina percepcija i interpretacija stvarnosti svakodnevnog života i njezin odgovor na izazove koje život svaki dan stavlja pred nas.

U taj kontekst treba staviti spomenutu izreku sv. Ignacija. On kaže u prvom dijelu izreke da duševne bolesti nastaju od mlakosti. Imajući na pameti već spomenute preduvjete za nastanak duševne bolesti, ta se Ignacijeva tvrdnja može vrlo lako opravdati. Mlakost, odnosno duševna lijenost neke osobe može biti svjesno ili nesvjesno odabrana. Kad se netko svjesno i slobodno prepusti lagodnom životu zanemarujući svoje staleške dužnosti, onda je riječ o odgovornosti, odnosno grijehu koji može biti teži ili lakši. Takva mlakost koju je osoba svjesno odabrala kao svoj način života može se promijeniti kad osoba to iskreno zaželi i odvaži se na jedan revniji i ozbiljniji način života.

Mlakost - znak nezadovoljstva samim sobom

Kad je pak riječ o mlakosti koja je nesvjesno ili podsvjesno odabrana, onda se najčešće radi o pasivnoj agresivnosti, tj. o agresivnosti ili srdžbi koju osoba izražava na pasivan način. Osoba u čijoj je psihodinamici mlakost najtipičniji način života, dokazuje da nije zadovoljna sama sa sobom i s onim što treba činiti. Drugim riječima, mlakost jedne osobe način je njezina prosvjeda protiv načina života koji mora živjeti. Radi se o infantilnom, nezrelom načinu izražavanja svoje srdžbe, a kao posljedica takvoga stila života javlja se osjećaj krivnje. U ovom slučaju radi se o podsvjesnom osjećaju krivnje koji izaziva jaku tjeskobu u psihi dotične osobe. Tjeskoba pak, sa svoje strane, formira ili pojačava već formirani osjećaj inferiornosti, odnosno, osjećaj manje vrijednosti. I da začarani krug bude zatvoren, osjećaj manje vrijednosti ne dopušta osobi da se aktivnije uključi u rješavanje svojih problema, nego je predisponira ili često »prisili« na jednu pasivnost odnosno mlakost o kojoj govori i sv. Ignacije prvom dijelu svoje izreke.

Kad se takva mlakost stabilizira u psihodinamici začaranoga kruga (mlakost - osjećaj krivnje - tjeskoba -o sjećaj inferiornosti - mlakost), onda se najčešće poremeti cjelokupna psihička ravnoteža i osoba vrlo lako regredira u primitivne stadije svoga psihičkog razvoja izlažući se tako opasnosti da padne u neku duševnu bolest, ili da postane žrtva neke druge psihičke bolesti.

Prevelika revnost - obrambeni mehanizam

U drugom dijelu svoje izreke sv. Ignacije tvrdi da se duševne bolesti mogu razviti i od prevelike revnosti. Prevelika ili neumjerena revnost glavna je karakteristika tzv. opsesivno-kompulzivnih ličnosti. To je zapravo obrambeni mehanizam kojim osoba kontrolira svoje, za društvene standarde neprihvatljive podsvjesne želje koje su najčešće agresivne i seksualne naravi. Osoba živi u velikom strahu da se te neprihvatljive želje ne bi pojavile u svijesti. Budući da takve želje najčešće »provaljuju« u svijest za vrijeme dokolice odnosno opuštanja, dotična osoba sebi ne dopušta potreban odmor. Ona »mora« uvijek nešto raditi, stalno biti zaokupljena svojim dužnostima i na taj način kontrolirati, odnosno zapriječiti pojavljivanje potisnutih neprihvatljivih misli i želja.

Ozbiljan i savjestan rad oznaka je zrele ličnosti. Takva osoba doživljava svoj rad kao vrijednost za koju se isplati žrtvovati, ali i dobro pripremiti dovoljnim odmorom. Takva osoba slobodno izabire svoj rad i ulaže svoje sile da postigne dobre rezultate kako bi učinila nešto dobro za se i za društvo u kojem živi. Takva osoba ne kritizira druge koji su manje revni od nje.

Nasuprot tomu, osoba koja pretjeruje u svojoj revnosti ne razumije druge koji nisu isto tako revni kao i ona. Osoba koja pretjeruje u svome radu ne dopušta sebi potrebni odmor, pa i onda kad jedno vrijeme posveti svome odmoru, doživljava to kao jednu od svojih dužnosti koju mora grčeviti obaviti. Takva je osoba u opasnosti da druge kritizira kad se malo opuste, nazivajući ih lijenčinama.

