Biblijska psihoterapija (5)

Treba razlikovati emociju mržnje od emocije srdžbe. Gnjev, srdžba ili bijes kao intenzivna srdžba jest relativno kratko uzbuđenje osjećaja koje je svima poznato. Po naravi stvari, svaka nepravda bi trebala izazvati našu srdžbu i u tom smislu je dobro da osjetimo u sebi gnjev na nepravdu odnosno onoga tko je čini. Bilo bi žalosno i neljudski prolaziti pokraj nepravde ili se pomiriti s nepravednim i grešnim strukturama društva i ne poduzimati ništa da se takvo nepravedno stanje promijeni. Sv. Pavao kaže: »Srdite se, ali ne griješite« (Ef 4, 26).

Nasuprot srdžbi stoji mržnja kao trajan duševni proces koji sa svoje strane stalno rađa nove negativne procese i tako uzrokuje dugotrajni stres i napetost ugrožavajući zdravlje duše i tijela. Srdžba motivira osobu da mijenja nepravdu i grešne strukture, dok mržnja potiče na osvetu i nije joj primarni cilj vratiti pravdu, nego nanijeti novo zlo. Osveta je, kaže Jean Monbourquette, »instinktivna pravda koja dolazi od primitivnih bogova podsvijesti. Ona ide za tim da uspostavi jednakost koja se temelji na patnji koja se zadaje na recipročan način«.

Srdžbom protiv nepravednih struktura

Isus kao psihoterapeut ne uskraćuje nam izražavanje emocije srdžbe. Čak, štoviše, on sam nam daje primjer kako se treba rasrditi kad su ugrožene istinske vrijednosti. U evanđelju (Mt 21, 12-15) čitamo kako je Isus uzeo bič i istjerao trgovce iz hrama te im isprevrtao stolove u hramu. Prema Isusovu savjetu i primjeru, srdžbu smijemo ne samo osjećati nego i konstruktivno izraziti, odnosno usmjeriti je na mijenjanje nepravednih struktura.

Za razliku od srdžbe koju treba pametno izraziti, mržnju kao izrazito destruktivnu emociju treba nadvladati. U tom smislu Isus nas poziva da mržnju nadvladamo ljubavlju. Isus nas poziva da ljubimo čak i svoje neprijatelje i da dobro činimo onima koji nas progone. Oproštenje na koje nas Isus poziva treba biti učinjeno čitavim našim bićem. U Evanđelju po Mateju Isus poziva da svatko od srca oprosti svome bratu (usp. Mt 18, 35). Autentično oproštenje je slobodno ili ga uopće nema. Ono ne može biti nametnuto niti iznuđeno. S tim u svezi sv. Pavao kaže: »Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi!« (Kol 3, 13).

Na pitanje koliko puta treba oprostiti svome bratu, Isus odgovara da mu treba oprostiti sedamdeset puta sedam, što praktički znači uvijek. Isus je svjestan da je to ljudima, koji još nisu dokraja obraćeni, veoma teško. Istinsko oproštenje nije rutinska stvar, nešto što se svakodnevno događa. Ono je »skriveni cvijet koji se rascvjeta na temelju boli i pobjede nad samim sobom«. Pa ipak, Isus ne odustaje od svoga zahtjeva da uvijek budemo spremni oprostiti onima koji nas uvrijede. Isus to zahtijeva jer nas svojom milošću koju primamo u svetim sakramentima za to osposobljava. Prema Božjem promislu, za ljubav, a ne za mržnju smo stvoreni, zato: »Oprosti da oslobodiš u sebi sile ljubavi« (Martin Gray).

Budi slobodan!

Nakraju, deseta zapovijed uspješne psihoterapije jest poziv na slobodu do te mjere da budemo spremni izgubiti svoj vremeniti život kako bismo postigli onaj vječni. Samo onaj tko je istinski slobodan moći će se ohrabriti na takav korak i upustiti se u takvu avanturu.

Prava psihoterapija treba pomoći pacijentu da uvidi područja svoga robovanja, da dobro »detektira« svoje ovisnosti te da iz toga nutarnjeg svijeta ropstva iziđe na slobodu. »Vi ste, braćo, na slobodu pozvani«, kaže sv. Pavao i nadodaje da nas je za tu slobodu »Krist oslobodio« (Gal 5, 1).

Kad god je Isus pozivao svoje učenike pa i ostali narod da budu siromašni, on ih je tada pozivao da budu slobodni. Tako njegove riječi »Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko« (Mt 5, 3) mogle bi se s pravom prevesti: »Blago istinski slobodnima, njihovo je kraljevstvo nebesko«. Samo je ono srce slobodno koje još nije zarobljeno bogatstvom ovoga svijeta. Istinski slobodan čovjek ne zgrće sebi prolazna blaga, nego svim silama čuva svoju neumrlu dušu za nebeske radosti koje je Bog obećao i pripravio istinski slobodnim ljudima.

Tko nije dokraja slobodan i tko nema vjere, ljubomorno čuva svoj život pod svaku cijenu. A tko je istinski slobodan i tko ima prave vjere, taj je spreman žrtvovati i svoj ovozemaljski život kako bi zadobio onaj vječni, neprolazni.

Poziv na slobodu i spremnost da radi Isusa izgubimo i vlastiti život Isus je izrazio sljedećim riječima: »Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga. Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?« (Mt 16, 25-26).

Ljubi Boga iznad svega, a bližnjega kao sebe

Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.« Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je to najbolje i to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Sveti Ivan apostol kaže: »Tko ne ljubi nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav« (1 Iv 4, 8). Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost. U ovome su svijetu potrebne: vjera, nada i ljubav, ali, najveća je među njima ljubav, jer ona ostaje za čitavu vječnost, dok vjera smrću prestaje i prelazi u gledanje Boga, kao i nada što će proći kad jednom ugledamo Boga licem u lice. Jedino će ljubav i tada ostati, ona je vječna, nikada proći neće.

Zato je i naša jedina dužnost na ovome svijetu naučiti autentično ljubiti. Kako ćemo to ostvariti? Treba najprije imati na pameti riječi sv. Ivana apostola u kojima on kaže: »Nismo mi ljubili Boga, nego je on prvi ljubio nas.« Treba dakle najprije povjerovati u ljubav Božju u svome životu i onda svojom ljubavlju odgovoriti na Božju ljubav. Kakva treba biti ta naša ljubav kao odgovor na Božju ljubav opisao nam je sv. Pavao u svome himnu o ljubavi. On kaže: »Ljubav je strpljiva, velikodušna, dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.« Prava ljubav nikada ne prestaje.

U trinaestom poglavlju svoje Prve poslanice Korinćanima Pavao donosi glasoviti himan ljubavi. To je nešto najljepše što je o ljubavi rečeno i zapisano u svjetskoj književnosti. Pavao najprije govori da čovjekov život nema smisla ako u njemu nema prave ljubavi. Pa i onda ako bi netko imao silnu vjeru da njome brda premješta, a ljubavi ne bi imao, ništa mu to ne bi koristilo za osobnu sreću i vječno spasenje. Kad bi imao sve moguće znanje i darove prorokovanja, a ljubavi ne bi imao, bio bi mjed što ječi i cimbal što zveči, kako se to Pavao slikovito izražava. Potrebno je doduše imati i vjeru i pravo znanje, ali to još nije dovoljno ako ljubavi nema.

Zanimljivo je da Pavao na prvo mjesto stavlja oznaku strpljivosti. Ljubav je strpljiva. Bog je strpljiv s nama, zato i mi moramo biti strpljivi i sa sobom i s drugima. A to nije lako. Poznato je da su neurotične osobe jako nestrpljive. Htjele bi imati sve, i to odmah. Što je osoba zrelija i izgrađenija, ona je strpljivija i sa sobom i s drugima. Koliko bi se brakova moglo spasiti da su supružnici imali više autentične ljubavi koja zna biti strpljiva, koja zna i hoće podnositi drugoga.

Nakraju postavimo sebi najvažnije pitanje, a to je kako je moguće imati takvu ljubav o kojoj govori sv. Pavao. Je li to čovjeku moguće? Isti nam Pavao svjedoči da je to moguće, ali pod ovim uvjetima: treba imati srce koje se kaje za svoje grijehe i koje ima jaku vjeru. Naime, »ljubav je Božja razlivena u našim srcima po Duhu Svetom koji nam je dan«, a Duh Sveti daje se prema mjeri veličine vjere i čistoće srca. Čisto srce i jaka vjera privlače Duha Svetoga koji onda božansku ljubav razlijeva u naša srca. Samo je tako moguće imati velikodušnu ljubav koja nikad ne prolazi.

Sveti Ivan apostol kaže da autentična ljubav pobjeđuje svaki strah, pa tako i strah od smrti, jer »straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah« (1 Iv 4, 18).

Pozvani na istinsku sreću i život

Isus Krist, Sin Božji koji je postao čovjekom, za nas je Spasitelj svijeta. Došao je na svijet da objavi ljudima potpunu istinu o Bogu i o čovjeku. Svojom smrću na križu pomirio je ljude s Bogom i svojim uskrsnućem ušao u slavu Oca nebeskog gdje je pripravio mjesto svima koji mu povjeruju i pođu njegovim putem. Za vrijeme svoga zemaljskog života liječio je ljude od raznih bolesti, iako cilj njegova utjelovljenja nije bio u tome da liječi ljude od njihovih bolesti ni da u potpunosti ukloni patnju iz njihova života. Također nije došao ni zato da provodi uspješnu psihoterapiju neurotičnih i psihotičnih pacijenata, iako je svojim djelovanjem, svojim riječima i gestama unosio u ljude mir a udaljavao tjeskobu i strah.

Drugim riječima, Isus je najbolje znao da je čitav čovjek djelo Božje i da čitavog čovjeka treba spasiti. Zato njegove riječi i njegova djela dotiču čitavog čovjeka: njegovo tijelo, dušu i duh. Svojim naukom i svojom milošću Isus želi učiniti ljudima život ljepšim i boljim već ovdje na ovome svijetu. Zato su njegovi savjeti i njegove zapovijedi najbolji primjer uspješne psihoterapije koja želi čovjeka osloboditi od infantilnih iluzija i staviti ga u borbu svakodnevnog života u kojoj može i mora pobijediti kako bi već ovdje na zemlji bio istinski sretan. Isusova nas psihoterapija uči i potiče da najprije pobijedimo sebe, još bolje, da umremo sebi kako bismo kao novi, posve Božji ljudi uživali istinsku sreću i život u izobilju Božjeg mira i radosti, ne samo u vječnosti nego i u ovoj »suznoj zemaljskoj dolini«.

Dr. Mijo Nikić

Završetak
Glas Koncila, broj 10 (1811), 8.3.2009.

Biblijska psihoterapija (4)

Isus je došao na zemlju da uzme na se grijehe čitavog svijeta i oslobodi čovjeka krivnje pred Bogom. Isus je najbolji psihoterapeut jer on uklanja krivnju u korijenu budući da uništava grijeh koji uzrokuje krivnju. Za razliku od većine modernih psihoterapeuta koji ne govore o grijehu kao uzroku krivnje, Isus jasno daje na znanje da je krivnja povezana s grijehom, a korijen grijeha je u ljuskom srcu. »Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka« (Mt 15, 19).

Mirna savjest oslobođena krivnje

Isus nam jasno svjedoči da je najbolja prevencija i ujedno najuspješniji lijek protiv depresije i mnogih drugih psihičkih poteškoća, čista i mirna savjest oslobođena krivnje i grijeha. I što je još važnije, Isus nas može osloboditi naše krivnje jer je prolijevanjem svoje krvi i svojom smrću na križu uništio naše grijehe.

