Novi feminizam

Prof. dr. Olimpia Tarzia, predsjednica Svjetske alijanse žena za život i obitelj i autorica Manifesta novoga feminizma

Glavno je pitanje našega stoljeća tko je čovjek


Povodom Dana života predsjednik Vijeća HBK-a za obitelj krčki biskup Valter Župan u poruci poziva žene u Hrvatskoj da i one promiču »Novi feminizam«. Idejna je začetnica Manifesta Novoga feminizma, koji je podržao i papa Ivan Pavao II, prof. dr. Olimpia Tarzia, predsjednica Svjetske alijanse žena za život i obitelj sa sjedištem u Rimu, konfederacije predstavništava 50 zemalja. Gostovala je na međunarodnom kongresu »Humanae vitae« u Zadru i rado pristala na razgovor za Glas Koncila.

Dr. Tarzia je diplomirala biologijske znanosti na »La Sapienzi« i specijalizirala bioetiku na Katoličkom sveučilištu »Presveto Srce« u Rimu. Docent je iz bioetike na Višem institutu za žene Europskoga sveučilišta u Rimu. Suosnivačica je talijanskog pokreta »Za život« koji u Italiji ima više od 600 centara... Živi u Rimu, majka je tri sina. Udana je za supruga Antonia koji je predsjednik rimskog pokreta »Za život«.

Serija preciznih napada na život

Što znači Manifest Novoga feminizma koji promičete?

Dr. Tarzia: Prvi sam put o »Novom feminizmu« (NF) pročitala u enciklici o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života »Evanđelje života« (EV) Ivana Pavla II. koji je uputio apel ženama. Riječ »feminizam« nikad mi se nije sviđala jer je feminizam kakav sam poznavala pokušao uvesti zakone protiv života, zakon o pobačaju. Susresti tu riječ u enciklici za mene je bio velik izazov. Htjela sam shvatiti što je papa time htio reći. Činilo mi se, u vlastitom iskustvu koje je za mene 30 godina obveza obrane života, da spoznajem da u epohi poput naše, u kojoj su snažni napadi na obitelj, NF može svjedočiti duboki savez žene sa životom. To je ideološka negacija onoga što zovem »starim feminizmom« koji je prisutan i agresivan, a ne predstavlja veliku većinu žena. Većina žena svaki dan slavi život, no ne organizira manifestacije po trgovima. Oko mene se stvorio velik pokret žena i osjetila sam odgovornost da moram biti sigurna da sam razumjela što je Ivan Pavao II. napisao. U dugom pismu koje sam poslala svetom ocu napisala sam što sam osjetila čitajući njegove riječi. Pitala sam ga može li NF o kojem govori u našem trenutku predstavljati duboku povezanost žene sa životom. Nakon moga pisma na svojoj je audijenciji govorio upravo o tome. Tadašnji tajnik Leonardo Sandri rekao mi je da papa zahvaljuje na pismu i da će mi direktno odgovoriti u svom govoru 22. svibnja 2003. na općoj audijenciji. A tad je bila i 25. obljetnica zakona koji je u Italiji legalizirao pobačaj. Te su papine riječi kulturalna prekretnica u prilog života. Pozvao je žene da budu sposobne promicati NF, svjedočiti duboki savez žene sa životom. Žena može biti najveći graditelj, ali i rušitelj. To što se događa u Italiji promatra se i u drugim zemljama. I stoga jer smo mi iz Rima a biskup Rima je papa. Zadnji put kad sam srela papu Benedikta XVI. rekla sam mu za iskustvo naše alijanse. Rekao je da je to iznimno važno i da je zadovoljan zbog toga. Čestitao mi je za međunarodnu konferenciju koju ćemo održati u ožujku. Alijansa je nastala prije tri godine i poduzela je mnoge aktivnosti u prilog života.

Smatrate da se većina žena odlučuje za život ali javno ne prosvjeduje, a da je »stari feminizam« prisutan u javnosti zapravo u manjini. Tko čini da se manjinski pokret nameće kao dominantan a po pozornosti koju zadobiva čini se da je većinsko raspoloženje u društvu?