Podsvjesni osjećaj krivnje

Sv. Ignacije tvrdi da prevelika revnost može dovesti do duševnih bolesti. Kako je to moguće? Da lakše shvatimo odgovor na to pitanje, treba imati na pameti da je prevelika revnost u radu odnosno skrupulozno vršenje svojih dužnosti zapravo jedan obrambeni mehanizam kojim se osoba najčešće brani od potisnute srdžbe, neprihvatljivih želja seksualne naravi i od osjećaja manje vrijednosti. Budući da pretjerana revnost i postignuti rezultati nikad ne dotiču pravi izvor nutarnje napetosti i nezadovoljstva, osoba će se osjećati dužna, odnosno primorana da se još više trudi i tako dokaže sebi i drugima da ona vrijedi. Takav maratonski napor redovito iscrpe fizičke sile osobe i ona klone. U takvom stanju osoba se osjeća krivom što nije izvršila sve svoje dužnosti kako je željela. Najčešće se radi o tzv. perfekcionističkim osobama koje sve što rade moraju učiniti savršeno, ako u tome ne uspiju, odmah se osjećaju krivima. Javlja se često i srdžba na samog sebe zbog istog razloga. Budući da se u ovom slučaju radi o nesvjesnom obrambenom mehanizmu, i srdžba i krivnja se potisnu u podsvijest gdje uzrokuju tjeskobu koja sa svoje strane poveća osjećaj manje vrijednosti i nesigurnosti. Kad se to dogodi, osoba mora učiniti dodatni napor da nadvlada osjećaj vlastite nemoći i tako se još više iscrpe. U takvom stanju oslabljenosti organizma osoba više neće moći kontrolirati svoju potisnutu agresivnost i neprihvatljive želje. To će biti dodatni razlog za stvaranje podsvjesnoga osjećaja krivnje koji, kad nije dobro razriješen, postaje glavni »krivac« za mnoge duševne bolesti, naravno kad je prisutan već spomenuti genetski faktor, odnosno sklonost prema dotičnoj bolesti (biološka podloga organizma). Prema tomu, gledajući sa stajališta dubinske psihologije, možemo reći da je sv. Ignacije imao pravo kad je rekao da duševne bolesti nastaju i od pretjerane revnosti.

Svršetak

Dr. Mijo Nikić

Glas Koncila 40 (1684) | 1.10.2006.

Sveti Ignacije - dubinski psiholog (2)

Mnogima je poznato da je osnivač isusovaca, odnosno utemeljitelj reda koji se zove Družba Isusova, sv. Ignacije Lojolski, poznati i cijenjeni učitelj duhovnog života. Napose je glasovit po svojoj knjižici koja se zove »Duhovne vježbe« i koja je odgojila brojne duhovne velikane, među kojima je prvi bio sv. Franjo Ksaverski, uz sv. Pavla, najveći misionar Crkve. Međutim, manje je poznato da je sv. Ignacije iz Loyole bio također i veliki psiholog. Profesor dubinske psihologije na Papinskom sveučilištu Gragoriana u Rimu dr. Luigi Rulla u jednom predavanju je rekao kako su za njega tri najveća psihologa: sv. Pavao, sv. Augustin i sv. Ignacije Lojolski, ne računajući Isusa Krista koji je bio ne samo čovjek nego i Sin Božji i kao takav izravno poznavao ljudsku dušu i sve što se u njezinim dubinama krije. Ovaj put želio bih reći nekoliko riječi samo o Ignaciju kao velikom psihologu.

Izvrsno poznaje ljudsku dušu

Zašto je sv. Ignacije veliki psiholog? Iz čega je on učio i naučio psihološko znanje? Je li on i danas moderan kao psiholog?

Ignacije Lojolski je iznimno velik autoritet na području psihološkog znanja o čovjeku jer je u svojim pisanim djelima i svojim načinom postupanja s ljudima dokazao da izvrsno poznaje ljudsku dušu. Njemu treba vjerovati jer je to znanje naučio iz dva izvora: božanskog i ljudskog. Iz vlastitoga životnog iskustva naučio je kako je čovjek jadan, slab, nemoćan i u isto vrijeme otvoren beskraju, apsolutnoj istini i beskrajnoj ljubavi.