Biblija nas na više mjesta poziva da imamo čistu savjest. Sveti Pavao poručuje Timoteju: »Čuvaj vjeru i dobru savjest«!« (1 Tim 1, 19), te mu daje na znanje da Bog od nas očekuje da imamo »ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere« (1 Tim 1, 5).

Uz poziv da imamo čistu savjest, ta nas biblijska zapovijed poziva da budemo kao djeca, da sačuvamo u sebi djetinju dušu, punu pouzdanja u Boga svoga Oca nebeskoga. Njemački pjesnik J. W. Goethe rekao je da su tri stvari iz neba ostale na zemlji. To su: zvijezde, cvijeće i djeca. Djeca su ono lijepo, dragocjeno i nevino što ovaj naš planet Zemlja posjeduje. Nasuprot Freudu koji je dijete vidio kao »polimorfno perverzno«, Isus je veoma volio i cijenio djecu te je pozvao svoje učenike i sve one koji ga žele slijediti da budu kao djeca. »Ako ne postanete kao djeca nećete ući u kraljevstvo nebesko.« Kad su jednom Isusovi učenici branili djeci da dođu do Isusa, on im je tada rekao: »Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko« (Mt 19, 14).

Djeci i onima koji imaju djetinju, a to znači čistu, nevinu dušu, osigurano je kraljevstvo nebesko. Nadalje, biti kao dijete znači imati veliko pouzdanje u Boga kao svoga nebeskog Oca. Biti kao dijete u psihoterapijskom smislu znači ne brinuti se tjeskobno za mnoge stvari, nego shvatiti ono bitno i činiti ono što možemo, a sve ostao prepustiti Bogu s velikim povjerenjem u njegovu ljubav i brigu za nas.

Osmišljavaj život prihvaćajući svoj križ!

Jedan od temeljnih ciljeva uspješne psihoterapije sastoji se u tome da se osobi koja je u nevolji i koja traži pomoć pomogne da napusti iluziju kako život mora biti lagan i da prihvati istinu kako je život težak i kao takav nas izaziva da se u njega maksimalno uključimo, mudro rješavamo životne probleme, osmišljavamo ono što nam izgleda besmisleno i tako sebe izgrađujemo i ostvarujemo plan Božji s nama.

Isus nije došao na Zemlju da nas oslobodi svih križeva, nego da nas nauči kako ih treba prihvaćati i nositi. »Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi« (Mt 16, 24).

Križ je sve ono što nam je teško, a što ne možemo lako promijeniti. Križ je patnja koju trenutno osjećaš. Križ je bolest koja te spopala. Križ je briga koja te muči. Križ je žalosna vijest koju si čuo. Križ je nemoć da ostvariš svoje želje i svoje ciljeve. Križ je muka od koje ne možeš pobjeći. Križ su, često, drugi ljudi koji te ne razumiju ili te muče. Težina križa se osjeća i onda kada te svi napuste. Križ je duboko utkan u našu ljudsku narav i od njega se ne može pobjeći. Osoba koja se ne može s njime pomiriti, koja ga ne želi ili ne može prihvatiti jest infantilna, nezrela osoba koja bježi od stvarnosti. Budući da je križ simbolički izražaj temeljne podijeljenosti u samom čovjeku, osoba koja ne prihvaća križ, ne prihvaća ni samu sebe. Križ nije, prije svega, nešto što nam je nametnuto izvana, nego je, mogli bismo reći, konstitutivni dio naše ljudske naravi. Temeljna dijalektika ili napetost između našeg idealnog ja (kakav bih želio i trebao biti) i našeg stvarnog ja (kakav stvarno jesam) predstavlja križ naš svagdašnji, odnosno stvarnost koju zrela odrasla osoba odgovorno prihvaća kao izazov i šansu da još više osmisli svoj život. Što je osoba zrelija i slobodnija, to više prihvaća sebe, odnosno sve ono što u sebi nosi, pa tako i križ kao simbol sveukupne patnje i nutarnje podijeljenosti.

Tko ne prihvaća svoj križ, tj. tko ne prihvaća svakodnevne teškoće koje mu život donosi nego ostane u iluziji kako sve mora biti onako kako on zaželi, a to je život bez križa, takva osoba postaje neurotičar. Neurotici su ljudi koji se bune što je život takav kakav jest, dakle težak, a ne onakav kakvog bi oni željeli da bude, tj. život bez križa.

Pogrešno se misli kako psihički zdrava osoba ne smije i ne treba osjećati nikakvu nutarnju napetost i tjeskobu, odnosno kad je osjeti, da je treba pod svaku cijenu što prije ukloniti zadovoljavajući pri tome sve svoje potrebe i infantilne želje. Afektivna zrelost ne isključuje napetost u psihodinamici osobe nego je prihvaća kao stvarnost i kao priliku za još veće sazrijevanje. Bez te nutarnje zdrave napetosti i stvaralačke tjeskobe nema i ne može biti nikakvog pravog napretka ni stvarne zrelosti osobe.

Iako Pavao kaže da je križ izražaj Božje mudrosti, treba odmah reći kako križ nije konačni cilj. Bog je zamislio čovjekov život bez križa, ali je sam čovjek svojim grijehom unio u ovaj svijet i u svoj život križ. A Isus je onda, želeći uništiti grijeh svijeta, prihvatio taj križ koji je po grijehu ušao u ovaj svijet.

Križ je simbolički izražaj umiranja samome sebi koje je nužno potrebno proći da se u nama rodi novi, Božji čovjek koji će se u svemu slagati s voljom Božjom. Bog je po Kristu dokinuo svaki križ koji je pritiskao čovjeka na njegovu putu traženja istinske sreće. Bog će otrti svaku suzu s naših očiju i u kraljevstvu Božjemu neće više biti ne samo nikakvog križa nego neće više biti ni smrti, ni starog svijeta, nego će sve biti novo i neizrecivo lijepo. Međutim, ulazak u taj čudesno lijepi Božji svijet bez križa događa se prihvaćanjem križa na ovom svijetu. Kad se Isus približavao svojoj muci, rekao je: »Došao je čas da se proslavi Sin čovječji.« Isus kao najbolji psihoterapeut želi nam pomoći da i mi slično reagiramo kad se na horizontu našega života pojavi neki križ. Kad nam se neka patnja i bolest približe i uđu u naš život, Isus nam tada pomaže da se i mi snagom Duha Svetoga odvažimo i reknemo: »Došao je čas da se i ja proslavim.« Psihoterapeut koji pomogne osobi da se tako postavi pred križem, odnosno pred bolešću i patnjom, pa i samom smrću, najbolji je psihoterapeut.

Opraštaj da oslobodiš u sebi sile ljubavi!

Većina osoba koje zatraže psihološku pomoć opterećene su potisnutom agresivnošću, a počesto i nagomilanom mržnjom koja iznutra opterećuje psihu, ugrožava psihosomatsko zdravlje osobe te uzrokuje stvaranje osjećaja krivnje. Zato i svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da se oslobodi nagomilane agresivnosti i mržnje i tako oslobodi u sebi prostor za pozitivne emocije, kao što su ljubav, radost i nutarnje zadovoljstvo. Mržnja sužuje ili čak ubija nutarnju slobodu duše, a istinsko oproštenje donosi pravi mir i radost ljudskom srcu koje je stvoreno za ljubav, a ne za mržnju.

Mržnja je emocija koja se formira u osobi kad doživi neko bolno iskustvo koje ranjava njezin afektivni svijet. Ona je izrazito afektivna (čuvstvena) reakcija koja se očituje u intenzivnoj nesnošljivosti, bijesu i neprijateljstvu prema osobama ili predmetima koji su postali objekt mržnje. »Očituje se u težnji da se objektu emocije nanese šteta ili bol i u osjećaju zadovoljstva koji proizlazi iz nesreće i neprijatnog stanja u kojem se objekt mržnje nalazi.«

Na tjelesnoj ili fiziološkoj razini utjecaj mržnje je poguban za čitav organizam. Već je Descartes dobro uočio kako mržnja stvarno škodi, ne samo duševnom nego i tjelesnom zdravlju. On kaže: »...kod mržnje primjećujem da je puls neravnomjeran, slabiji, a često i brži, da se u grudima osjeća hladnoća, pomiješana s nekakvom oporom i oštrom toplotom, da želudac prestaje da radi i da je sklon povraćanju i izbacivanju unesene hrane, ili u najboljem slučaju - da je pokvari i preobrati u štetne sokove.«

Spomenuta Descartesova intuicija o štetnom djelovanju mržnje na zdravlje tijela može se vrlo lako opravdati teorijom nastanka psihosomatskih bolesti. Prema toj teoriji potisnute emocije još više ojačaju u podsvijesti i onda »grčevito« traže da se na bilo koji način rasterete. Ako osoba ne nađe prikladan i društveno prihvatljiv način izražavanja svojih potisnutih emocija, one će se tada kod osoba sklonih somatiziranju, izraziti preko tijela, tj. uzrokovat će neke psihosomatske bolesti. Doći će do organskog oboljenja nekih tjelesnih organa, a glavni uzrok takve bolesti bit će potisnute i neizražene emocije, u našem slučaju potisnuta i nerazriješena mržnja.

Osoba opterećena svjesnom ili potisnutom mržnjom ugrožava svoj duhovni identitet. Destruktivno izražavanje emocije mržnje ranjava druge ljude, a u svom najgorem obliku mržnja dovodi i do ubojstva, odnosno do likvidiranja objekta mržnje i u tom slučaju iznutra razara i samu osobu koja mrzi. S pravom se može ustvrditi da takvo izražavanje mržnje »raščovječuje« čovjeka jer na taj način umanjuje ili čak ubija njegovu sposobnost i prvotnu njegovu dužnost da ljubi. Osoba koja nema dobar uvid u svoj afektivni svijet, koja nije svjesna svojih pozitivnih i negativnih emocija, može postati žrtva vlastitih emocija koje se zbog svoje »plastičnosti« mogu kamuflirati i zavaravati onoga koji bi trebao biti njihov gospodar. Clive Staples Lewis tvrdi da naši ljudski afekti mogu postati objekt prave pobožnosti koja se duguje samo Bogu. Kad se to dogodi, tj. kad svojim osjećajima pridamo božanske atribute, oni se tada idoliziraju, pretvaraju se u »bogove« da bi se vrlo brzo transformirali u »demone«. Na kraju spomenuti afekti uništavaju nas, a s nama i sami sebe. To se događa zato što naravni afekti koje smo uzdigli na razinu božanstva, koje smo idolizirali i prepustili im se bez ikakve kontrole, ne uspijevaju zadugo zadržati svoju prvotnu narav. Pa iako ih mi još nazivamo afektima, oni su se već promijenili u različite oblike mržnje.

Dr. Mijo Nikić

Glas Koncila, broj 9 (1810), 1.3.2009.

Biblijska psihoterapija (3)

Primjer uspješnog poziva na emocionalno obraćenje Isus je pokazao na primjeru javne grešnice koju su doveli pred Isusa da je i on osudi. Međutim, Isus je prihvaća kao takvu i na kraju joj doslovno kaže: »Ni ja te ne osuđujem, idi i od sada ne griješi više« (Iv 8, 11). Takav Isusov stav prema javnoj grešnici djelovao je spasonosno na nju, napose na njezine emocije, ona je duboko u sebi doživjela olakšanje i silnu bujicu ljubavi prema Isusu koja nikada više nije jenjavala, nego sve više rasla do te mjere da je bila spremna stajati pod križem Kristovim na Veliki petak na Golgoti.