Dr. Tarzia: Postoji serija preciznih napada na život, osobito gdje je najosjetljiviji, prenatalnom razdoblju i pri kraju života. Benedikt XVI. govori o prevladavajućem laicizmu. Što se krije ispod očajnog laicizma? Različiti su razlozi: ideološki, čija moć upire uništiti onog tko o tom laicizmu jedini govori, a to je Katolička Crkva. Drugi faktor je logika utilitarizma, materijalne korisnosti. To su snažni ekonomski lobiji, farmaceutske tvrtke koje proizvode kontraceptive i abortive, a žene ne znaju posljedice. Uspijevaju žene držati u neznanju o stvarnoj posljedici korištenja pilule »dan poslije«. Raste i vizija čovjeka koju daje mišljenje tehnike u kojoj nitko ne postavlja etičke granice. Smatra se da je priroda neograničena, da tijelo i seksualnost nemaju granica. Otud i značenje roda. Tehnološka misao ne trpi nijednu granicu, ni prirodnu. Radi se o vrsti ludila i »svemoći« čovjeka koji iz života isključuje Boga. Sve to je uzelo maha i pridonijelo da se »uspavaju« svijesti u zauzimanju stavova u katoličkom svijetu. Te jake snage mogu zauzeti medije, a to što većina medija predstavlja zapravo je manjina, dok se velik dio žena i obitelji ne zastupa politički ni kulturalno. Većina nema glasa, manjina svemu daje glas i komunicira svoje stavove.

»Pokrenuti hitnu opću mobilizaciju svijesti«


Većina ilegalnih pobačaja koji izmiču zakonu sve se više izvode kemijskim sredstvima. Ne podliježu sankciji, ali čovjek ih čini. U svijetu je svake godine 50 milijuna pobačaja. Taj broj odgovara broju žrtava Drugoga svjetskog rata.

Umjesto riječi pobačaj koristi se dobrovoljni prekid trudnoće. Jer »lakše« je dobrovoljno prekinuti trudnoću nego ubiti dijete. Dijete se naziva produktom začeća. To znači prevariti žene! Nijedna trudna žena neće reći suprugu da čeka produkt začeća.

A kad katolici reagiraju i sudjeluju u javnosti, to se smatra »invazijom« Crkve u laičko društvo? Zašto?

Dr. Tarzia: Da, nažalost. To moramo zaustaviti, ne smijemo to prihvaćati. Jer to je i negacija slobode čovjeka, priznanja dostojanstva koje svaki čovjek ima pravo izraziti. Etički relativizam je u dnu svega i smatra da katolici ne rasuđuju i potvrđuju, jer to kažu papa i Crkva. Ako sam član obitelji poput Crkve, u ono što papa kaže vjerujem i slijedim. To je pozitivno. Ističem: biti kršćanin ne znači da vjera oduzima razum. Vjera je prijateljica inteligencije. Činjenica da život počinje od začeća nije crkvena ideja. Pravo na život ne smije biti obojano pripadnošću religiji i politici. Istinska laička država koja se temelji na ljudskim pravima mora braniti pravo na život. Jer prvo ljudsko pravo je pravo na život. To treba braniti! U velikom dijelu medija, koji imaju ekonomski interes, u Italiji je svaki dan izlazio članak favorizirajući referendum o umjetnoj oplodnji, a oduzimao je pravo zakonske obrane života. Poruka je bila pojednostavljena: znanost i žene žele referendum, Crkva ne želi prihvatiti zakon kakav je. Pa smo utemeljili savjet »Žene i život«, laički statut, okrugli stol. Dobili smo i prostor na TV-u, što je one druge razljutilo jer su upravo žene branile pravo na život. Moramo puno raditi na svojoj internoj formaciji, shvatiti koje su vrijednosti u igri i razotkriti lažne izraze samilosti i sažaljenja kod eutanazije ili djeteta s poteškoćom. Kaže se: »Zašto da se rodi, imat će nesretan život.« Došli smo do paradoksa! Da se roditelje koji žele primiti dijete s poteškoćom smatra sebičnima.