Prvi dio svoga života Ignacije je proživio kao čovjek ovoga svijeta, kušajući sve ono što mu je život njegova vremena mogao pružiti. On sam za sebe reče: »Do 26. godine života bio je sav u ispraznostima svijeta.« O smislu života počeo je ozbiljnije razmišljati tek onda kad je bio ranjen. Razmišljao je o utjecaju koji je u njegovoj duši ostavljao Božji Duh razmišljajući o Božjim riječima i nadahnućima i zaključio kako u duši osjeća radost i mir i onda kada ta nadahnuća prođu. A kad je razmišljao o sreći i radosti koju mu pruža ovaj svijet i zadovoljenje osobnih želja i potreba, onda je uvidio kako se osjeća lijepo samo dok o tim mislima razmišlja, ali kad one iščeznu, u duši osjeća prazninu, gorčinu i žalost. U vrijeme svoga obraćenja molio je po 7 sati dnevno, činio velike pokore i duge molitve. Jednom je čitav tjedan postio tako da nije ništa jeo. Ispitujući duhove koji djeluju na njegovu dušu, zaključio je da ne treba jednako vjerovati svim duhovima i da treba biti oprezan jer sve ono što na prvi pogled izgleda dobro i pobožno ne mora dolaziti od Boga. Zao duh i neprijatelj ljudske naravi zna se zaogrnuti u dobrog anđela i tako zavoditi duše. On je i tu spoznaju dobio iz svoga vlastitog iskustva. Naime, u vrijeme dugih molitava kad se spremao na počinak, »često su mu dolazile velike spoznaje, velike duhovne utjehe. U njima je gubio mnogo vremena određenog za spavanje, a nije ga bilo odviše. Promatrao je to nekoliko puta i sam po sebi došao na misao da za razgovor s Bogom ima određeno toliko vremena i poslije još sav ostatak dana. Zbog toga je počeo sumnjati u to da one spoznaje dolaze od dobrog duha. Sam od sebe dođe do zaključka da će biti bolje ne mariti za njih i spavati predviđeno vrijeme. I učini tako« (Autobiografija, br. 26). Mislim da bi mnogi nazovividioci mogli i trebali naučiti od Ignacija kako treba biti veoma kritičan čak i prema dobrim nadahnućima dok nisu dobro provjerena od kojeg duha dolaze.

Bio je prosvjetljivan Duhom Božjim

Osim iz vlastitog iskustva, Ignacije je u svom duhovnom životu i duhovnim spisima koje je napisao bio vođen i prosvjetljivan Duhom Božjim. Puno se molio i prikazivao Gospodinu žrtve da mu udijeli jasnoću duha i sigurnost da je ono što je doznao i iskusio uistinu od Boga. Sam Ignacije o tome piše u svojoj Autobiografiji u br. 27. sljedeće: »U to je vrijeme Bog postupao s njime upravo onako kao što učitelj u školi postupa s djetetom kad ga poučava.«

Naučena znanja o ljudskoj duši i djelovanju raznih duhova na nju, što je Ignacije naučio iz vlastitoga iskustva i iz nadahnuća Duha Božjega, opisao je on u svojoj glasovitoj knjižici »Duhovne vježbe«. Cilj tih vježba naznačen je već u prvom broju spomenute knjižice. On se sastoji u tome »da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše«. Za razliku od duhovnosti budizma i hinduizma gdje se traži slijepa poslušnost svom duhovnom vođi ili guruu, Ignacije naučava kako je uloga duhovnoga vođe samo u tome da bude duhovni otac i učitelj koji treba pomoći »da se sam Stvoritelj i Gospodin očituje svojoj odanoj duši privijajući je u naručje svoje ljubavi... da Stvoritelj neposredno saobraća sa svojim stvorenjem, a stvorenje sa svojim Stvoriteljem«. Kao dobar psiholog, Ignacije zna da je najvažniji cilj odgoja postignut onda kad odgojitelj ili duhovni vođa više nije potreban, kad se osoba zrelo osamostali i počne živjeti objektivne vrednote iz svoga vlastitog uvjerenja prepoznajući Božju volju u svome životu. To je cilj duhovnih vježba: da se čovjek očisti grijeha i neurednih sklonosti kako bi zatim u potpunoj slobodi mogao tražiti i prihvatiti volju Božju.