Konačno, potrebno je ostvariti i nagonsko obraćenje. To znači postići onaj stupanj slobode koju ne će ugrožavati naše nagonske sile. Znati odgoditi dopušteni užitak, ne ostvariti odmah ono što jako želimo, znači pokazati nadmoć duha nad svojim nagonima. Istinski je slobodan samo onaj tko nije žrtva svojih prisila i nagona, nego može njima upravljati po svojoj volji, ravnajući se pritom po volji Božjoj.

Živi u istini!

Čovjek je u velikoj napasti da bježi od istine i skriva svoje pravo stanje u iluzornoj tvrđavi laži i pretvaranja. Bježeći od istine, čovjek može pobjeći u bolest, najčešće psihosomatsku, zatim u neurozu pa i u psihozu. Iako osoba toga nije svjesna, u njoj proradi iracionalni mehanizam koji ima moć trenutno smanjiti tjeskobu koja nastaje od istine koja nas uvijek podsjeća na ono što jest, na bolno i teško stanje koje ne možemo ili ne želimo prihvatiti. Međutim, od istine se ne može daleko pobjeći i osoba upada u još veću nevolju, upada u psihičke ili psihosomatske bolesti.

Čovjek svojim riječima kao i čitavim svojim ponašanjem može izraziti također i ono iza čega ne stoji čitavim svojim bićem. Moguće je glumiti i stavljati na se razne maske koje pokrivaju naše pravo lice. Međutim, kako je Bog stvorio čovjeka za istinu, a ne za laž, kad on svojim ustima, odnosno riječima ne govori istinu, nego laže, onda se buni njegovo tijelo i nastoji izreći pravu istinu. Poznat je govor tijela koje ne laže, nego otkriva naše dubinske stavove i vjerovanja. Danas već postoje razrađene tehnike razotkrivanja prave istine koju poneki govornici svojim riječima žele sakriti, pa ako ih ne izda govor njihovih riječi, izdaje ih govor njihova tijela. I dok svojim riječima svjesno skrivaju ili maskiraju pravu istinu, njihova podsvijest ih preko govora tijela raskrinkava.

Svaka uspješna psihoterapija mora pomoći osobi da raskrinka maske kojima prikriva svoje pravo stanje, svoje strahove i tjeskobe. Neprimjereni psihološki obrambeni mehanizmi - npr. potiskivanje, projekcija, nijekanje istine, izolacija, agresivnost kojima se iskrivljuje istina, odnosno skriva pravo stanje osobe - moraju se u uspješnoj psihoterapiji razriješiti kako bi osoba počela živjeti u istini. »Kroz interpretaciju i intervenciju (psihološku) terapeut pokušava pomoći pacijentu da on pronađe pravi smjer napretka izbjegavajući zadovoljavanje infantilnih želja za regresivnim transferima u završnoj fazi psihoterapije.« Drugim riječima, uspješni psihoterapeut mora pomoći svome klijentu-pacijentu da odbaci nezrele psihološke mehanizme, odnosno maske kojima prikriva svoju tjeskobu, te da počne živjeti u istini kako bi na dulji rok bio istinski sretan i slobodan čovjek.

Zašto se stavljaju maske?

Čovjek je od Boga zamišljen i stvoren da živi u istini, da svojim riječima i svojim ponašanjem, svojom dušom i svojim tijelom govori istinu i na taj način bude odraz Boga koji je sama istina. Međutim, čovjeku je teško dugo izdržati na brisanom prostoru istine. Radije se skriva iza raznih maskâ. Glavni uzrok stvaranja nesvjesne maske je nedostatak unutarnje sigurnosti osobe. Tko se boji priznati istinu o sebi, o svojim slabostima, ograničenjima i pogreškama, on ih mora nečim pokriti odnosno sakriti od drugih. To činimo stavljajući na se maske koje skrivaju naše pravo lice. Maske stavljamo i zato da nas drugi lakše prihvate i zavole, jer se bojimo da bi nas odbacili kad bi nas upoznali onakvima kakvi stvarno jesmo. Što smo nesigurniji u sebe, to smo ovisniji o dobrom mišljenju drugih o nama. Što više i češće stavljamo na sebe masku, to ona postaje sve čvršća i mi postajemo sve ovisniji o njoj. Što dulje živimo tako lažno, skrivajući se iza maske, to povećavamo svoju nutarnju nesigurnost i upadamo u začarani krug tjeskobe i izvještačenosti.

Kad god nam se nameće neki standard ponašanja ili se nalazimo pred nekom važnom odlukom, dogodit će se jedna od triju sljedećih stvari: prirodno prihvaćanje, otvorena pobuna, ili stvaranje maske. Prirodno prihvaćanje predloženih vrijednosti događa se onda kad se osoba sama osobno uvjeri u ispravnost i uzvišenost predloženih ideala i svjesno ih zaželi ostvarivati u svome životu. Ako je osobnost onoga kome se nameće standard ponašanja jača od osobnosti onoga koji mu to nameće, on će se otvoreno pobuniti. Kad se neprimjereni standard ponašanja nametne osobi koja je nesigurna u sebe i puna straha pred jačom silom, tada će se dogoditi vanjsko slaganje, ali i unutrašnja nesvjesna pobuna. Ta će osoba teško postati svjesna varke koja postoji u njezinu životu jer se u njoj razvio zid između vanjskog slaganja i njezina unutarnjeg neslaganja. Taj zid ili maska stvara se najčešće nesvjesno i služi kao samoobrana i pomoć u izbjegavanju otvorene pobune, čega se osoba boji.

Stavljajući na se razne maske, mi zavaravamo tako prije svega sebe, a ne Boga. Bogu se nitko ne može sakriti. On prepoznaje svakoga, ne znam kako komplicirana maska bila na nama. Sjetimo se kako su se Adam i Eva počeli skrivati od Boga čim su sagriješili. Međutim, kako se Bogu nitko ne može sakriti, najbolje će biti da i mi što prije skinemo sa sebe sve maske i počnemo živjeti u istini koja nas zaboli, ali onda i oslobađa. Istina nas najprije učini jadnima, a onda nas oslobodi i omogući nam ostvarenje pravoga dostojanstva djeteta Božjega.

U Bibliji nalazimo puno Božjih poziva da živimo u istini. U psalmu 119. čitamo kako je srž riječi Božje - istina (Ps 119, 160). Knjiga Izreka kaže da su Bogu mili oni »koji zbore istinu« (Izr 12, 22). Preko proroka Zaharije Bog poručuje ljudima: »Govorite istinu jedan drugome« (Zah 8, 16). Sveti Pavao puno govori o potrebi da živimo u istini. U Poslanici Efežanima izričito nas poziva da »provodimo u život istinu« (Ef 4, 15).

Najizričitiji poziv da živimo u istini izrekao je Isus onim Židovima koji su mu povjerovali: »Ako ustrajete u mojem nauku, upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi« (Iv 8, 32). Najbolju pomoć jednom neurotičaru dat će onaj psihoterapeut ili njegov prijatelj ako mu uspije pokazati kako živi u iluziji i ako se ovaj odvaži prihvatiti istinu o sebi, jer će ga samo istina osloboditi. Psihofarmaci trenutno olakšavaju simptome tjeskobe i straha, ali istinsko oslobođenje i razrješenje tjeskobe događa se tek onda kad se osoba odvaži živjeti u istini, kad se usudi izići iz umjetne tvrđave laži i iluzija. Za Isusa se kaže da »pun milosti i istine« (Iv 1, 14), a sam za sebe Isus reče: »Ja sam put, istina i život« (Iv 14, 6).

Imaj čistu savjest i budi kao dijete!

Osjećaj krivnje muči i uznemiruje čovjekovu savjest. Osjećaj krivnje, najopćenitije rečeno, javlja se onda kad čovjek na svom životnom putovanju krene krivim putem. Heidegger bi rekao da je krivica zabrinutost jer nešto nije što bi trebalo biti. To je egzistencijalna krivnja i ona dovodi čovjeku u svijest istinu ili činjenicu da nije autentičan, da se ne kreće u smjeru razvoja svih svojih mogućnosti. Normalan čovjek ne može kršiti nutarnje moralne principe a pri tome ne osjećati nikakvu krivnju i tjeskobu.

Kad je osoba opterećena krivnjom, ona nema u sebi mira, razara je tjeskoba koja muči dušu, a vrlo brzo prelazi i na tijelo. Osjećaj krivnje stoji u pozadini mnogih psihosomatskih oboljenja. Osoba koju muči osjećaj krivnje zbog počinjenih grijeha traži na razne načine kako da se oslobodi tog tereta koji je iznutra razara, a ponekad se manifestira i prema van. To je lijepo opisao Shakespeare koji je nekoliko stoljeća prije Freuda otkrio psihozu na ponašanju lady Macbeth koja mora devet puta na dan prati ruke jer na njima vidi krv. Nije to bila krv koja se može vodom oprati, nego simbolički izražaj krivnje zbog ubojstva vlastitog muža. Duša je na dramatični način tražila razrješenje krivnje tako da ju je projicirala prema van u simbolu krvi. Poznati su slučajevi da osobe opterećene krivnjom nesvjesno nanose sebi razna zla, doživljavaju razne nesreće, upuštaju se u rizična i za život pogibeljna djela, i ne znajući da na taj način grčevito traže razrješenje krivnje koja ih duboko u duši muči. Krivnja se može jedno vrijeme potisnuti, ali se ne može dugo tako podnositi. Prije ili kasnije opteretit će dušu, a onda i tijelo. Karl Gustav Jung, sin protestantskog pastora, bio je uvjeren da katolici manje obolijevaju od duševnih bolesti jer imaju sakrament ispovijedi u kojem se mogu osloboditi nakupljene krivnje.

Ovdje treba razlikovati neurotični od autentičnog osjećaja krivnje. Neurotični osjećaj krivnje izvorno je nesvjestan i često se osjeća prije samog prekršaja. Pojavljuje se kao nešto opsesivno, puno tjeskobe, prisile, regresivno i destruktivno. Kajanje je ovdje cilj samom sebi. U ovom slučaju osoba nije zabrinuta za prekršaj moralnog zakona, nego za ranjavanje vlastitog narcizma. Neurotik ne uspijeva oprostiti samome sebi, nego se »izjeda« i onda nakon što mu Bog i drugi oproste. Taj opsesivni osjećaj krivnje samo prividno izgleda moralni problem, a zapravo je psihološka reakcija vlastite razočarane želje za savršenstvom i apsolutnim idealom što se želi postići svojim silama, kao i prisilnom potrebom za kažnjavanjem.

Autentični ili zdravi osjećaj krivnje sastoji se u svijesti da su svjesno i slobodno prekršeni moralni principi i tako unesen nered u osobu, svojevrsna disharmonija između idealnog i stvarnog ja, odnosno između onoga što bi osoba trebala biti i onoga što ona stvarno jest. Osoba prihvaća istinu o sebi kao grešnom biću i kroz spontani proces samokritike, teži stvarnom pomirenju sa sobom, s Bogom i s drugima. Takav stav prema krivnji nije patološki regresivan, nego slobodan i stvaralački.

