Isus je došao na zemlju da uzme na se grijehe čitavog svijeta i oslobodi
čovjeka krivnje pred Bogom. Isus je najbolji psihoterapeut jer on
uklanja krivnju u korijenu budući da uništava grijeh koji uzrokuje
krivnju. Za razliku od većine modernih psihoterapeuta koji ne govore o
grijehu kao uzroku krivnje, Isus jasno daje na znanje da je krivnja
povezana s grijehom, a korijen grijeha je u ljuskom srcu. »Jer iz srca
dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna
svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka« (Mt 15, 19).
Mirna savjest oslobođena krivnje
Isus nam jasno svjedoči da je najbolja prevencija i ujedno najuspješniji
lijek protiv depresije i mnogih drugih psihičkih poteškoća, čista i
mirna savjest oslobođena krivnje i grijeha. I što je još važnije, Isus
nas može osloboditi naše krivnje jer je prolijevanjem svoje krvi i
svojom smrću na križu uništio naše grijehe.
Biblija nas na više mjesta poziva da imamo čistu savjest. Sveti Pavao
poručuje Timoteju: »Čuvaj vjeru i dobru savjest«!« (1 Tim 1, 19), te mu
daje na znanje da Bog od nas očekuje da imamo »ljubav iz čistog srca,
dobre savjesti i iskrene vjere« (1 Tim 1, 5).
Uz poziv da imamo čistu savjest, ta nas biblijska zapovijed poziva da
budemo kao djeca, da sačuvamo u sebi djetinju dušu, punu pouzdanja u
Boga svoga Oca nebeskoga. Njemački pjesnik J. W. Goethe rekao je da su
tri stvari iz neba ostale na zemlji. To su: zvijezde, cvijeće i djeca.
Djeca su ono lijepo, dragocjeno i nevino što ovaj naš planet Zemlja
posjeduje. Nasuprot Freudu koji je dijete vidio kao »polimorfno
perverzno«, Isus je veoma volio i cijenio djecu te je pozvao svoje
učenike i sve one koji ga žele slijediti da budu kao djeca. »Ako ne
postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko.« Kad su jednom
Isusovi učenici branili djeci da dođu do Isusa, on im je tada rekao:
»Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima
pripada kraljevstvo nebesko« (Mt 19, 14).
Djeci i onima koji imaju djetinju, a to znači čistu, nevinu dušu,
osigurano je kraljevstvo nebesko. Nadalje, biti kao dijete znači imati
veliko pouzdanje u Boga kao svoga nebeskog Oca. Biti kao dijete u
psihoterapijskom smislu znači ne brinuti se tjeskobno za mnoge stvari,
nego shvatiti ono bitno i činiti ono što možemo, a sve ostao prepustiti
Bogu s velikim povjerenjem u njegovu ljubav i brigu za nas.
Osmišljavaj život prihvaćajući svoj križ!
Jedan od temeljnih ciljeva uspješne psihoterapije sastoji se u tome da
se osobi koja je u nevolji i koja traži pomoć pomogne da napusti iluziju
kako život mora biti lagan i da prihvati istinu kako je život težak i
kao takav nas izaziva da se u njega maksimalno uključimo, mudro
rješavamo životne probleme, osmišljavamo ono što nam izgleda besmisleno i
tako sebe izgrađujemo i ostvarujemo plan Božji s nama.
Isus nije došao na Zemlju da nas oslobodi svih križeva, nego da nas
nauči kako ih treba prihvaćati i nositi. »Ako tko hoće ići za mnom, neka
se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi« (Mt 16,
24).
Križ je sve ono što nam je teško, a što ne možemo lako promijeniti. Križ
je patnja koju trenutno osjećaš. Križ je bolest koja te spopala. Križ
je briga koja te muči. Križ je žalosna vijest koju si čuo. Križ je nemoć
da ostvariš svoje želje i svoje ciljeve. Križ je muka od koje ne možeš
pobjeći. Križ su, često, drugi ljudi koji te ne razumiju ili te muče.