Važnost zadnje večernje misli

Spomenuo bih još samo jedan detalj iz metodologije duhovnih vježba koji otkriva Ignacija kao velikoga dubinskog psihologa. Iako on ne govori izričito o podsvijesti, jer u njegovo vrijeme taj pojam nije bio poznat, on u biti misli na taj afektivni i nesvjesni dio ličnosti, kad govori o potrebi da naša zadnja misao prije nego što zaspimo bude ona pobožna misao o kojoj želimo drugi dan razmatrati. Naime, čineći tako, zadnja se misao u snu susreće s podsvjesnim afektivnim sadržajem psihičkoga života i počinje djelovati na njega, unoseći u taj, nama skriveni svijet, nešto više svjetla i Božjeg pogleda na život i ono što Bog od nas očekuje. Zadnja i za osobu najvažnija misao dana, slikovito rečeno, djeluje na psihu kao udica koja se baci u more. Oko ponuđenog sadržaja svijesti okupljat će se velike želje, ali također i potisnuti konflikti i strahovi potisnuti u podsvijest. A psihičko, a onda i duhovno zdravlje osobe postaje kvalitetnije i prožetije slobodom što se više svjetla, sigurnosti i ljubavi unese u tamni i skriveni svijet naše podsvijesti. Duhovne vježbe izvrstan su način da se to ostvari. Zato Ignacije s pravom kaže da će oni koji počnu ozbiljno obavljati duhovne vježbe njegovom metodom vrlo brzo početi osjećati kako se nešto u njihovoj duši počinje događati. Pokreće se afektivni nesvjesni, zarobljeni svijet skrivenih i potisnutih strahova, želja i potreba. Ako se osoba ne uplaši toga bolnog iskustva i ako izdrži prateću dezolaciju, odnosno tjeskobno raspoloženje, nego čvrsto ustraje na započetom putu obraćenja Bogu, doživjet će dubinski mir i radost koja nadilazi prethodnu tjeskobu i donosi duši slobodu od neurednih prisila kako bi mogla još velikodušnije odgovarati na poticaje Božje milosti.

Ignacijeve mudre izreke

O psihološkoj vrijednosti duhovnih vježba sv. Ignacija vrlo se lijepo izrazio i naš pjesnik A. G. Matoš kad je rekao: »U Duhovnim vježbama nalazimo najbolje djelo praktične psihologije i najbolju metodu za podizanje vlastite duševne energije, jer ta duhovna gimnastika nije služila velikom svecu za sterilne ekstaze i kontemplacije, već kao izvor svih energičnih činova« (SD, str. 321, Zagreb 1973).

Da je Ignacije bio veliki dubinski psiholog, svjedoče i njegove mudre izreke kojima završavam ovo razmišljanje o Ignaciju kao velikom učitelju duhovnoga života i velikom poznavatelju ljudske duše.

Kudikamo više treba nastojati da krotimo unutarnjega čovjeka negoli tijelo, i da prije skršimo neuredne sklonosti duše negoli kosti.

Teže je nadvladati duh nego trapiti tijelo.

Izgovaranja našega tijela neka nam vazda budu sumnjiva, tijelo naime običava bježati od napora, jer da je tobože slabo.

Oluja, koja bjesni protiv nas bez naše krivnje, znak je da će uskoro doći uspjeh.

Promjena podneblja ne mijenja ćudi; ako nesavršen čovjek ne ostavi sebe, teško će biti bolji drugdje nego tamo gdje jest.

Prije navale istraži đavao s koje je strane čovjek slabiji i nemarniji, a tada upravi tamo bojne strojeve, tu ga pritisne.

Zao čovjek rado sumnjiči druge; tako i onaj koji trpi od vrtoglavice misli da se sve okreće.

Ne mjeri se napredak po licu, kretnjama, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome kako tko umije svladavati samog sebe.

Kao što se klin klinom izbija, tako treba izbiti nastojanje nastojanjem, naviku navikom.

Duševne bolesti jednako nastaju od mlakosti kao i od prevelike revnosti.

Nastavlja se

Dr. Mijo Nikić

Glas Koncila 39 (1683) | 24.9.2006.