Neurotični osjećaj krivnje manifestira se kroz neurotično ponašanje i psihosomatske bolesti, dok se autentični osjećaj krivnje manifestira kroz ljudsku savjest, odnosno moralnu svijest osobe. Savjest poziva osobu da ostvari plan koji Bog ima s njome. »Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini.«

Suvremeni čovjek je u velikoj napasti da ne vidi i ne prihvati uzročno-posljedičnu vezu između grijeha i krivnje. Osjećaj krivnje primarno spada u psihologiju i psihopatologiju, krivnja u etiku, a grijeh u sferu religije. Čovjek kao osoba djeluje uvijek kao jedna cjelina, i zato sve ono što mu se događa treba gledati u kontekstu te cjeline. Prema tomu, osjećaj krivnje na psihološkoj razini bit će pravo razriješen tek onda kad se ukloni krivnja. To se događa kad osoba prizna svoj grijeh kroz čin iskrenog pokajanja i vjere da Bog oprašta onome tko se iskreno kaje. Priznati se grešnikom nije mazohizam, nego to znači imati hrabrosti priznati istinu o sebi i priznati da nam je potrebno spasenje i oproštenje koje nije plod naših asketskih vježba nego je dar čiste Božje ljubavi. Ispovijed vlastitog grijeha doista je duboka potreba ljudskoga srca, a kajanje koje se u ispovijedi obavlja nije znak slabosti nego »najbolje revolucionarna snaga« (M. Scheler).

Dr. Mijo Nikić

Glas Koncila, broj 8 (1809), 22.2.2009.

Biblijska psihoterapija (2)

Sposobnost i spremnost voljeti Boga, druge i sebe, glavni je kriterij dobroga duševnog zdravlja. Što je osoba zrelija, sigurnija u sebe i zdravija, ona izlazi iz sebe, iz svoga egoizma i ispravno voli sebe, Boga i svoga bližnjega. Što je osoba labilnija, nesigurnija u sebe i izranjena nedostatkom ljubavi, to će više težiti da bude »objekt« tuđe ljubavi. Umjesto da iziđe iz sebe i voli druge, ona će imati jaku potrebu da bude voljena, da se sve oko nje vrti, da uvijek bude u centru pozornosti i ljubavi drugih osoba. Da bi osoba mogla ispravno voljeti Boga i druge, treba najprije pravo voljeti sebe.

Zavoli sebe!

Prema Isusovu naučavanju, ljubav prema sebi je mjerilo kako treba ljubiti druge. »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe« (Mt 19, 19), kaže Isus. Kad je govor o ljubavi prema sebi, treba dobro razlikovati autentičnu ljubav prema sebi od narcističkog stava koji netko može usvojiti smatrajući kako je narcizam ljubav prema sebi. Istina, Narcis je, prema mitologiji, mladić koji je zaljubljen u samog sebe. Međutim, prema istoj mitologiji upravo je ta nezrela, odnosno patološka zaljubljenost u sebe odvela Narcisa u smrt. On je, naime, diveći se sebi, pao u vodu i utopio se. Narcisoidna ili narcistička ličnost, zapravo, ne voli sebe. Ona sebe u dubini svoje psihe doživljava kao nešto nevrijedno, što nije dostojno da bude voljeno. Budući da ne može podnijeti tjeskobu koja nastaje na temelju takvog razmišljanja o sebi, narcistička osoba zaogrne svoju nemoć i lošu sliku o sebi, svoju nemoć, jednim u mašti stvorenim megalomanskim »plaštem« infantilne svemoći i onda se zaljubi u taj oklop ili masku kojom prikriva svoju nemoć. Prema tomu, narcisoidna osoba ne voli sebe. Tko god se previše hvali i traži da mu se drugi dive, samim tim pokazuje da se sam jadno osjeća i da ne voli i ne prihvaća sebe.

Isus, najbolji poznavatelj ljudske duše, dobro zna da će osoba autentično, dakle nesebično voljeti druge tek onda ako najprije ispravno zavoli samu sebe. A da bi netko mogao prihvatiti i voljeti sebe, on mora najprije doživjeti da je voljen. Taj osjećaj prihvaćenosti i ljubavi osoba bi trebala dobiti u svojoj obitelji. Dijete koje nije bilo dovoljno voljeno čitav će život u svojoj duši nositi »zaleđeni« osjećaj nevrijednosti, nemoći i beskorisnosti. Drugim riječima, formirat će u sebi osjećaj manje vrijednosti koji će opterećivati osobu kroz čitav život. Taj se osjećaj manje vrijednosti može nadvladati vjerom u dobrog Boga koji neizmjerno ljubi svoja stvorenja. Tko u vjeri prihvati da je stvorenje Božje, vrlo lako će učiniti i drugi korak, naime povjerovat će u dobrotu i ljubav Božju. Tko povjeruje da ga sam Bog voli, taj će onda bez problema voljeti sebe i druge. Depresija je jedna teška bolest u kojoj osoba ne prihvaća i ne voli sebe, nego se okrivljuje i podsvjesno mrzi. Povjerenje u Boga i njegovu ljubav najbolji je lijek protiv depresije. Ljubav je jača od apaurina i svih drugih lijekova! Svijest da me Bog voli donosi duši radost, tjera strah i aktivira skrivene energije da mogu činiti dobro, da i ja mogu nesebično voljeti druge. Poznati su slučajevi da su pojedinci vrlo brzo ozdravili od teških bolesti kad su povjerovali da ih Bog voli.

Postojimo samo zato što nas Bog voli

Glavna istina koju je Isus želio navijestiti ljudima upravo je ono što nama ljudima najviše treba, a to je činjenica i svijest da nas Bog voli. Tu je istinu Isus izrazio u svom poticaju da imamo više pouzdanja u Boga i njegovu Providnost. »Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih?« (Mt 6, 26). Drugim riječima, Isus nam je tom usporedbom želio reći: Ne budite zabrinuti, pa Otac vaš nebeski neizmjerno vas voli! Kad se toliko brine za biljke i životinje, kako neće daleko više za vas koji ste njegova ljubljena djeca! Ne samo da je govorio o ljubavi Očevoj prema nama nego Isus nam je svojom spremnošću da umre za nas najzornije pokazao tu ljubav Božju. Tu je istinu lijepo izrazio sv. Pavao kad je u Poslanici Rimljanima napisao: »Ako je Bog za nas, tko će biti protiv nas? On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?« (Rim, 8, 31-32).

Treću zapovijed uspješne psihoterapije: Da zavolimo i trajno volimo sebe, moguće je ostvarivati u svome životu ako najprije povjerujemo da smo najprije mi od Boga voljeni. Čovjek je stvoren iz ljubavi Božje. Mi postojimo samo zato što nas Bog voli i što nas je On htio imati. Lijepo kaže prorok Jeremija: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh.« Ja postojim jer me Bog voli. A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost. Sve što Bog čini, to čini iz svoga uvjerenje da je to najbolje, a to i jest najbolje. Bog je apsolutna mudrost i zato ništa ne može biti mudrije ni bolje od onoga što sam Bog čini. Bog u kojeg mi kršćani vjerujemo jest Ljubav sama. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu. Ljubav je najveća i radi toga što smo mi u konačnici stvoreni jedino za ljubav i što će ljubav biti naša jedina dužnost kroz čitavu vječnost.

Promijeni sebe - obrati se!

Cilj svake terapije jest promjena postojećeg, više ili manje patološkog stanja radi kojeg je i poduzeta određena terapija. Cilj Isusova propovijedanja bio je obraćanje. Prema Markovu evanđelju, prve Isusove riječi u njegovu javnom nastupu bile su: »Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u Radosnu vijest« (Mk 1, 15). Također Stari zavjet obiluje poticajima na istinsko obraćenje srca. Prorok Joel naviješta Božji poziv na obraćenje svojim suvremenicima kao i svim ljudima: »Vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlo ražali« (Jl 2, 12-13). Promijeniti sebe, odnosno obratiti se, moguće je tek nakon što smo dobro upoznali, prihvatili sebe te zaključili da se želimo i moramo mijenjati.

U svojim propovijedima Isus je pozivao narod na integralno, odnosno cjelovito obraćenje: intelektualno, emocionalno i nagonsko. Obraćenje mora najprije početi na intelektualnoj razini. Moram uvidjeti, spoznati što želim promijeniti i zašto to činim. Svaka ozbiljna i djelotvorna promjena počinje u našoj glavi, u našem razumu, a onda prelazi na emocije i nagone.

Razumsko obraćenje

Budući da Isusova radosna vijest usrećuje čitavoga čovjeka, potrebno je da i obraćenje koje Isus traži zahvati čitavo naše biće, naš razum, naše srce, naše emocije, pa i naš nagonski život. Drugim riječima, traži se najprije racionalno, zatim emocionalno, a onda i nagonsko obraćenje.

Racionalno ili razumsko obraćenje tiče se našega razuma. Mi se moramo najprije obratiti na razini svoga uma. To znači moramo naučiti drukčije razmišljati. Čovjekova psihička struktura takve je naravi da svaka promjena najprije počinje u glavi, to jest u našem načinu razmišljanja. Jer ono što čovjek najviše misli, o čemu najviše razmišlja, to se počinje utjelovljivati u naše emocije, u naš osjećajni svijet da bi se kao navika utjelovilo i u naš nagonski svijet. Zato i naše obraćenje mora najprije početi u našoj glavi, odnosno na razini našega načina razmišljanja i zaključivanja. Ako želimo biti Božji i prihvatiti Isusovu radosnu vijest, moramo biti spremni usvojiti Božje misli i njegov način razmišljanja. A Biblija nam jasno daje na znanje kako Božje misli nisu naše misli. Mi se moramo odreći svojih misli koje se protive Božjim mislima kako bismo mogli usvojiti Božji način razmišljanja i zaključivanja. Zato je potrebno puno čitati Sveto pismo u kojem upoznajemo što Bog misli i kakve on donosi odluke. U 12. poglavlju Poslanice Rimljanima sveti Pavao govori o tome kako naše obraćenje mora početi u našem razumu, u našoj glavi. On doslovno kaže: »Preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja, što je dobro, ugodno i savršeno« (Rim 12, 1-2). Savršeni primjer razumskog obraćenja Isus je pokazao u prispodobi o izgubljenom sinu, i to u onom dijelu kad mlađi sin, daleko od očeve kuće, gladan i jadan zaključi da je daleko pametnije vratiti se kući, ocu svome jer tamo i sluge žive bolje nego on ondje. »Tada dođe k sebi i reče...« (Lk 15, 17). Ono »dođe k sebi« znači obratiti se na intelektualnoj razini, uvidjeti nešto što se prije nije vidjelo, doći do nove spoznaje koja duboko zahvaća u život i motivira osobu da zauzme novi životni stav i donese pravu odluku, što je i mlađi sin učinio.

Emocionalno obraćenje

Drugo obraćenje je emocionalno obraćenje. Emocije su naš nutarnji svijet koji nas pokreće na djelovanje. Emocije su po svojoj naravi jaka ali slijepa sila. To znači da će čovjek, ako reagira samo po emocijama, djelovati sebično i egocentrično. Čovjek koji reagira samo po emocijama, odnosno po svojim osjećajima, tražit će samo ono što je za njega važno, gdje on može profitirati. Obično se emocije vežu uz srce, pa se može čuti, a tako se zove i jedna knjiga: »Idi kamo te srce vodi.« Taj savjet je riskantan. Treba ga dobro i pravo razumjeti. Ne smijemo pustiti da nas vodi bilo kakvo srce, nego razum koji je u skladu s voljom Božjom. Samo obraćeno srce koje pristaje uz Boga i njegovu volju treba nas i smije voditi kroz život. Obraćenje na emocionalnoj razini događa se onda kad prije svake odluke isključimo sebične interese i odlučujemo se za ono što je važno u sebi, svuda i na svakom mjestu, a ne samo za me ovdje i sada. Potrebno je umrijeti mnogim stvarima, odnosno svojim nerazumnim prohtjevima, kako bi se postiglo emocionalno obraćenje. Ono je veoma teško i zahtjevno. Postići emocionalno obraćenje ne znači ubiti svoje emocije. One su naša snaga. Ne samo da ih ne smijemo ubiti, nego nije dobro ni potiskivati svoje emocije, jer one tada preko psihosomatskih bolesti opterećuju čitav organizam. Ako se srce ne isplače kroz oči, isplakat će se preko drugih tjelesnih organa i tako još više opteretiti čitavu osobu. Emocije treba oplemeniti i razumno kontrolirano izražavati. Ali za to se traži obraćeno srce. Obraćeno srce je strpljivo i puno ljubavi. Takvo srce ima profinjene osjećaje kojima obogaćuje druge osobe.

