Ateistički
psihoanalitičari kao protivnici Crkve i kršćanstva nisu mogli sprečavanju
društvenoga i duhovnog kaosa zatražiti pomoć Crkve. Pošli su svojim putem
stvarajući svoje »bogove« od ljudi znanstvenika, političko-kulturnih aktivista,
od ljudi posjednika međunarodnog kapitala, od najrazličitijih organizacija i
udruga, da bi oni zamijenili autoritet Crkve i kršćanske etike na osnovi
»znanosti«, koja ionako predstavlja autoritet za modernog čovjeka, i da tako
oni mogu oblikovati spolni libido masa, doduše po volji tih masa ali ipak
kontrolirano da se izbjegne kulturna katastrofa. Dakako, kulturno-znanstveno-politička
ljevica dobro je znala da može biti uspješna u svom planu vladanja svijetom tek
onda kada uništi ili barem svede na minimum utjecaj
Crkve i
religije na svijest današnjeg čovjeka. Stručno-znanstveno taj je posao dobio
ime »sekularizacija« , to će reći: izbaciti iz svijesti ljudi religiozni
osjećaj o Bogu, oslabiti ili uništiti svijest postojanja objektivnog i
nepromjenljivog morala, uništiti uvjerenje o postojanju naravnog Božjeg zakona
čije poštivanje jedino jamči dostojanstvo čovjeka, jednom riječju: te snage
svim sredstvima propagande i s milijardama novca teškim projektima, rade na
tome da uliju u duše ljudi (religiozno) uvjerenje da je čovjek sam sebi
zakonodavac i bog, i da je smisao života uživanje i zabava, budući da drugog
svijeta osim ovozemaljskog nema. To je bio cilj takozvane sekularizacije na
području nekada kršćanskog zapadnog svijeta. Taj cilj nije još potpuno
postignut, ali je uspješan u tolikoj mjeri da mnogi suvremenici slijede to
sekularističko usmjerenje života koje je započelo u Americi, odakle je došlo u
Europu i tu započelo uspješno minirati »staru« humanističko-kršćansku kulturu
uz učinkovitu pomoć milijardâ novca iz Fordove i Rockefellerove zaklade. Danas
mnoge organizacije i institucije pod vodstvom Europljana rade s oduševljenjem
na ostvarenju projekta totalne sekularizacije društva. Pa i u Hrvatskoj, koja
se smatra još uvijek zemljom s katoličkom većinom i radi toga stoji pod
posebnom pažnjom i pritiskom međunarodnih sekularista: tih stvaratelja »novoga«
čovjeka, nove kulture, novoga morala kao kontrasta humanističko-kršćanskoj i
klasično-filozofskoj kulturi, stvorenoj u razvojnom procesu kroz dvije tisuće
godina u Europi.
Vjerska
istina svodi se na »mišljenje«
Sekularisti
se kod toga služe vrlo jednostavnom metodom koja glasi: Čvrsta vjerska
uvjerenja - istine vjere i morala - najprije treba pretvoriti u obična
»mišljenja« o kojima se razumno može i treba javno razgovarati. Naime, protiv
takvoga razgovora ili dijaloga nije nitko. Baš u toj se ponudi krije teška
zamka. Ona se sastoji u tome da članak vjere, primjerice Isusovo uskrsnuće,
odmah gubi narav obvezatnosti i religioznog strahopoštovanja, čim je sveden na
razinu »mišljenja« . Time se članak vjere »sekularizirao«, postavši obično
mišljenje, o kojem u demokraciji svatko može imati svoje mišljenje. Da se javno
i privatno mišljenje može baš u demokraciji manipulirati na razne načine, ne
treba dokazivati. I baš to čine s nemalim uspjehom sekularisti u borbi protiv
kršćanstva i Crkve. Na taj način učinkovito pretvaraju članke vjere i morala u
»mišljenja« bez obveze, na koja ima svatko pravo u ime demokracije, i
propagatori sada imaju lak posao da ta mišljenja politički kontroliraju
manipulacijom medija, uvijek se pozivajući na ljudsko pravo slobode savjesti i
misli. Tko im se usprotivi, bit će registriran kao nedemokrat, kao
netolerantan, kao fundamentalist i sl. Sekularistički manipulatori time su
postigli svoj cilj, i još k tome se ujedno prezentiraju kao borci za ljudska
prava i slobode. Svi drugi su automatski protivnici prava čovjeka i time
moralno diskreditirani. Kakvog li paradoksa! Oni koji stvarno brane istinski
moral, postaju za javno mnijenje amoralni; a koji se zalažu za nemoral, postaju
moralni za mnoge (manipulirane) ljude.