Čistoća nakane u svjetlu dubinske psihologije (1)

Prema sv. Ignaciju čistoća ili ispravnost nakane je od prvotne važnosti za osobu koja uistinu želi upoznati volju Božju. Čistoću nakane najviše ugrožavaju neuredne sklonosti, zato je glavni cilj duhovnih vježba upravo u tome da se osoba suoči i, uz milost Božju, pobijedi svoje neuredne sklonosti i svoj život uredi po volji Božjoj.

Već u prvoj napomeni, odmah na početku duhovnih vježba, Ignacije kaže da se duhovnim vježbama naziva »svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše«. Ono što Ignacije naziva »neuredna sklonost« jest zapravo požuda ili pohlepa koja, prema dogmi o istočnom grijehu, sama nije grijeh, nego iz grijeha (istočnog) izlazi i prema grijehu vodi ili naginje osobu. Ta požuda kao posljedica istočnog grijeha ostaje u osobi i nakon njenoga krštenja. Čovjek nije moralno odgovoran za postojanje te požude u sebi, ali je odgovoran za ono što čini sa svojom sklonošću na grijeh. Sv. Ignacije u 16. napomeni duhovnih vježba kaže za dušu koja neuredno teži i naginje za nečim (vlast, čast, osobni probitak) »veoma je korisno ako se svim silama nastoji prikloniti je na protivnu stranu od onoga čemu je neuredno sklona«.

Utjecaj podsvijesti u psihodinamici osobe

Jezgra ignacijanske molitve jest čisto ili slobodno srce koje otkriva i ljubi Boga u svim stvarima. Duhovne vježbe jesu dinamički proces u kojem se osoba uz milost Božju i svoje veliko zalaganje, oslobađa neurednih sklonosti i tako postaje sposobna imati čistu ili ispravnu nakanu, odnosno slobodno srce. U tom procesu čišćenja duše, od posebne je važnosti ono što se događa u drugom tjednu, naime suočavanje osobe sa svojim neurednim sklonostima, sa suptilnim i skrivenim motivacijama koje pod plaštem dobra zavode dušu.

Ono po čemu se duhovne vježbe razlikuju od svih ostalih pobožnosti i molitava jest upravo radikalni zahtjev da se osoba jednom suoči sa samom sobom, odnosno sa svojim požudama (neurednim sklonostima) koje su često maskirane i kao takve pod plaštem dobra zavaravaju dušu uvjeravajući je da čini dobro, a u biti se radi o sebičnim, skrivenim, podsvjesnim motivacijama. Pod izlikom da radimo za Kraljevstvo Božje, mi često puta gradimo zapravo svoje kraljevstvo. Tu svoju sklonost da zavaravamo sami sebe vrlo je teško otkriti i još teže pobijediti. Osnovni razlog za to leži u činjenici da su neuredne sklonosti ukorijenjene u afektivnim sferama duše i često izmiču svjesnoj kontroli jer svoje korijene imaju u podsvjesnom ili nesvjesnom svijetu duše (neurotski trendovi). Podsvjesne sile su u svojoj biti zapravo afektivne reakcije koje međutim ostaju skrivene samoj osobi kojoj inače pripadaju. Nastaju od nesvjesnih želja, strahova i potreba. Osoba ih, a da ni sama toga nije svjesna, drži daleko od svijesti, jer su nespojive sa svjesnom slikom koju ona ima o sebi, odnosno sa svojim idealnim ja. Obrambeni mehanizmi kao npr. potiskivanje, projekcija, izolacija... koje osoba također nesvjesno upotrebljava, sprečavaju da skrivene nesvjesne reakcije dođu u svijest.

Je li moguće osloboditi se neurednih sklonosti?

Da oslobodi dušu od neurednih sklonosti i osposobi je da ima čistu nakanu u svom djelovanju, Ignacije predlaže duhovne vježbe kao najbolje sredstvo da se postigne taj cilj. Je li Ignacije ozbiljno mislio da se zaista mogu iskorijeniti odnosno nadvladati sve neuredne sklonosti duše? Jest, on je to sasvim ozbiljno mislio i tako druge naučavao. Duhovne vježbe su zato da »odstranimo sve neuredne sklonosti, te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo volju Božju«. Prema tome, Ignacije je čvrsto vjerovao da se čovjek može promijeniti. Naravno, uz milost Božju koju Bog daje svima, jer je njegova želja da se svi spase i dođu do spoznaje istine.