Težina križa se osjeća i onda kada te svi napuste. Križ je duboko utkan u
našu ljudsku narav i od njega se ne može pobjeći. Osoba koja se ne može
s njime pomiriti, koja ga ne želi ili ne može prihvatiti jest
infantilna, nezrela osoba koja bježi od stvarnosti. Budući da je križ
simbolički izražaj temeljne podijeljenosti u samom čovjeku, osoba koja
ne prihvaća križ, ne prihvaća ni samu sebe. Križ nije, prije svega,
nešto što nam je nametnuto izvana, nego je, mogli bismo reći,
konstitutivni dio naše ljudske naravi. Temeljna dijalektika ili napetost
između našeg idealnog ja (kakav bih želio i trebao biti) i našeg
stvarnog ja (kakav stvarno jesam) predstavlja križ naš svagdašnji,
odnosno stvarnost koju zrela odrasla osoba odgovorno prihvaća kao izazov
i šansu da još više osmisli svoj život. Što je osoba zrelija i
slobodnija, to više prihvaća sebe, odnosno sve ono što u sebi nosi, pa
tako i križ kao simbol sveukupne patnje i nutarnje podijeljenosti.
Tko ne prihvaća svoj križ, tj. tko ne prihvaća svakodnevne teškoće koje
mu život donosi nego ostane u iluziji kako sve mora biti onako kako on
zaželi, a to je život bez križa, takva osoba postaje neurotičar.
Neurotici su ljudi koji se bune što je život takav kakav jest, dakle
težak, a ne onakav kakvog bi oni željeli da bude, tj. život bez križa.
Pogrešno se misli kako psihički zdrava osoba ne smije i ne treba
osjećati nikakvu nutarnju napetost i tjeskobu, odnosno kad je osjeti, da
je treba pod svaku cijenu što prije ukloniti zadovoljavajući pri tome
sve svoje potrebe i infantilne želje. Afektivna zrelost ne isključuje
napetost u psihodinamici osobe nego je prihvaća kao stvarnost i kao
priliku za još veće sazrijevanje. Bez te nutarnje zdrave napetosti i
stvaralačke tjeskobe nema i ne može biti nikakvog pravog napretka ni
stvarne zrelosti osobe.
Iako Pavao kaže da je križ izražaj Božje mudrosti, treba odmah reći kako
križ nije konačni cilj. Bog je zamislio čovjekov život bez križa, ali
je sam čovjek svojim grijehom unio u ovaj svijet i u svoj život križ. A
Isus je onda, želeći uništiti grijeh svijeta, prihvatio taj križ koji je
po grijehu ušao u ovaj svijet.
Križ je simbolički izražaj umiranja samome sebi koje je nužno potrebno
proći da se u nama rodi novi, Božji čovjek koji će se u svemu slagati s
voljom Božjom. Bog je po Kristu dokinuo svaki križ koji je pritiskao
čovjeka na njegovu putu traženja istinske sreće. Bog će otrti svaku suzu
s naših očiju i u kraljevstvu Božjemu neće više biti ne samo nikakvog
križa nego neće više biti ni smrti, ni starog svijeta, nego će sve biti
novo i neizrecivo lijepo. Međutim, ulazak u taj čudesno lijepi Božji
svijet bez križa događa se prihvaćanjem križa na ovom svijetu. Kad se
Isus približavao svojoj muci, rekao je: »Došao je čas da se proslavi Sin
čovječji.« Isus kao najbolji psihoterapeut želi nam pomoći da i mi
slično reagiramo kad se na horizontu našega života pojavi neki križ. Kad
nam se neka patnja i bolest približe i uđu u naš život, Isus nam tada
pomaže da se i mi snagom Duha Svetoga odvažimo i reknemo: »Došao je čas
da se i ja proslavim.« Psihoterapeut koji pomogne osobi da se tako
postavi pred križem, odnosno pred bolešću i patnjom, pa i samom smrću,
najbolji je psihoterapeut.
Opraštaj da oslobodiš u sebi sile ljubavi!