Dr. Mijo Nikić

Glas Koncila, broj 7 (1808), 15.2.2009.

Biblijska psihoterapija (1)

Biblija je sveta knjiga koja sadrži u sebi poruku spasenja koju Bog nudi svakom čovjeku u Kristu i po Kristu. Osim što naviješta vječno spasenje poslije smrti, Biblija nas uči kako trebamo živjeti da već ovdje na Zemlji budemo sretni i imamo mir i radost u svojoj duši. Biblijski mudri savjeti formulirani su ovdje u obliku zapovijedi uspješne psihoterapije.

U ovom članku želim pokazati kako je Isus u svojim susretima s ljudima, daleko prije Freuda i drugih psihoterapeuta, postavio norme uspješne i djelotvorne psihoterapije. Isus je pomagao ljudima da upoznaju sebe, zatim da sebe prihvate, sebe zavole, da se mijenjaju, da žive u istini, da imaju čistu savjest, da nauče živjeti kao djeca te da znaju u svakom trenutku osmisliti svoj život prihvaćajući svoj križ i tako na zadovoljavajući način odgovoriti na pitanje zašto žive, da znaju i hoće oprostiti sebi i drugima, da budu istinski slobodni i kao takvi spremni izgubiti svoj vremeniti život kako bi postigli onaj vječni, i nakraju, ono najvažnije da ljube Boga iznad svega, a bližnjega svoga kao same sebe.

Spomenuta biblijska odnosno Isusova metodologija predstavlja najbolju shemu ili model uspješne psihoterapije koja počinje dobrim upoznavanjem samog sebe a završava spremnošću da se izgubi vremeniti kako bi se postigao vječni život.

Upoznaj samoga sebe!

»Upoznaj samog sebe« (»gnothi seauton«), mudri je savjet upisan zlatnim slovima na ulazu hrama u Delfima u staroj Grčkoj. Svaka promjena nabolje, svaka uspješna psihoterapija mora početi od činjeničnog stanja, od prave istine, ne znam kako ona bila bolna i teška. Malo je ljudi koji istinski sebe poznaju. Uglavnom se radi o površnoj spoznaji kojom imamo neki uvid u ono što činimo i kako se ponašamo. Međutim, dublji korijeni ili temelji naše ličnosti, skrivene nesvjesne motivacije koje nas pokreću na djelovanje, ostaju nam često skrivene i nepoznate. Da što bolje sebe upoznamo, trebamo se pitati ne samo što činim nego i zašto to činim, pokušati otkriti skrivene motive, duboko potisnute emocije koje nas pokreću na djelovanje.

Odlično sredstvo u procesu upoznavanja sebe imamo u našoj duhovnosti kroz ispit savjesti. To je privilegirana metoda dubljeg ulaženja u svoju dušu i otkrivanja razloga zašto se tako i tako ponašamo. Nema istinskog napretka u duhovnom životu bez refleksije, bez dubljeg poniranja u svoje srce. Tko svakodnevno čini ispit savjesti, u velikoj je prednosti da ne ponavlja gluposti i grijehe koje je nedavno činio. Svaki put kad se pokajemo za svoje grijehe i propuste, istodobno odlučimo da to nećemo više ponavljati. I ako zbog svoje slabosti i ranjivosti naše naravi to opet i učinimo, ipak je se može očekivati napredak ako svakodnevno činimo ispit savjesti i često odlučujemo da ćemo se čuvati grijeha.

Isus je najbolji psihoterapeut jer on dokraja poznaje ljudsku dušu, on ima uvid u duboke, skrivene motive našega djelovanja. On nam najviše može pomoći da što bolje upoznamo sebe. Pomoći nekome da se bolje i dublje upozna, čin je ljubavi i poštovanja prema toj osobi. Tako je i Isus iskazao čin velike ljubavi prema svome učeniku Petru kad ga je suočio sa samim sobom, odnosno s onim drugim, unutarnjim Petrom u sebi kojeg vanjski Petar nije poznavao. Na Posljednjoj večeri Petar je uvjeravao Isusa da je spreman prije ići u smrt nego izdati svoga Učitelja. Isus mu je tada rekao: »Zaista, kažem ti upravo ćeš me ti, još noćas prije nego pijetao dvaput zapjeva, triput zatajiti« (Mk 14, 30). Očito da Petar nije dobro poznavao sebe. On je iskreno izrazio svoju spremnost da umre za Isusa, ali u svom srcu on još nije bio spreman trpjeti ni umrijeti za Isusa, zato ga je u času iskušenja izdao. Tek nakon što je izdao Isusa i gorko zaplakao, Petar je spoznao kako je slab. Isus mu je dakle pomogao da bolje upozna sebe tako što mu je otkrio istinu o njemu, odnosno njegovoj slabosti.

Čovjek - grešnik koga Bog ljubi

Prvu zapovijed uspješne psihoterapije koja glasi »upoznaj sebe!«, najbolje ćemo ostvariti ako sebe upoznamo u cjelovitoj istini, a ona glasi da je čovjek - grešnik koga Bog ljubi. To je prava istina o nama ljudima. Ako želimo biti iskreni prema sebi, moramo priznati da smo grešnici, da svaki dan činimo grijehe i gluposti, nešto zla učinimo zbog svoje zloće a nešto zbog svoje ograničenosti. U svakom slučaju, Biblija ima pravo kad kaže da »nema čovjeka koji ne griješi« (1 Kor 8, 46) te kako i pravednik sedam puta na dan pogriješi. Međutim, treba odmah nadodati da čovjek nije samo grešnik, on je prije svega ljubljeno dijete Božje, on je grešnik koga Bog ljubi.

U psalmu 139. izražena je istina kako samo Bog dokraja proniče čovjeka, samo Bog izdaleka već naše misli poznaje. Riječi ovoga psalma, kad se čitaju s vjerom i pouzdanjem u Božju providnost, imaju moć unijeti u dušu duboki mir i istinsku radost. Psalam završava iskrenim vapajem koji bi trebalo često ponavljati kako ne bismo skrenuli s pravoga puta koji vodi u život: »Pogledaj ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim« (Ps 139, 24).

Mnogi žive u iluziji misleći da su bez grijehe samo zato što ne vjeruju u neizmjernu ljubav Božju, ne mogu shvatiti da ih Bog ljubi i onda kad su grešnici, kad sami Bogu okreću leđa. Istinu o Bogu koji nas neizmjerno voli i onda kad smo mi daleko od njega Isus nam je najbolje pokazao u genijalnoj prispodobi o izgubljenom sinu koji je živeći razvratno, daleko od oca, potrošio sve što mu je otac dao. Međutim, kad se vratio ocu, on mu velikodušno sve oprašta i naređuje da se napravi veliko slavlje, da se pjeva »večeras je naša fešta«, jer ovaj čovjek »bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se!» (Lk 15,32). Tom prispodobom o izgubljenom sinu, odnosno o velikodušnom Ocu koji oprašta, Isus nam je želio poručiti da se ne bojimo priznati da smo i sami izgubljeni kad odlutamo od Boga, ali da nas ta spoznaja ne zatvori u naš svijet nemoći, nego da iziđemo iz sebe i da se uputimo Ocu nebeskom s uvjerenjem da će nam sve oprostiti i velikodušno nas primiti u svoju kuću.

Prihvati sebe!

Druga zapovijed uspješne psihoterapije, odnosno uspješnog napredovanja u duhovnom životu poziva nas da prihvatimo sebe. Naime, sve ono što spada na našu ličnost, na naš karakter, a što ne možemo ili ne želimo prihvatiti, to svjesno ili nesvjesno potiskujemo u podsvijest. A sve ono što je potisnuto, postaje naša sjena i kao takva promeće se u prisilu koje se nije lako riješiti. Poznato je da je opsesivno-kompulzivna neuroza nametanje prisilnih misli ili radnjâ koje nemaju smisla, ali se nameću velikom silinom tako da ih osoba uz najbolju volju sama ne može udaljiti od sebe. Spomenuta neuroza nastala je kao rezultat potiskivanja nečega što za osobu nije bilo prihvatljivo. Često se radi o sadržajima seksualne i agresivne naravi s kojima se osoba nije imala hrabrosti svjesno susresti i razumno razriješiti, nego ih je potisnula u podsvijest da izbjegne tjeskobu koju su ti sadržaji izazivali. Međutim, kad su potisnuti, ti su se sadržaji prometnuli u prisilnu opsesivno-kompulzivnu neurozu koju sada treba liječiti psihoterapijom, a ona se mogla izbjeći da je osoba navrijeme prepoznala i prihvatila istinu da ima u sebi i te »neprihvatljive« sklonosti seksualne i agresivne naravi.

Međutim, nije dovoljno samo upoznati sebe, potrebno je prihvatiti sebe takvog kakav jesam i uvjeriti se kako je dobro što postojim, kako ja obogaćujem ovaj svijet. To je bitni uvjet da bi se čovjek mogao promijeniti, da bi mogao nadvladati svoj strah. Mudar je onaj tko prihvaća i voli sebe. Kukavica je onaj tko bježi od sebe. Svjesno izgrađeni i realno utemeljeni stav pouzdanja u samog sebe najbolji je odgovor na strah bilo koje vrste. Da bi se mogao izgraditi zreli stav samopouzdanja, najviše pomaže vjera u Boga koji prihvaća i voli svoja stvorenja. Najjači razlog da sebe prihvatim nalazi se u činjenici i istini da je Bog prvi mene prihvatio. Ako me sam Bog voli i prihvaća takvog kakav jesam, onda nema nikakvog razloga da se i ja sam ne prihvatim. Osoba koja je povjerovala da je od Boga prihvaćena, imat će hrabrosti da i ona sama sebe prihvati, a kad to učini na jednoj dubljoj razini, bit će zaštićena od strahova koji napadaju one koji bježe od sebe, koji sebe ne prihvaćaju.

Prihvatiti osobu takvu kakva jest

Isus kao najbolji psihoterapeut dobro je poznavao ljudsku potrebu da budemo prihvaćeni takvi kakvi jesmo. U susretu s grešnicima i onima koje, prema uvjerenju farizeja, nije trebalo prihvaćati niti prema njima imati razumijevanja, Isus čini baš suprotno. On ih prihvaća i iskazuje im beskrajno povjerenje i ljubav. Zakeju, koji je bio omražen u narodu jer je za Rimljane skupljao porez, Isus govori: »Zakeju, siđi brzo, treba da se danas zadržim u tvojoj kući« (Lk 19, 5). Također ženi koja je uhvaćena u preljubu i dovedena pred Isusa da bude osuđena i na smrt kamenovana, Isus govori: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada ne griješi više« (Iv 8, 11).