Odstranjenje neurednih sklonosti duše treba shvatiti dinamički, a ne statički! Tako da se ponovno i ponovno obnavlja »čin« obraćenja od »zemaljskih težnji« na zamjećivanje, prihvaćanje i izvođenje, odnosno življenje Božje »Riječi«! Posljedice istočnoga grijeha ostaju. Čovjek će stalno biti u napasti da odabire lakši i ugodniji put kroz život, međutim, on neće biti primoran da i slijedi taj put. U onoj mjeri u kojoj njegovo srce bude slobodnije za Boga, u toj će mjeri nadvladavati napast povođenja za svojim neurednim sklonostima, koje, kao posljedica istočnoga grijeha, i dalje ostaju.

Osoba koja dragovoljno i svjesno prihvati strogu šutnju kroz mjesec dana, koja se istinski otvori Bogu i dopusti mu da je on mijenja, prije ili kasnije doživjet će da će se nešto u njenoj duši morati događati. Kad se osoba nađe u takvoj samoći, odnosno kad prestane ono spontano zadovoljavanje naših svjesnih i podsvjesnih potreba koje se protive evanđeoskim idealima, onda se nužno nađe u jednoj krizi, osjeti svoju nemoć i poželi što prije pobjeći iz takve bolne situacije. Nažalost, čini se da mnogi u tom kritičnom i, možda najvažnijem času duhovnih vježba, nemaju hrabrosti suočiti se sa samima sobom. Istina, treba priznati da nije lako ustrajati u toj samoći, jer tada progovara nutarnji svijet prisila u nama, tada podsvjesne potrebe postaju tako grlate i zahtjevne da se njihov protest osjeti i odrazi i u nekim psihosomatskim reakcijama, kao npr. osoba ne može spavati, ima povišeni krvni tlak, glavobolju i pojačane bolove od kojih inače redovito pati. Te smetnje mogu nastati kao posljedica nezadovoljavanja neuredne afektivne navezanosti na stvari ili osobe koja tako protestira što joj je nametnut neželjeni post. Nije lako podnijeti istinu o sebi, jer ta istina, prije nego nas bude oslobodila, najprije nas učini jadnima, zato od nje i bježimo. Moguće je obratiti se, ali samo onomu koji to uistinu želi i koji je spreman za to platiti cijenu koja se traži. Naime, glavna i najveća poruka i istina duhovnih vježba nalazi se u riječima sv. Ignacija zapisanim pod brojem 189 knjižice Duhovnih vježba: »Svatko neka naime, ima na pameti da će u svim duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema samome sebi, svoje vlastite volje i koristi«. Drugim riječima, duhovni napredak je razmjeran spremnosti umiranja samom sebi, jer je to kraljevski put na kojem se raste u nutarnjoj slobodi srca.

Kontemplacija da se postigne ljubav osposobljava nas da tražimo i nalazimo Boga u svim stvarima. U svemu mogu ljubiti Boga i sve mogu ljubiti u Bogu. To je pedagogija duhovnih vježba. Osoba može biti kontemplativna u akciji, može naći Boga u svim stvarima. To je rezultat rasta u nutarnjoj slobodi srca. Jer što je netko slobodniji u svom srcu, to će biti sposobniji naći, vidjeti i ljubiti Boga u svim stvarima. »Blago čistima srcem, oni će Boga gledati« kaže Isus.

Čista ili ispravna nakana

Sada bi nam trebalo biti puno jasnije zašto Ignacije tako često spominje čistu ili ispravnu nakanu i što ona zapravo znači. Čista ili ispravna nakana u ignacijanskoj duhovnosti znači slobodno srce. To je stav slobodnog srca koje je otvoreno Bogu, koje je uvijek spremno i slobodno za Boga. Imajući to na pameti postaje nam jasnije i shvatljivije zašto Ignacije više naglašava potrebu umiranja samom sebi, negoli samu vježbu molitve. O. Ribadeneira spominje kako su jednom predstavili Ignaciju jednoga pobožnog redovnika za kojega su rekli da je to »čovjek molitve«. Ignacije je odmah dodao: »To je umrtvljen čovjek«. Prema tome, spomenuti redovnik je bio čovjek molitve, jer je bio umrtvljen čovjek, jer je bio slobodan. »Lakše je za umrtvljenog čovjeka da u 15 minuta molitve postigne više nego neumrtvljen čovjek u 2 sata. Jer zaista umrtvljenom čovjeku je dovoljno 15 minuta da se sjedini s Bogom u molitvi.« Ono što je Ignacije želio time reći jest činjenica, odnosno istina da čovjek može pronaći Boga odmah, kad god zaželi, samo ako ima čisto i slobodno srce, ako je umrtvljen. Ako to nije, onda mu ni 2 sata molitve neće biti dovoljno da se susretne s Bogom i da otkrije njegovu volju.