Glavno je pitanje našega stoljeća tko je čovjek. Jer iz temelja tog odgovora proizlaze sve akcije: kulturološke, ekonomske, političke, socijalne. Temeljem tog antropološkog odgovora usmjeravaju se sva društvena djelovanja. Nakon iskonskog grijeha Bog je pitao Adama: »Gdje si?« Mislim da se i nas u epohi koja može biti strahovita za izazove koje treba dosegnuti pita: »Gdje si, čovječe? Gdje si se sakrio?« U vremenu koje je proglasilo »Bog je mrtav« ne smijemo doći do toga da kažemo i »čovjek je mrtav«. Evangelium vitae (EV) treba pokrenuti hitnu opću mobilizaciju svijesti. Naglašavam »hitno«. Kršćanska zajednica se treba pitati osjeća li tu hitnost. Ne možemo slušati: »Ja ne bih pobacila, ali ne mogu spriječiti druge da to učine.« Moramo izići iz kompleksa, osloboditi se krive ideje o toleranciji i kulturalne inferiornosti u kojoj smo se mi katolici zatekli i pojasniti razloge nade antropološki i biološki utemeljenim argumentima.

»Manipuliacija jezikom je manipulacija umom i sviješću«

Upozoravate i na nametljivost manipulacije jezikom?

Dr. Tarzia: I to piše u EV-u. Neke se riječi ne koriste u svom uobičajenom, objektivnom značenju, nego se zamjenjuju manje snažnima. Te riječi umanjuju pravo značenje stvari. Umjesto riječi pobačaj koristi se dobrovoljni prekid trudnoće. Jer »lakše« je dobrovoljno prekinuti trudnoću nego ubiti dijete. Ako je majci dopušteno ubiti dijete, tko može drugog spriječiti da to ne učini? U našoj kulturi smrti je i jezik koji vara. Puno je primjera jezične manipulacije jer manipulirajući jezikom, manipulira se umom i sviješću. Zakon o pobačaju u Italiji pisan je »antijezičnom tehnikom« radi manipulacije. Sve to dolazi iz Ujedinjenih naroda. Na konferencijama u Kairu i Pekingu feministička su strujanja uvela tu terminologiju. Njihov izraz reproduktivno zdravlje naizgled može biti pozitivan u prilog zdravlja žene. No u stvarnosti favorizira abortus i kontracepciju. Uveden je termin rod umjesto spol. I koncept samoodređenja žene je poremećen. Kod pobačaja se ne može govoriti o samoodređenju jer je tu osim žene još jedna osoba. Dijete se naziva produktom začeća. To znači prevariti žene! Nijedna trudna žena neće reći suprugu da čeka produkt začeća. Hitna kontracepcija pilule »dan poslije začeća« zapravo je abortivno sredstvo. Ta se supstanca komercijalizirala i kupuju je mnogi u savjetovalištima i ljekarnama. To je abortivno, a ne kontracepcijsko sredstvo kako se prodaje. Komisija Warnock koja je bila prva u kontroli tehnika umjetne oplodnje u Engleskoj definirala je embrij kao preembrij. Znanstveno to nema nikakvo značenje niti je utemeljeno. Jer kako reći »predčovjek«? Što znači »predčovjek«? Znači da bismo mogli reći i da smo »predmrtvi«. Dr. Warnock sad priznaje da je to istina i kaže: »Znamo da preembrij nema znanstveni temelj. Ali moramo odrediti jedan termin, famoznih 14 dana od začeća, kad možemo eksperimentirati s embrijima« - a da se ne pobuni etika i uznemiruje savjest. Moramo biti na razini i sposobni razotkriti dvosmislene namjere.


Kažete da se u talijanskom zakonu ne spominje riječ »majka« jer to podrazumijeva i dijete.

Dr. Tarzia: Da. Zanimljivo, jer je naziv tijela »Povjerenstvo za majčinstvo i dobrovoljni prekid trudnoće«. Ako se u naslovu spominje majčinstvo, netko misli da će u tekstu naći i majka, ali nema riječi »majka« nego »žena«. Zakonodavac je i riječ otac zamijenio s »autor začeća«. Feministice su insistirale i na terminu »samoodređenje«. Zato otac nema nikakvih prava. Žena može sama odlučiti o djetetu. U Italiji su mnogi očevi prosvjedovali zbog tog zakona govoreći: »To je i moje dijete a ne mogu imati glas.« Zakon o pobačaju u Italiji donesen je 1978. godine. U trideset godina izvršeno je pet milijuna legalnih pobačaja. No većina ilegalnih pobačaja koji izmiču zakonu sve se više izvode kemijskim sredstvima. Ne podliježu sankciji, ali čovjek ih čini. U svijetu je svake godine 50 milijuna pobačaja. Taj broj odgovara broju žrtava Drugoga svjetskog rata.