Nije
slučajno da je baš spolni i bračni moral postao najvažnije područje koje su
sekularisti prebacili u polje »mišljenja« javnosti s namjerom da u
sukobljavanju najrazličitijih mišljenja i predodžaba spolnost čovjeka izgubi
svoju moralno-etičku dimenziju i narav svetog, narav tabua. Stoga kod rasprava
o ljudskoj spolnosti i njezinim normiranjem glavnu riječ vode seksolozi i
psihoanalitičari, a ne etičari i moralisti. Namjera je očita: Hoće se unaprijed
isključiti svaku mogućnost etičkog vrednovanja spolnih čina, to će reći,
dijeliti pojedine čine na moralno dobre i moralno zle. Seksolozi i
psihoanalitičari mogu tako bez ikakve grižnje savjesti prikazivati spolnost u
perspektivi funkcionalnosti i korisnosti za čovjeka, što je legitimno za
njihovu znanost. Međutim, trebali bi, istini za volju, kod toga naglasiti da
njihova znanost gleda samo dio spolne stvarnosti, a ne njezinu bit niti njezinu
cjelinu. Bit i cjelina čovjekove spolnosti izražena je u njezinu smislu i u
njezinoj moralnoj dobroti. Bit i moralna dobrota spolnosti čovjeka njezino je
služenje u nastanku novoga života i njegovom razvoju do najviše moguće
savršenosti. To se može događati samo u braku između muške i ženske osobe, to
se može događati samo u zdravoj obitelji kao zajednici oca, majke i djece. Tko
u to vrhunsko dostignuće kulturnog razvoja čovječanstva gura nešto drugo,
zauzimajući se da zajednica istospolnih osoba također treba priznati brakom i
obitelji, taj svjesno ili nesvjesno želi rušiti standarde postojeće kulture,
taj će biti odgovoran za negativne posljedice toga poteza političke volje. O
tim negativnim posljedicama govori znanost već danas.
Brak i
obitelj pospješuju zajedničko dobro
Papa Franjo
sazvao je sinodu biskupa za 2014. godinu u Rimu o temi »Obitelj«. Odluka pape
može se razumjeti kao znak da Crkva reagira na eroziju i destrukciju temeljnih
vrednota društva i kulturnog razvoja, koje se događaju već dulje vremena gotovo
svuda po svijetu, prije svega u zapadnom svijetu. Događa se, naime, razaranje
obitelji, te temeljne ćelije društva i kulturnoga razvoja. Crkva hoće i mora
snagom svoga poslanja zahvatiti u oblikovanje javne svijesti društva svuda u
svijetu naviještajući i tumačeći katoličko-kršćanske istine i načela o
obitelji.
Čini se kao
da je iz svijesti nekih ljudi nestala osnovna spoznaja istine života da je brak
između muške i ženske osobe temelj obitelji i da je obitelj kao zajedništvo
oca, majke i djece temelj društva. U prijašnja vremena ta je istina bila
neupitna. Ona je bila prisutna u svijesti i u praktičnom životu kod svih
velikih kultura kroz povijest čovječanstva. Brak i obitelj bili su prepoznati
čak i u modernom vremenu kao ona vrednota društvenoga života kojoj treba dati
dostojanstvo ustavnog prava, to će reći da brak i obitelj pripadaju u onaj red
vrednota koje čine temelj zajedničkog života i koje se radi toga ne smiju i ne
mogu ukinuti niti promijeniti političkom voljom. U konkretnom
društveno-političkom života to znači da se svi zakoni moraju tako kreirati da
oni štite brak i obitelj od svih političkih pokušaja određenih političkih snaga
koje žele brak i obitelj degradirati na sredstvo za postignuće nekih drugih
vrijednosti i interesa, bilo u privatnom životu, bilo u društveno-gospodarskim
životu. Primjerice: u pravnoj se državi ne bi smjelo dogoditi da sabor donese
zakon kojim se prisiljava da se brak i obitelj prilagođuju procesu
gospodarstva. Zakon treba jamčiti posve drugo: naime da gospodarski procesi
budu u službi obiteljskog života; da olakšavaju bračni život, da omogućuju
zajedništvo između roditelja i djece, i da općenito doprinose razvoju obitelji.
Takvo bezuvjetno poštivanje vrednote braka i obitelji temelji se na spoznaji da
je brak najvažnije jamstvo redoslijeda generacija i kulturnog nasljeđa. Brak i
obitelj stupovi su zajedničkog dobra na kojima počiva zajednička kulturna
baština i na kojima konačno se rađa nacija, narod.
Kršćanska
vjera potvrđuje tu razumnu spoznaju dostojanstva braka i obitelji time da brak
uzdiže u božanski red sakramenata. Brak je sakrament, to će reći znak i
sredstvo Božje milosti i Božjeg blagoslova. Brak i, time, obitelj jesu
stvarnost reda naravnog zakona po volji Stvoritelja. Brak i obitelj, dakle,
nisu neka svojevoljna kreacija kulturno-političkog čovjeka, oni nisu rezultat
kulturnog procesa, nego su njegov izvor i temelj.
Takva
saznanja i spoznaje o braku i obitelji bile su donedavno prihvaćene i poštivane
kao temeljne vrednote kršćansko-humanističkog gledanja na svijet. Nažalost,
mnogi znaci govore o tome da je došlo do radikalnih promjena posljednjih
decenija. Pod utjecajem jakih sekularističkih i fundamentalističkih snaga s
područja politike, gospodarstva i društva dolazi korak po korak do umanjivanja
poštivanja vrednote braka i obitelji za zdrav i uspješan razvoj društva.
Štoviše, krenulo se u svjesno rušenje kulture, utemeljene na braku kao
zajednici između muža i žene i na obitelji kao zajedništvu oca, majke, djece,
djeda i bake zajedno s mnogostrukim rodbinskim vezama i odnosima. Zaista je
ovdje riječ o sudbinskim pitanjima suvremene i svih budućih generacija.
Vjernici sa svojom sviješću, prosvijetljenom božanskom Objavom po Kristu i
njegovim Duhom, ne smiju ostati po strani tih događanja. Znakovi vremena
govore: »Treba se oduprijeti zlim snagama.«
Svršetak
Dr. Josip
Sabol, Glas Koncila 47 (2057) | 24.11.2013.