U Bibliji je na više mjesta izražena ova temeljna istina kako Bog prihvaća i voli sva svoja bića. Isus, utjelovljeni Bog, u susretu s grešnicima jasno im je davao na znanje da ih prihvaća kao grešnike. To je izričito rekao: »Nisam došao da zovem pravednike nego grešnike« (Mk 2, 17). Tko želi biti dobar psihoterapeut, tko želi pomoći osobi koja je u nevolji, mora postupiti kao Isus: prihvatiti osobu takvu kakva jest i pomoći joj da se i ona sama prihvati takvom kakva jest. To je osnovni i nužni uvjet da se osoba promijeni i iziđe iz svoje nevolje.

Dr. Mijo Nikić

Glas Koncila, broj 6 (1807), 8.2.2009.

Novi feminizam

Prof. dr. Olimpia Tarzia, predsjednica Svjetske alijanse žena za život i obitelj i autorica Manifesta novoga feminizma

Glavno je pitanje našega stoljeća tko je čovjek


Povodom Dana života predsjednik Vijeća HBK-a za obitelj krčki biskup Valter Župan u poruci poziva žene u Hrvatskoj da i one promiču »Novi feminizam«. Idejna je začetnica Manifesta Novoga feminizma, koji je podržao i papa Ivan Pavao II, prof. dr. Olimpia Tarzia, predsjednica Svjetske alijanse žena za život i obitelj sa sjedištem u Rimu, konfederacije predstavništava 50 zemalja. Gostovala je na međunarodnom kongresu »Humanae vitae« u Zadru i rado pristala na razgovor za Glas Koncila.

Dr. Tarzia je diplomirala biologijske znanosti na »La Sapienzi« i specijalizirala bioetiku na Katoličkom sveučilištu »Presveto Srce« u Rimu. Docent je iz bioetike na Višem institutu za žene Europskoga sveučilišta u Rimu. Suosnivačica je talijanskog pokreta »Za život« koji u Italiji ima više od 600 centara... Živi u Rimu, majka je tri sina. Udana je za supruga Antonia koji je predsjednik rimskog pokreta »Za život«.

Serija preciznih napada na život

Što znači Manifest Novoga feminizma koji promičete?

Dr. Tarzia: Prvi sam put o »Novom feminizmu« (NF) pročitala u enciklici o vrijednosti i nepovredivosti ljudskog života »Evanđelje života« (EV) Ivana Pavla II. koji je uputio apel ženama. Riječ »feminizam« nikad mi se nije sviđala jer je feminizam kakav sam poznavala pokušao uvesti zakone protiv života, zakon o pobačaju. Susresti tu riječ u enciklici za mene je bio velik izazov. Htjela sam shvatiti što je papa time htio reći. Činilo mi se, u vlastitom iskustvu koje je za mene 30 godina obveza obrane života, da spoznajem da u epohi poput naše, u kojoj su snažni napadi na obitelj, NF može svjedočiti duboki savez žene sa životom. To je ideološka negacija onoga što zovem »starim feminizmom« koji je prisutan i agresivan, a ne predstavlja veliku većinu žena. Većina žena svaki dan slavi život, no ne organizira manifestacije po trgovima. Oko mene se stvorio velik pokret žena i osjetila sam odgovornost da moram biti sigurna da sam razumjela što je Ivan Pavao II. napisao. U dugom pismu koje sam poslala svetom ocu napisala sam što sam osjetila čitajući njegove riječi. Pitala sam ga može li NF o kojem govori u našem trenutku predstavljati duboku povezanost žene sa životom. Nakon moga pisma na svojoj je audijenciji govorio upravo o tome. Tadašnji tajnik Leonardo Sandri rekao mi je da papa zahvaljuje na pismu i da će mi direktno odgovoriti u svom govoru 22. svibnja 2003. na općoj audijenciji. A tad je bila i 25. obljetnica zakona koji je u Italiji legalizirao pobačaj. Te su papine riječi kulturalna prekretnica u prilog života. Pozvao je žene da budu sposobne promicati NF, svjedočiti duboki savez žene sa životom. Žena može biti najveći graditelj, ali i rušitelj. To što se događa u Italiji promatra se i u drugim zemljama. I stoga jer smo mi iz Rima a biskup Rima je papa. Zadnji put kad sam srela papu Benedikta XVI. rekla sam mu za iskustvo naše alijanse. Rekao je da je to iznimno važno i da je zadovoljan zbog toga. Čestitao mi je za međunarodnu konferenciju koju ćemo održati u ožujku. Alijansa je nastala prije tri godine i poduzela je mnoge aktivnosti u prilog života.

Smatrate da se većina žena odlučuje za život ali javno ne prosvjeduje, a da je »stari feminizam« prisutan u javnosti zapravo u manjini. Tko čini da se manjinski pokret nameće kao dominantan a po pozornosti koju zadobiva čini se da je većinsko raspoloženje u društvu?

Dr. Tarzia: Postoji serija preciznih napada na život, osobito gdje je najosjetljiviji, prenatalnom razdoblju i pri kraju života. Benedikt XVI. govori o prevladavajućem laicizmu. Što se krije ispod očajnog laicizma? Različiti su razlozi: ideološki, čija moć upire uništiti onog tko o tom laicizmu jedini govori, a to je Katolička Crkva. Drugi faktor je logika utilitarizma, materijalne korisnosti. To su snažni ekonomski lobiji, farmaceutske tvrtke koje proizvode kontraceptive i abortive, a žene ne znaju posljedice. Uspijevaju žene držati u neznanju o stvarnoj posljedici korištenja pilule »dan poslije«. Raste i vizija čovjeka koju daje mišljenje tehnike u kojoj nitko ne postavlja etičke granice. Smatra se da je priroda neograničena, da tijelo i seksualnost nemaju granica. Otud i značenje roda. Tehnološka misao ne trpi nijednu granicu, ni prirodnu. Radi se o vrsti ludila i »svemoći« čovjeka koji iz života isključuje Boga. Sve to je uzelo maha i pridonijelo da se »uspavaju« svijesti u zauzimanju stavova u katoličkom svijetu. Te jake snage mogu zauzeti medije, a to što većina medija predstavlja zapravo je manjina, dok se velik dio žena i obitelji ne zastupa politički ni kulturalno. Većina nema glasa, manjina svemu daje glas i komunicira svoje stavove.

»Pokrenuti hitnu opću mobilizaciju svijesti«


Većina ilegalnih pobačaja koji izmiču zakonu sve se više izvode kemijskim sredstvima. Ne podliježu sankciji, ali čovjek ih čini. U svijetu je svake godine 50 milijuna pobačaja. Taj broj odgovara broju žrtava Drugoga svjetskog rata.

Umjesto riječi pobačaj koristi se dobrovoljni prekid trudnoće. Jer »lakše« je dobrovoljno prekinuti trudnoću nego ubiti dijete. Dijete se naziva produktom začeća. To znači prevariti žene! Nijedna trudna žena neće reći suprugu da čeka produkt začeća.

A kad katolici reagiraju i sudjeluju u javnosti, to se smatra »invazijom« Crkve u laičko društvo? Zašto?

Dr. Tarzia: Da, nažalost. To moramo zaustaviti, ne smijemo to prihvaćati. Jer to je i negacija slobode čovjeka, priznanja dostojanstva koje svaki čovjek ima pravo izraziti. Etički relativizam je u dnu svega i smatra da katolici ne rasuđuju i potvrđuju, jer to kažu papa i Crkva. Ako sam član obitelji poput Crkve, u ono što papa kaže vjerujem i slijedim. To je pozitivno. Ističem: biti kršćanin ne znači da vjera oduzima razum. Vjera je prijateljica inteligencije. Činjenica da život počinje od začeća nije crkvena ideja. Pravo na život ne smije biti obojano pripadnošću religiji i politici. Istinska laička država koja se temelji na ljudskim pravima mora braniti pravo na život. Jer prvo ljudsko pravo je pravo na život. To treba braniti! U velikom dijelu medija, koji imaju ekonomski interes, u Italiji je svaki dan izlazio članak favorizirajući referendum o umjetnoj oplodnji, a oduzimao je pravo zakonske obrane života. Poruka je bila pojednostavljena: znanost i žene žele referendum, Crkva ne želi prihvatiti zakon kakav je. Pa smo utemeljili savjet »Žene i život«, laički statut, okrugli stol. Dobili smo i prostor na TV-u, što je one druge razljutilo jer su upravo žene branile pravo na život. Moramo puno raditi na svojoj internoj formaciji, shvatiti koje su vrijednosti u igri i razotkriti lažne izraze samilosti i sažaljenja kod eutanazije ili djeteta s poteškoćom. Kaže se: »Zašto da se rodi, imat će nesretan život.« Došli smo do paradoksa! Da se roditelje koji žele primiti dijete s poteškoćom smatra sebičnima.

Glavno je pitanje našega stoljeća tko je čovjek. Jer iz temelja tog odgovora proizlaze sve akcije: kulturološke, ekonomske, političke, socijalne. Temeljem tog antropološkog odgovora usmjeravaju se sva društvena djelovanja. Nakon iskonskog grijeha Bog je pitao Adama: »Gdje si?« Mislim da se i nas u epohi koja može biti strahovita za izazove koje treba dosegnuti pita: »Gdje si, čovječe? Gdje si se sakrio?« U vremenu koje je proglasilo »Bog je mrtav« ne smijemo doći do toga da kažemo i »čovjek je mrtav«. Evangelium vitae (EV) treba pokrenuti hitnu opću mobilizaciju svijesti. Naglašavam »hitno«. Kršćanska zajednica se treba pitati osjeća li tu hitnost. Ne možemo slušati: »Ja ne bih pobacila, ali ne mogu spriječiti druge da to učine.« Moramo izići iz kompleksa, osloboditi se krive ideje o toleranciji i kulturalne inferiornosti u kojoj smo se mi katolici zatekli i pojasniti razloge nade antropološki i biološki utemeljenim argumentima.

»Manipuliacija jezikom je manipulacija umom i sviješću«

Upozoravate i na nametljivost manipulacije jezikom?

Dr. Tarzia: I to piše u EV-u. Neke se riječi ne koriste u svom uobičajenom, objektivnom značenju, nego se zamjenjuju manje snažnima. Te riječi umanjuju pravo značenje stvari. Umjesto riječi pobačaj koristi se dobrovoljni prekid trudnoće. Jer »lakše« je dobrovoljno prekinuti trudnoću nego ubiti dijete. Ako je majci dopušteno ubiti dijete, tko može drugog spriječiti da to ne učini? U našoj kulturi smrti je i jezik koji vara. Puno je primjera jezične manipulacije jer manipulirajući jezikom, manipulira se umom i sviješću. Zakon o pobačaju u Italiji pisan je »antijezičnom tehnikom« radi manipulacije. Sve to dolazi iz Ujedinjenih naroda. Na konferencijama u Kairu i Pekingu feministička su strujanja uvela tu terminologiju. Njihov izraz reproduktivno zdravlje naizgled može biti pozitivan u prilog zdravlja žene. No u stvarnosti favorizira abortus i kontracepciju. Uveden je termin rod umjesto spol. I koncept samoodređenja žene je poremećen. Kod pobačaja se ne može govoriti o samoodređenju jer je tu osim žene još jedna osoba. Dijete se naziva produktom začeća. To znači prevariti žene! Nijedna trudna žena neće reći suprugu da čeka produkt začeća. Hitna kontracepcija pilule »dan poslije začeća« zapravo je abortivno sredstvo. Ta se supstanca komercijalizirala i kupuju je mnogi u savjetovalištima i ljekarnama. To je abortivno, a ne kontracepcijsko sredstvo kako se prodaje. Komisija Warnock koja je bila prva u kontroli tehnika umjetne oplodnje u Engleskoj definirala je embrij kao preembrij. Znanstveno to nema nikakvo značenje niti je utemeljeno. Jer kako reći »predčovjek«? Što znači »predčovjek«? Znači da bismo mogli reći i da smo »predmrtvi«. Dr. Warnock sad priznaje da je to istina i kaže: »Znamo da preembrij nema znanstveni temelj. Ali moramo odrediti jedan termin, famoznih 14 dana od začeća, kad možemo eksperimentirati s embrijima« - a da se ne pobuni etika i uznemiruje savjest. Moramo biti na razini i sposobni razotkriti dvosmislene namjere.