Proglas Novoga feminizma

U mnoštvu ljudskih odnosa postoji duboka i jedinstvena povezanost: ona između majke i njezina još nerođenog djeteta. Ako se usredotočimo na tu povezanost, ako ženi pomognemo svratiti pogled prema začetom djetetu, čuti njegov »nečujni« glas, vraćamo joj njezinu specifičnu ulogu one koja prihvaća život, one koja se brine za drugoga, prije svega onoga slabijeg i nezaštićenog, na margini društva, najsiromašnijeg od siromaha, kako je majka Terezija definirala još nerođeno dijete. Ako se pak prekine ta povezanost, duboko se narušava jedna od najvažnijih ravnoteža koja stoji u samom temelju čovječanstva. Tu povezanost, ponekad izvanredno hrabru, često proživljenu u tišini, više puta nadglasa buka nekolicine bučnih koji zauzimaju radikalan stav protiv života, prisvajajući si pravo govoriti u ime svih žena.

Vjerujemo da je sazrelo vrijeme za Novi feminizam

Kultura se mijenja te raste osobna, uvjerena, hrabra svijest koja je sve sposobnija suočiti se s iščekivanim oslobađanjima u ženskom univerzumu: oslobađanje od laži o još nerođenom životu, oslobađanje od kulture smrti u kojoj je sve dopušteno, oslobađanje od krivih i zavaravajućih predrasuda o ženskoj emancipaciji, oslobađanje od kulturnih, društvenih, političkih, ekonomskih i pravnih zapreka, koje su se ispriječile između majke i djeteta.

Uvjerene kako majčinstvo predstavlja društvenu vrijednost koju su institucije pozvane štititi smatramo temeljnim: prihvatiti i poduprijeti žene ostavljene same u situaciji neočekivane trudnoće kako bi zajedno s njima omogućili zaštitu majčinstva i tako im jamčili slobodu da ne izaberu pobačaj; slijediti sve inicijative koje na razini kulture i javnog mnijenja promiču zaštitu još nerođenog života.


»Naš put ide uzbrdo, ali je pravi«

Kakve su mogućnosti promjene zakona protivnih životu, poput Vašeg u Italiji?

Dr. Tarzia: Uvijek sam smatrala taj zakon politički i institucionalno nepravednim. Ne smijemo izgubiti iz vida cilj koji će promijeniti taj zakon. Možemo to usporediti s ukidanjem zakona o ropstvu, to je bilo prije sto godina, ne tako davno. Moramo zadržati jasnoću i ne ograničavati se govoreći: »Uzet ćemo dobar dio zakona.« Moramo reći: »Taj je zakon nepravedan.« To mora biti naš cilj. Ako nemamo taj cilj, prihvaćamo dijelove zakona koji želi razloge za pobačaj. Ali tako se opravdava nepravedan zakon. Svaki zakon kulturološki, edukativno utječe na stvaranje svijesti.

Španjolska je učinila katastrofu jednu za drugom. Glasnogovornica premijera Zapatera je žena, de Vega, feministički duh s moći. Kad je Zapatero provodio zakone o eksperimentiranju embrijima i rastavi »nabrzinu«, ona je zadovoljno potvrdila da se u Španjolsku mogu ugledati i drugi, da je Španjolska na čelu avangarde Europe. Moramo svjedočiti da avangarda znači nešto drugo. Kod zakonski nedopustive eutanazije želi se preko pojedinačnih slučajeva doći do zakona koji će je odobriti. Pritom se namjerno netočno kaže da je prehrana, utaženje žeđi - »terapija«. To nije terapija. To je davanje mogućnosti da čovjek jede i pije. Npr. kod Eluane Englaro. To nije »granična« bolest kao posljednja postaja koja bi vodila smrti. To je stanje velike nesposobnosti koju ima tisuće osoba. Zakon za eutanaziju sputao bi brojne obitelji koje s ljubavlju njeguju svoje članove.