Većina osoba koje zatraže psihološku pomoć opterećene su potisnutom
agresivnošću, a počesto i nagomilanom mržnjom koja iznutra opterećuje
psihu, ugrožava psihosomatsko zdravlje osobe te uzrokuje stvaranje
osjećaja krivnje. Zato i svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi
da se oslobodi nagomilane agresivnosti i mržnje i tako oslobodi u sebi
prostor za pozitivne emocije, kao što su ljubav, radost i nutarnje
zadovoljstvo. Mržnja sužuje ili čak ubija nutarnju slobodu duše, a
istinsko oproštenje donosi pravi mir i radost ljudskom srcu koje je
stvoreno za ljubav, a ne za mržnju.
Mržnja je emocija koja se formira u osobi kad doživi neko bolno iskustvo
koje ranjava njezin afektivni svijet. Ona je izrazito afektivna
(čuvstvena) reakcija koja se očituje u intenzivnoj nesnošljivosti,
bijesu i neprijateljstvu prema osobama ili predmetima koji su postali
objekt mržnje. »Očituje se u težnji da se objektu emocije nanese šteta
ili bol i u osjećaju zadovoljstva koji proizlazi iz nesreće i
neprijatnog stanja u kojem se objekt mržnje nalazi.«
Na tjelesnoj ili fiziološkoj razini utjecaj mržnje je poguban za čitav
organizam. Već je Descartes dobro uočio kako mržnja stvarno škodi, ne
samo duševnom nego i tjelesnom zdravlju. On kaže: »...kod mržnje
primjećujem da je puls neravnomjeran, slabiji, a često i brži, da se u
grudima osjeća hladnoća, pomiješana s nekakvom oporom i oštrom toplotom,
da želudac prestaje da radi i da je sklon povraćanju i izbacivanju
unesene hrane, ili u najboljem slučaju - da je pokvari i preobrati u
štetne sokove.«
Spomenuta Descartesova intuicija o štetnom djelovanju mržnje na zdravlje
tijela može se vrlo lako opravdati teorijom nastanka psihosomatskih
bolesti. Prema toj teoriji potisnute emocije još više ojačaju u
podsvijesti i onda »grčevito« traže da se na bilo koji način rasterete.
Ako osoba ne nađe prikladan i društveno prihvatljiv način izražavanja
svojih potisnutih emocija, one će se tada kod osoba sklonih
somatiziranju, izraziti preko tijela, tj. uzrokovat će neke
psihosomatske bolesti. Doći će do organskog oboljenja nekih tjelesnih
organa, a glavni uzrok takve bolesti bit će potisnute i neizražene
emocije, u našem slučaju potisnuta i nerazriješena mržnja.
Osoba opterećena svjesnom ili potisnutom mržnjom ugrožava svoj duhovni
identitet. Destruktivno izražavanje emocije mržnje ranjava druge ljude, a
u svom najgorem obliku mržnja dovodi i do ubojstva, odnosno do
likvidiranja objekta mržnje i u tom slučaju iznutra razara i samu osobu
koja mrzi. S pravom se može ustvrditi da takvo izražavanje mržnje
»raščovječuje« čovjeka jer na taj način umanjuje ili čak ubija njegovu
sposobnost i prvotnu njegovu dužnost da ljubi. Osoba koja nema dobar
uvid u svoj afektivni svijet, koja nije svjesna svojih pozitivnih i
negativnih emocija, može postati žrtva vlastitih emocija koje se zbog
svoje »plastičnosti« mogu kamuflirati i zavaravati onoga koji bi trebao
biti njihov gospodar. Clive Staples Lewis tvrdi da naši ljudski afekti
mogu postati objekt prave pobožnosti koja se duguje samo Bogu. Kad se to
dogodi, tj. kad svojim osjećajima pridamo božanske atribute, oni se
tada idoliziraju, pretvaraju se u »bogove« da bi se vrlo brzo
transformirali u »demone«. Na kraju spomenuti afekti uništavaju nas, a s
nama i sami sebe. To se događa zato što naravni afekti koje smo uzdigli
na razinu božanstva, koje smo idolizirali i prepustili im se bez ikakve
kontrole, ne uspijevaju zadugo zadržati svoju prvotnu narav. Pa iako ih
mi još nazivamo afektima, oni su se već promijenili u različite oblike
mržnje.
Dr. Mijo Nikić
Glas Koncila, broj 9 (1810), 1.3.2009.