Kažete da se u talijanskom zakonu ne spominje riječ »majka« jer to podrazumijeva i dijete.

Dr. Tarzia: Da. Zanimljivo, jer je naziv tijela »Povjerenstvo za majčinstvo i dobrovoljni prekid trudnoće«. Ako se u naslovu spominje majčinstvo, netko misli da će u tekstu naći i majka, ali nema riječi »majka« nego »žena«. Zakonodavac je i riječ otac zamijenio s »autor začeća«. Feministice su insistirale i na terminu »samoodređenje«. Zato otac nema nikakvih prava. Žena može sama odlučiti o djetetu. U Italiji su mnogi očevi prosvjedovali zbog tog zakona govoreći: »To je i moje dijete a ne mogu imati glas.« Zakon o pobačaju u Italiji donesen je 1978. godine. U trideset godina izvršeno je pet milijuna legalnih pobačaja. No većina ilegalnih pobačaja koji izmiču zakonu sve se više izvode kemijskim sredstvima. Ne podliježu sankciji, ali čovjek ih čini. U svijetu je svake godine 50 milijuna pobačaja. Taj broj odgovara broju žrtava Drugoga svjetskog rata.

Proglas Novoga feminizma

U mnoštvu ljudskih odnosa postoji duboka i jedinstvena povezanost: ona između majke i njezina još nerođenog djeteta. Ako se usredotočimo na tu povezanost, ako ženi pomognemo svratiti pogled prema začetom djetetu, čuti njegov »nečujni« glas, vraćamo joj njezinu specifičnu ulogu one koja prihvaća život, one koja se brine za drugoga, prije svega onoga slabijeg i nezaštićenog, na margini društva, najsiromašnijeg od siromaha, kako je majka Terezija definirala još nerođeno dijete. Ako se pak prekine ta povezanost, duboko se narušava jedna od najvažnijih ravnoteža koja stoji u samom temelju čovječanstva. Tu povezanost, ponekad izvanredno hrabru, često proživljenu u tišini, više puta nadglasa buka nekolicine bučnih koji zauzimaju radikalan stav protiv života, prisvajajući si pravo govoriti u ime svih žena.

Vjerujemo da je sazrelo vrijeme za Novi feminizam

Kultura se mijenja te raste osobna, uvjerena, hrabra svijest koja je sve sposobnija suočiti se s iščekivanim oslobađanjima u ženskom univerzumu: oslobađanje od laži o još nerođenom životu, oslobađanje od kulture smrti u kojoj je sve dopušteno, oslobađanje od krivih i zavaravajućih predrasuda o ženskoj emancipaciji, oslobađanje od kulturnih, društvenih, političkih, ekonomskih i pravnih zapreka, koje su se ispriječile između majke i djeteta.

Uvjerene kako majčinstvo predstavlja društvenu vrijednost koju su institucije pozvane štititi smatramo temeljnim: prihvatiti i poduprijeti žene ostavljene same u situaciji neočekivane trudnoće kako bi zajedno s njima omogućili zaštitu majčinstva i tako im jamčili slobodu da ne izaberu pobačaj; slijediti sve inicijative koje na razini kulture i javnog mnijenja promiču zaštitu još nerođenog života.


»Naš put ide uzbrdo, ali je pravi«

Kakve su mogućnosti promjene zakona protivnih životu, poput Vašeg u Italiji?

Dr. Tarzia: Uvijek sam smatrala taj zakon politički i institucionalno nepravednim. Ne smijemo izgubiti iz vida cilj koji će promijeniti taj zakon. Možemo to usporediti s ukidanjem zakona o ropstvu, to je bilo prije sto godina, ne tako davno. Moramo zadržati jasnoću i ne ograničavati se govoreći: »Uzet ćemo dobar dio zakona.« Moramo reći: »Taj je zakon nepravedan.« To mora biti naš cilj. Ako nemamo taj cilj, prihvaćamo dijelove zakona koji želi razloge za pobačaj. Ali tako se opravdava nepravedan zakon. Svaki zakon kulturološki, edukativno utječe na stvaranje svijesti.

Španjolska je učinila katastrofu jednu za drugom. Glasnogovornica premijera Zapatera je žena, de Vega, feministički duh s moći. Kad je Zapatero provodio zakone o eksperimentiranju embrijima i rastavi »nabrzinu«, ona je zadovoljno potvrdila da se u Španjolsku mogu ugledati i drugi, da je Španjolska na čelu avangarde Europe. Moramo svjedočiti da avangarda znači nešto drugo. Kod zakonski nedopustive eutanazije želi se preko pojedinačnih slučajeva doći do zakona koji će je odobriti. Pritom se namjerno netočno kaže da je prehrana, utaženje žeđi - »terapija«. To nije terapija. To je davanje mogućnosti da čovjek jede i pije. Npr. kod Eluane Englaro. To nije »granična« bolest kao posljednja postaja koja bi vodila smrti. To je stanje velike nesposobnosti koju ima tisuće osoba. Zakon za eutanaziju sputao bi brojne obitelji koje s ljubavlju njeguju svoje članove.

Otkud u Vama tolika želja za aktivnostima u obrani života?

Dr. Tarzia: Na moju duhovnu formaciju utjecao je sveti Rimljanin Vinko Pallotti koji je i prije Koncila govorio da su svi pozvani na apostolat, i laici, da treba biti evanđeoski glasnik. Shvatila sam gdje ja trebam oglašavati. Zatekla sam se pred talijanskim parlamentom kad se u njemu donosio zakon o pobačaju. Za mene je taj dan bio precizan, osjetila sam ga kao jasan poziv i znala što mi je činiti. Htjela sam biti glas onih koji glasa nemaju, nejakih i nerođenih.

Što poručujete našim čitateljima?

Dr. Tarzia: U Hrvatskoj sam susrela živu Crkvu, apostolsko nasljeđe i želju biti, postojati. Suodgovorni smo zbog svih tih pojava. Naš put ide uzbrdo, ali je pravi. Zajedništvo će nam dati snagu da se osjetimo bliskima na putu punom teškoća. Jer svjedoke za život se napada, ali mi se ne smijemo predati i klonuti duhom jer smo dio Onoga koji je već pobijedio.

Začeto dijete je član obitelji

Od 2000. do 2005. godine bili ste zastupnica katoličke većine iz civilnog društva u svojoj regiji Lacij koji ima pet milijuna stanovnika. Na Vašu inicijativu prihvaćen je zakon koji daje porezne olakšice za začeto dijete, priznajući ga kao člana obitelji. O čemu se radi?

Dr. Tarzia: Imala sam ciljeve zakona o obitelji, sloboda odgojnog izbora i obiteljska savjetovališta, jer su u Italiji ona mjesto gdje se potvrđuje pobačaj. Među 60 vijećnika predsjednik je nama šest ženama (bilo nas je šest) prvoga dana dao cvijeće. Jednom sam rukom primila cvijeće a drugom mu uručila svoj tekst zakona o obitelji s »obiteljskim kvocijentom«. Da bi se znalo koji je ekonomski status obitelji kod oporezivanja dohotka, nije dovoljno znati koliko novca ulazi nego i »izlazi«. Dakle važno je koliko obitelj ima članova. Ne mogu samo znati koliko obitelj zarađuje, nego i koliko troši. Polemika je nastala jer sam među članove obitelji uvrstila i začeto dijete. Upotrijebila sam taj izraz, ne embrij. Na početku je zakon zaustavljen jer su se oni koji su me slijedili pobojali da ćemo izazvati feministice. Ali to me nije prestrašilo. To je bila prilika da posvjedočim što je trebalo učiniti. Moj je cilj bio zakon s izrazom začeto dijete i što iz tog proizlazi. Kolegama od lijevih do desnih govorila sam o važnosti te odredbe. Predsjednika Lacija, koji je inače hrabar ali se pritom bojao, uvjerila sam rekavši: Ako se pita ima li obitelj troškove za dijete i prije nego se rodi, svi će reći »da, istina je.« Dakle, ispravno je da ga uvrstimo kao člana obitelji. Poslala sam pismo klauzurnim sestrama da mole. Nakon 72 sata diskusije zakon je prihvaćen. Navečer me nazvao predsjednik regije i plakao je. Rekao je: »Olimpia, hvala što si insistirala, ustrajala, učinili smo veliku stvar.« Zakon je donesen 2001. godine i još je na snazi. Ispitali smo i regionalni statut koji se ne može lako mijenjati i u njega uvrstili dijelove iz tog zakona. Regionalni parlament može definirati ekonomsku razinu »obiteljskim kvocijentom«. Naš su zakon preuzele i druge regije u Italiji i uvodi se na nacionalnu razinu. Htjela sam ovo: ako se govori o začetom djetetu, ne može se reći da to nije dijete koje se pobaci. Kulturalno i politički to je izazvalo velike polemike i snažno odjeknulo.


Glas Koncila, broj 5 (1806), 1.2.2009.

Zakon i ideologija

Vrlo kontroverzni Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji je Hrvatski sabor prihvatio u srijedu 9. srpnja sa 117 glasova »za«, po jednim »protiv« i suzdržanim, i uz bojkot glasovanja više od 30 zastupnika, otvara brojna vrlo važna pitanja i donosi sa sobom nepredvidljive posljedice za hrvatsko društvo i njegove aktere. Premda se čini da je jedna strana, i to ona lijevo liberalna, izišla kao pobjednica, a druga strana, ona desna, vjerna naravnom ćudoređu i univerzalnim vrijednostima - kao poražena, iz cijeloga tog slučaja oko toga spornog ideološkoga zakona iščitava se neodgovornost, nekompetentnost i neukorijenjenost u hrvatsko društvo većine političara i zastupnika Hrvatskoga sabora koji nisu htjeli ili se nisu usudili ostati ideološki nepristrani.

Taj je zakon na listi onih za koje se traži usklađivanje sa zakonodavstvom Europske Unije, pa su od toga zainteresirani pojedinci i minorne skupine stvorili mit koji tobože nitko nema pravo analizirati ni raskrinkati. Gotovo je (ne)donošenje toga zakona poistovjećeno s (ne)pristupom Hrvatske Europskoj Uniji, a činjenica je da se tim zakonom europske smjernice zlorabe za promoviranje interesa pojedinih manjih skupina na štetu većine, da se tobožnja ugroženost zlorabi za postizanje nerazmjernog, vrlo snažnog društvenog utjecaja zloporabom zakonodavstva, i to u pluralnom društvu u kojem ne bi smjelo biti nikakve ideološke majorizacije, pogotovo ne zloporabom državnih zakona. Činjenica je da sadašnje države članice Europske Unije nemaju niti kane donositi takve antidiskriminacijske zakone - što ne znači da toleriraju diskriminaciju - a to se najbolje vidi po tome što nisu htjele potpisati Protokol 12 s obrazloženjem da diskriminaciju tumači preširoko, a isto je tako činjenica da u svim europskim zemljama postoje skupine koje žele nametnuti baš takav zakon. Činjenica je također da te skupine vrše pritisak na nove članice EU-a, a osobito na one koje bi to željele postati, no službena europska politika, kad smjernicama (koje se kod nas po komunističkom duhu prikazuje kao direktive) traži da se tretiraju pojave diskriminacije u društvima, ostavlja dovoljno prostora da svaka zemlja nađe svoje vlastito rješenje za rješavanje toga problema. Svaka zemlja ima pravo sama odrediti kakvom će formom te smjernice transformirati u svoj pravni poredak, a samo poslušnici i žrtve podaničkog mentaliteta prihvaćaju ne samo smjernice nego i gotove modele koje im nameću interesne skupine, ne vodeći računa o konkretnim prilikama u svojoj državi.

