Vrlo kontroverzni Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji je Hrvatski
sabor prihvatio u srijedu 9. srpnja sa 117 glasova »za«, po jednim
»protiv« i suzdržanim, i uz bojkot glasovanja više od 30 zastupnika,
otvara brojna vrlo važna pitanja i donosi sa sobom nepredvidljive
posljedice za hrvatsko društvo i njegove aktere. Premda se čini da je
jedna strana, i to ona lijevo liberalna, izišla kao pobjednica, a druga
strana, ona desna, vjerna naravnom ćudoređu i univerzalnim vrijednostima
- kao poražena, iz cijeloga tog slučaja oko toga spornog ideološkoga
zakona iščitava se neodgovornost, nekompetentnost i neukorijenjenost u
hrvatsko društvo većine političara i zastupnika Hrvatskoga sabora koji
nisu htjeli ili se nisu usudili ostati ideološki nepristrani.
Taj je zakon na listi onih za koje se traži usklađivanje sa
zakonodavstvom Europske Unije, pa su od toga zainteresirani pojedinci i
minorne skupine stvorili mit koji tobože nitko nema pravo analizirati ni
raskrinkati. Gotovo je (ne)donošenje toga zakona poistovjećeno s
(ne)pristupom Hrvatske Europskoj Uniji, a činjenica je da se tim zakonom
europske smjernice zlorabe za promoviranje interesa pojedinih manjih
skupina na štetu većine, da se tobožnja ugroženost zlorabi za postizanje
nerazmjernog, vrlo snažnog društvenog utjecaja zloporabom
zakonodavstva, i to u pluralnom društvu u kojem ne bi smjelo biti
nikakve ideološke majorizacije, pogotovo ne zloporabom državnih zakona.
Činjenica je da sadašnje države članice Europske Unije nemaju niti kane
donositi takve antidiskriminacijske zakone - što ne znači da toleriraju
diskriminaciju - a to se najbolje vidi po tome što nisu htjele potpisati
Protokol 12 s obrazloženjem da diskriminaciju tumači preširoko, a isto
je tako činjenica da u svim europskim zemljama postoje skupine koje žele
nametnuti baš takav zakon. Činjenica je također da te skupine vrše
pritisak na nove članice EU-a, a osobito na one koje bi to željele
postati, no službena europska politika, kad smjernicama (koje se kod nas
po komunističkom duhu prikazuje kao direktive) traži da se tretiraju
pojave diskriminacije u društvima, ostavlja dovoljno prostora da svaka
zemlja nađe svoje vlastito rješenje za rješavanje toga problema. Svaka
zemlja ima pravo sama odrediti kakvom će formom te smjernice
transformirati u svoj pravni poredak, a samo poslušnici i žrtve
podaničkog mentaliteta prihvaćaju ne samo smjernice nego i gotove modele
koje im nameću interesne skupine, ne vodeći računa o konkretnim
prilikama u svojoj državi.
Za bolje razumijevanje te problematike vrlo dobro može poslužiti
iskustvo Češke u kojoj je po istom modelu sastavljen
antidiskriminacijski zakon koji je onda prihvaćen u parlamentu 24.
travnja ove godine, no na koji je češki predsjednik Vaclav Klaus, u
skladu sa svojim ustavnim ovlastima, 18. svibnja stavio svoj veto.
(Sasvim je valjda razumljivo da hrvatski mediji nikada o tome nisu ni
slova odnosno riječi javili hrvatskoj javnosti!) U pismu predsjedniku
češkog parlamenta predsjednik Klaus doslovno kaže: »Zakon držim
suvišnim, kontraproduktivnim, a njegove učinke vrlo problematičnim.«
Tražeći da Češka riješi pitanje diskriminacije na drugačiji način,
predsjednik Klaus o tom zakonu, za koji kaže da »nije samo loš nego je i
opasan«, također doslovno piše: »Zabrana diskriminacije sadržana je u
Povelji temeljnih prava i sloboda, a konkretnije odredbe u cijelome nizu
međunarodnih ugovora, koji imaju prednost pred zakonom i u zakonima.
Taj je zakon - u svojoj biti - više nekakav znanstveni
antidiskriminacijski priručnik koji obuhvaća sadržaje daljnjih zakona i
kojemu je cilj prije svega ideološki, a nikako pravni. A tomu zakoni
ipak nisu namijenjeni. Oni su namijenjeni da točno ustanove prava i
dužnosti, a nikako da šire prosvjetu.« Važno je i sljedeće obrazloženje
češkoga predsjednika (a tekst njegova pisma donosimo u cijelosti u ovom
broju lista): »Svojom filozofijom zakon poriče činjenicu da je svaki
čovjek jednostavno unikatni skup prirođenih i naučenih sposobnosti,
osobina i pretpostavaka. Poriče da se od svakoga može očekivati drukčija
uspješnost, drukčija radinost, drukčija učinkovitost, ali i drukčiji
način ponašanja. Zakon nastoji odstraniti nejednakost, koja je ipak
prirodna pojava. Kad god se odlučujemo, odlučujemo se na temelju naših
subjektivnih preferencija ili naših isto tako subjektivnih iskustava.
Taj zakon hoće naše odlučivanje učiniti objektivnim, što nije ništa
drugo nego politički korektna utopija. On znači narušavanje temeljnoga
prava pojedinaca na oblikovanje vlastitih preferencija i na slobodu
izbora, koja je zakonom na svoj način stavljena u ulogu iznimke. Stoga
se može očekivati da će taj zakon imati negativan učinak na pravnu
sigurnost i na međuljudske odnose općenito.«
U Hrvatskoj (koja već štiti građane protiv različitih oblika
diskriminacije, kako Ustavom, prihvaćenim međunarodnim konvencijama,
tako i brojnim zakonskim odredbama u više zakona), budući da je
koalicijska vlada lijevoga centra potpisala Protokol 12, moralo se
pristupiti donošenju antidiskrimancijskog zakona, ali on nije morao
izgledati tako kako danas izgleda. Nitko normalan u hrvatskom društvu ne
želi niti može željeti ikoji oblik diskriminiranja ikojeg građanina
glede njegova ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, a prihvaćeni zakon
u sukobu je s temeljnim vrijednostima hrvatskoga društva u kojem se
više od 95 posto građana deklarira vjernicima, a zakon nameće ideološke
dogme. Činjenica da su hrvatski političari, čast iznimkama, s tolikim
konsenzusom prihvatili ideološki zakon, jasno otkriva da su se otuđili
od stvarnoga hrvatskog društva i općega dobra njegovih građana.
'Komentar' - Glas Koncila, broj 29 (1778), 20.7.2008.