Prema Ignaciju, ako je čovjek umrtvljen odnosno slobodan, on će moći susresti Boga i u buci apostolske aktivnosti. Jedinstvo ili sjedinjenje s Bogom nije prvenstveno u tihoj i smirenoj molitvi, nije ni u dugim satima probdjevenim pred svetohraništem. Sama naime dužina molitve ne osigurava ipso facto sjedinjenje s Bogom. Ponekad želja za produženom molitvom kao i za nagomilavanjem apostolskih aktivnosti, može biti stvarni bijeg od Boga. Bijeg u molitvu ili u silne aktivnosti kako bismo, poput Jone, pobjegli od Boga koji nas želi mijenjati. Bijeg je to učinjen u dobroj vjeri s podsvjesnom motivacijom da zadovoljim Boga svojom molitvom ili silnim apostolatom kako bi On možda odustao od svog zahtjeva da me promijeni. Očito je da onaj koji dugo vrijeme provodi u molitvi, a u biti ne mijenja svoj život, svojom molitvom želi ugušiti ili barem ušutkati onaj glas koji ga poziva na radikalno obraćenje, koji ga izaziva da postane »novo stvorenje u Kristu«. Sjedinjenje s Bogom se događa u srcu koje je slobodno od neuredne afektivne navezanosti na bilo što, bile to stvari ili osobe. Evanđeoski zahtjev za obraćenjem ne može se iscrpsti u kozmetičkom dotjerivanju i uljepšavanju duše pobožnim vježbama, pa ni dugim molitvama. To je sve nužna priprava, ali ne smijemo se zadržati samo na tome. Isus je tu bio kristalno jasan: čovjek se treba ponovno roditi da uđe u Kraljevstvo Božje. Taj Isusov zahtjev Ignacije je ozbiljno shvatio, sam proživio i njega utkao u Duhovne vježbe i Konstitucije na korist čitave Družbe i Crkve. U svojoj izreci koja kaže: »Ne mjeri se napredak po licu, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome, kako tko umije svladavati sama sebe« Ignacije potvrđuje ono isto što je Isus rekao Nikodemu: potrebno se je ponovno roditi, treba pobijediti samoga sebe, odnosno treba se dati pobijediti od Boga.

Sve naše lijepe pobožnosti, duge molitve i silne apostolske aktivnosti nemaju velike vrijednosti, ako naše srce ne pripada Bogu. Sve će to vrijeme odnijeti kao što vjetar nosi pljevu na sve četiri strane svijeta. Ono što ostaje jesu naše izgrađene duše, čista i slobodna srca koja ljube Boga. Prema tome, tajna sjedinjenja s Bogom sastoji se u istinskome predanju Bogu u bilo čemu što činim. Otvorenost, čistoća i sloboda srca, a ne dužina molitve, imaju odlučujuću važnost da dođe do istinskog susreta s Bogom.

Tražiti, naći i ljubiti Boga u svim stvarima, može samo onaj koji je slobodan, koji ima čisto srce prožeto Božjim mislima. Boga vidjeti i ljubiti u svemu može samo onaj koji već Boga u sebi nosi.

»Ako mi budemo znali gledati život Božjim očima, vidjet ćemo da ništa nije profano na svijetu, nego da sve sudjeluje u izgradnji Kraljevstva Božjega. Tako, imati vjeru, ne znači samo uzdići oči prema Bogu i njega kontemplirati (promatrati), nego imati vjeru znači također gledati na zemlju Kristovim očima. Ako budemo dopustili Kristu da prožme čitavo naše biće, ako mu dopustimo da pročisti naš pogled, svijet neće biti više za nas zapreka, nego neprestani poziv da radimo za Oca, sve dok, u Kristu, njegovo Kraljevstvo ne bude izgrađeno na zemlji kao što je na nebu«. (M. Quoist)

(Nastavlja se)

Dr. Mijo Nikić

Glas Koncila 38 (1682) | 17.9.2006.