Za bolje razumijevanje te problematike vrlo dobro može poslužiti iskustvo Češke u kojoj je po istom modelu sastavljen antidiskriminacijski zakon koji je onda prihvaćen u parlamentu 24. travnja ove godine, no na koji je češki predsjednik Vaclav Klaus, u skladu sa svojim ustavnim ovlastima, 18. svibnja stavio svoj veto. (Sasvim je valjda razumljivo da hrvatski mediji nikada o tome nisu ni slova odnosno riječi javili hrvatskoj javnosti!) U pismu predsjedniku češkog parlamenta predsjednik Klaus doslovno kaže: »Zakon držim suvišnim, kontraproduktivnim, a njegove učinke vrlo problematičnim.« Tražeći da Češka riješi pitanje diskriminacije na drugačiji način, predsjednik Klaus o tom zakonu, za koji kaže da »nije samo loš nego je i opasan«, također doslovno piše: »Zabrana diskriminacije sadržana je u Povelji temeljnih prava i sloboda, a konkretnije odredbe u cijelome nizu međunarodnih ugovora, koji imaju prednost pred zakonom i u zakonima. Taj je zakon - u svojoj biti - više nekakav znanstveni antidiskriminacijski priručnik koji obuhvaća sadržaje daljnjih zakona i kojemu je cilj prije svega ideološki, a nikako pravni. A tomu zakoni ipak nisu namijenjeni. Oni su namijenjeni da točno ustanove prava i dužnosti, a nikako da šire prosvjetu.« Važno je i sljedeće obrazloženje češkoga predsjednika (a tekst njegova pisma donosimo u cijelosti u ovom broju lista): »Svojom filozofijom zakon poriče činjenicu da je svaki čovjek jednostavno unikatni skup prirođenih i naučenih sposobnosti, osobina i pretpostavaka. Poriče da se od svakoga može očekivati drukčija uspješnost, drukčija radinost, drukčija učinkovitost, ali i drukčiji način ponašanja. Zakon nastoji odstraniti nejednakost, koja je ipak prirodna pojava. Kad god se odlučujemo, odlučujemo se na temelju naših subjektivnih preferencija ili naših isto tako subjektivnih iskustava. Taj zakon hoće naše odlučivanje učiniti objektivnim, što nije ništa drugo nego politički korektna utopija. On znači narušavanje temeljnoga prava pojedinaca na oblikovanje vlastitih preferencija i na slobodu izbora, koja je zakonom na svoj način stavljena u ulogu iznimke. Stoga se može očekivati da će taj zakon imati negativan učinak na pravnu sigurnost i na međuljudske odnose općenito.«

U Hrvatskoj (koja već štiti građane protiv različitih oblika diskriminacije, kako Ustavom, prihvaćenim međunarodnim konvencijama, tako i brojnim zakonskim odredbama u više zakona), budući da je koalicijska vlada lijevoga centra potpisala Protokol 12, moralo se pristupiti donošenju antidiskrimancijskog zakona, ali on nije morao izgledati tako kako danas izgleda. Nitko normalan u hrvatskom društvu ne želi niti može željeti ikoji oblik diskriminiranja ikojeg građanina glede njegova ljudskog dostojanstva i ljudskih prava, a prihvaćeni zakon u sukobu je s temeljnim vrijednostima hrvatskoga društva u kojem se više od 95 posto građana deklarira vjernicima, a zakon nameće ideološke dogme. Činjenica da su hrvatski političari, čast iznimkama, s tolikim konsenzusom prihvatili ideološki zakon, jasno otkriva da su se otuđili od stvarnoga hrvatskog društva i općega dobra njegovih građana.

'Komentar' - Glas Koncila, broj 29 (1778), 20.7.2008.

Uklanjanjem predrasuda do mira

U medijima svaki dan gledamo, slušamo ili čitamo o netoleranciji između naroda koje kao da traju od početka svijeta. Čovjek bi pomislio kako će pojedine skupine u ljudskoj zajednici prestati istjerivati svoje interese na štetu drugih. No, i danas se nastavljaju višedesetljetne borbe, ako ne i prikrivena višestoljetna nadmetanja za što većom i širom kontrolom na pojedinim dijelovima svijeta ili čak čitavim svijetom. Dijete koje se rodi danas moglo bi pomisliti - s obzirom na to koliko se priča o miru i raznim ujedinjavanjima i globalnim akcijama - da rat nije moguć niti će ga ikada biti. Međutim, ti naizgled zajednički miroljubivi iskazi svjetskih vođa kao da se izgube kad je riječ o postizanju vlastitog interesa ili neraščišćenim računima, pa i mitovima iz prošlosti. Osim borbe za svoje interese postoje i tzv. stereotipi o pojedinim narodima, njihovoj prošlosti i sadašnjosti. Predrasudama je, nažalost, čovjek na raznim razinama života izložen cijeli život, a da toga nije ni svjestan. Točno je to izrekao Čehov: »Drugi dio života kod pametnog čovjeka sastoji se u oslobađanju od ludosti i predrasuda i pogrešnih mišljenja koje je stekao tokom prvog dijela života.« Ta misao dovoljno govori o lošim posljedicama predrasuda kojih čovjek treba postati svjestan i naučiti se boriti protiv njih.

Prezir i mržnja protiv istine i ljubavi

Predrasuda se može okarakterizirati kao stav koji utječe na osobu, a zbog toga utjecaja ona sama, na pozitivan ili negativan način djeluje na druge osobe ili grupe ljudi. Predrasuda svoje izvorište nalazi u emocijama svake osobe i ukorijenjena je kod svih ljudskih bića. Hrvatsko društvo prezasićeno je predrasudama gdje jedna grupa ljudi, na osnovi svoga stava iniciranog i odnjegovanog u propalom totalitarnom komunističkom režimu, a kroz medijski prostor, i dalje nameće hrvatskom društvu iste one ideološke komunističke obrasce zamotane u ružičaste celofane demokracije medijskih sloboda, ljudskih prava i inih pojmova koji služe da bi se hrvatskom društvu lakše podvalila laž. Kada se sa psihološkog aspekta analiziraju glavni medijski trubači, može se iščitati da svoje unutrašnje probleme, napetosti i sukobe prebacuju na druge pojedince i grupe a ne prepoznaju ih unutar sebe samih.

Nedavno održani koncert Marka Perkovića Thompsona u povodu Dana grada Zagreba u čast branitelja primjer je stvaranja predrasuda o samom pjevaču i njegovoj publici. Mnoštvo ljudi sakupilo se na Trgu da pjesmama, koje su nadahnute bogoljubljem, domoljubljem, rodoljubljem, vrati dostojanstvo, vjeru i nadu braniteljskoj populaciji koja je zaslužna da danas možemo uživati u slobodnoj demokratskoj Hrvatskoj. Medijskim trubačima i higijeničarima nije bio cilj istražiti koje su to pobude različitih generacija na Trgu s toliko razdraganosti i sreće zajedno pjevale s Thompsonom, već su svoj gnjev, prezir i mržnju prema tom i takvom sociološki interesantnom događaju i sudionicima okarakterizirali kao »ustašluk« jer je nekoliko mlađih osoba obuklo ustaške kostime. Sve to rađa nove predrasude. Prezirom i mržnjom, etiketiranjem, medijskim linčem, odabirom tema, zamjenom teza, nametanjem »istina« neki bi htjeli demokratske stečevine, ljudska prava i slobode, sofisticiranim načinima pretvoriti u njihovu suprotnost, diskriminiranje većine od agresivne zagušujući bućne manjine. Kršćanski odgovor mora uvijek biti prvo istina i djelotvorna ljubav na koju smo svi pozvani.

'Mladi mladima' - Glas Koncila, broj 29 (1778), 20.7.2008.

Poniznost - bez namještanja tuđim pogledima

Korizma je vrijeme u kojemu razmišljamo o odricanju i žrtvi pa je pravo vrijeme za razmišljanje i o poniznosti. Je li moguće govoriti o mladima i poniznosti? Ili su mladi jedino ambiciozni, željni uspjeha, slave te puni osjećaja da su bolji od drugih? Dosada već gotovo uvriježeno »pravilo« odricanja od slatkog, cigareta ili alkohola mnogim mladima nije dovoljno kako bi istinskije nasljedovali trpećeg Krista pripremajući se za uskrsno slavlje. Primjećuju kako je za stvarnu promjenu potreban drugačiji način odricanja. Jedna od ponovno otkrivenih »vježba« odricanja jest vježbanje u poniznosti. Za tu vježbu nisu potrebni nikakvi »rekviziti« niti posebni uvjeti, već samo dobra volja da čovjek istinski promisli o sebi i svome odnosu prema drugima. Kroz djela, ali i riječi pazeći da ta promjena ne bude namještena poza.

Recept za poniznost

Gotovo je nemoguće da nismo doživjeli - barem u jednom od brojnih susreta s različitim ljudima - da nam netko i nije bio baš drag i omiljen. Možda zato što nas je svojim pristupom i razmišljanjima izravno povrijedio i na taj način izrazio nepoštovanje prema nama, ili nas je bezrazložno ismijavao... Možda je uzrok ponekad bio i u nama samima: izgradili smo zid u odnosima prema takvim vršnjacima, osjećajući da u njihovu prisustvu ne možemo biti svoji, osjećajući neobjašnjivu »ugroženost« i »prijetnju«.

No boraviti u blizini blagih i poniznih osoba sasvim je nešto drugo. U takvom se okruženju osjećamo ugodno, neopterećeno, sigurno jer znamo da su te osobe spremne slušati i ravnopravno razgovarati, bez želje za isticanjem i razmišljanjima o nadmetanju... Želeći te kvalitete prenijeti u svoje ponašanje, pred nama će se pojaviti brojne prepreke te ćemo se zapitati je li uopće poniznost realan i ostvariv način i stil života. Istraživanje koje je među srednjoškolcima zagrebačkih škola provela dr. s. Valentina Mandarić svjedoči kako su mladima ipak temeljne vrijednosti poput poštenja, zauzimanja za druge, iskrenog prijateljstva iznimno važne.

Riječ poniznost istisnuta je i nerazumljiva u rječniku mladih. Bl. Majka Terezija iz Calcutte poniznost je opisala konkretnim prilikama iz života i na taj način pokazala kako je moguće posjedovati tu vrijednost. Ona kaže da poniznost podrazumijeva »govoriti što manje o sebi, ne miješati se u tuđe poslove, paziti da ne budemo znatiželjni, prihvaćati radosno protivljenja i ispravke, prelaziti preko tuđih pogrešaka, prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju, ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni, odgovarati uljudno i kad smo izazvani, ne gaziti nikada ničije dostojanstvo, ne raspravljati ni onda kad imamo pravo, birati uvijek ono što je teže«.

'Mladi mladima' - Glas Koncila, broj 7 (1756), 17.2.2008.