Otkud u Vama tolika želja za aktivnostima u obrani života?

Dr. Tarzia: Na moju duhovnu formaciju utjecao je sveti Rimljanin Vinko Pallotti koji je i prije Koncila govorio da su svi pozvani na apostolat, i laici, da treba biti evanđeoski glasnik. Shvatila sam gdje ja trebam oglašavati. Zatekla sam se pred talijanskim parlamentom kad se u njemu donosio zakon o pobačaju. Za mene je taj dan bio precizan, osjetila sam ga kao jasan poziv i znala što mi je činiti. Htjela sam biti glas onih koji glasa nemaju, nejakih i nerođenih.

Što poručujete našim čitateljima?

Dr. Tarzia: U Hrvatskoj sam susrela živu Crkvu, apostolsko nasljeđe i želju biti, postojati. Suodgovorni smo zbog svih tih pojava. Naš put ide uzbrdo, ali je pravi. Zajedništvo će nam dati snagu da se osjetimo bliskima na putu punom teškoća. Jer svjedoke za život se napada, ali mi se ne smijemo predati i klonuti duhom jer smo dio Onoga koji je već pobijedio.

Začeto dijete je član obitelji

Od 2000. do 2005. godine bili ste zastupnica katoličke većine iz civilnog društva u svojoj regiji Lacij koji ima pet milijuna stanovnika. Na Vašu inicijativu prihvaćen je zakon koji daje porezne olakšice za začeto dijete, priznajući ga kao člana obitelji. O čemu se radi?

Dr. Tarzia: Imala sam ciljeve zakona o obitelji, sloboda odgojnog izbora i obiteljska savjetovališta, jer su u Italiji ona mjesto gdje se potvrđuje pobačaj. Među 60 vijećnika predsjednik je nama šest ženama (bilo nas je šest) prvoga dana dao cvijeće. Jednom sam rukom primila cvijeće a drugom mu uručila svoj tekst zakona o obitelji s »obiteljskim kvocijentom«. Da bi se znalo koji je ekonomski status obitelji kod oporezivanja dohotka, nije dovoljno znati koliko novca ulazi nego i »izlazi«. Dakle važno je koliko obitelj ima članova. Ne mogu samo znati koliko obitelj zarađuje, nego i koliko troši. Polemika je nastala jer sam među članove obitelji uvrstila i začeto dijete. Upotrijebila sam taj izraz, ne embrij. Na početku je zakon zaustavljen jer su se oni koji su me slijedili pobojali da ćemo izazvati feministice. Ali to me nije prestrašilo. To je bila prilika da posvjedočim što je trebalo učiniti. Moj je cilj bio zakon s izrazom začeto dijete i što iz tog proizlazi. Kolegama od lijevih do desnih govorila sam o važnosti te odredbe. Predsjednika Lacija, koji je inače hrabar ali se pritom bojao, uvjerila sam rekavši: Ako se pita ima li obitelj troškove za dijete i prije nego se rodi, svi će reći »da, istina je.« Dakle, ispravno je da ga uvrstimo kao člana obitelji. Poslala sam pismo klauzurnim sestrama da mole. Nakon 72 sata diskusije zakon je prihvaćen. Navečer me nazvao predsjednik regije i plakao je. Rekao je: »Olimpia, hvala što si insistirala, ustrajala, učinili smo veliku stvar.« Zakon je donesen 2001. godine i još je na snazi. Ispitali smo i regionalni statut koji se ne može lako mijenjati i u njega uvrstili dijelove iz tog zakona. Regionalni parlament može definirati ekonomsku razinu »obiteljskim kvocijentom«. Naš su zakon preuzele i druge regije u Italiji i uvodi se na nacionalnu razinu. Htjela sam ovo: ako se govori o začetom djetetu, ne može se reći da to nije dijete koje se pobaci. Kulturalno i politički to je izazvalo velike polemike i snažno odjeknulo.


Glas Koncila, broj 5 (1806), 1.2.2009.