Prema sv.
Ignaciju čistoća ili ispravnost nakane je od prvotne važnosti za osobu koja
uistinu želi upoznati volju Božju. Čistoću nakane najviše ugrožavaju neuredne
sklonosti, zato je glavni cilj duhovnih vježba upravo u tome da se osoba suoči
i, uz milost Božju, pobijedi svoje neuredne sklonosti i svoj život uredi po
volji Božjoj.
Već u prvoj
napomeni, odmah na početku duhovnih vježba, Ignacije kaže da se duhovnim
vježbama naziva »svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve
neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju
volju, uredivši svoj život za spasenje duše«. Ono što Ignacije naziva »neuredna
sklonost« jest zapravo požuda ili pohlepa koja, prema dogmi o istočnom grijehu,
sama nije grijeh, nego iz grijeha (istočnog) izlazi i prema grijehu vodi ili
naginje osobu. Ta požuda kao posljedica istočnog grijeha ostaje u osobi i nakon
njenoga krštenja. Čovjek nije moralno odgovoran za postojanje te požude u sebi,
ali je odgovoran za ono što čini sa svojom sklonošću na grijeh. Sv. Ignacije u
16. napomeni duhovnih vježba kaže za dušu koja neuredno teži i naginje za nečim
(vlast, čast, osobni probitak) »veoma je korisno ako se svim silama nastoji
prikloniti je na protivnu stranu od onoga čemu je neuredno sklona«.
Utjecaj
podsvijesti u psihodinamici osobe
Jezgra
ignacijanske molitve jest čisto ili slobodno srce koje otkriva i ljubi Boga u
svim stvarima. Duhovne vježbe jesu dinamički proces u kojem se osoba uz milost
Božju i svoje veliko zalaganje, oslobađa neurednih sklonosti i tako postaje
sposobna imati čistu ili ispravnu nakanu, odnosno slobodno srce. U tom procesu
čišćenja duše, od posebne je važnosti ono što se događa u drugom tjednu, naime
suočavanje osobe sa svojim neurednim sklonostima, sa suptilnim i skrivenim
motivacijama koje pod plaštem dobra zavode dušu.
Ono po čemu
se duhovne vježbe razlikuju od svih ostalih pobožnosti i molitava jest upravo
radikalni zahtjev da se osoba jednom suoči sa samom sobom, odnosno sa svojim
požudama (neurednim sklonostima) koje su često maskirane i kao takve pod
plaštem dobra zavaravaju dušu uvjeravajući je da čini dobro, a u biti se radi o
sebičnim, skrivenim, podsvjesnim motivacijama. Pod izlikom da radimo za
Kraljevstvo Božje, mi često puta gradimo zapravo svoje kraljevstvo. Tu svoju
sklonost da zavaravamo sami sebe vrlo je teško otkriti i još teže pobijediti.
Osnovni razlog za to leži u činjenici da su neuredne sklonosti ukorijenjene u
afektivnim sferama duše i često izmiču svjesnoj kontroli jer svoje korijene
imaju u podsvjesnom ili nesvjesnom svijetu duše (neurotski trendovi).
Podsvjesne sile su u svojoj biti zapravo afektivne reakcije koje međutim ostaju
skrivene samoj osobi kojoj inače pripadaju. Nastaju od nesvjesnih želja,
strahova i potreba. Osoba ih, a da ni sama toga nije svjesna, drži daleko od
svijesti, jer su nespojive sa svjesnom slikom koju ona ima o sebi, odnosno sa
svojim idealnim ja. Obrambeni mehanizmi kao npr. potiskivanje, projekcija,
izolacija... koje osoba također nesvjesno upotrebljava, sprečavaju da skrivene
nesvjesne reakcije dođu u svijest.
Je li moguće
osloboditi se neurednih sklonosti?
Da oslobodi
dušu od neurednih sklonosti i osposobi je da ima čistu nakanu u svom
djelovanju, Ignacije predlaže duhovne vježbe kao najbolje sredstvo da se
postigne taj cilj. Je li Ignacije ozbiljno mislio da se zaista mogu
iskorijeniti odnosno nadvladati sve neuredne sklonosti duše? Jest, on je to
sasvim ozbiljno mislio i tako druge naučavao. Duhovne vježbe su zato da
»odstranimo sve neuredne sklonosti, te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i
nađemo volju Božju«. Prema tome, Ignacije je čvrsto vjerovao da se čovjek može
promijeniti. Naravno, uz milost Božju koju Bog daje svima, jer je njegova želja
da se svi spase i dođu do spoznaje istine.
Odstranjenje
neurednih sklonosti duše treba shvatiti dinamički, a ne statički! Tako da se
ponovno i ponovno obnavlja »čin« obraćenja od »zemaljskih težnji« na
zamjećivanje, prihvaćanje i izvođenje, odnosno življenje Božje »Riječi«!
Posljedice istočnoga grijeha ostaju. Čovjek će stalno biti u napasti da odabire
lakši i ugodniji put kroz život, međutim, on neće biti primoran da i slijedi
taj put. U onoj mjeri u kojoj njegovo srce bude slobodnije za Boga, u toj će
mjeri nadvladavati napast povođenja za svojim neurednim sklonostima, koje, kao
posljedica istočnoga grijeha, i dalje ostaju.
Osoba koja
dragovoljno i svjesno prihvati strogu šutnju kroz mjesec dana, koja se istinski
otvori Bogu i dopusti mu da je on mijenja, prije ili kasnije doživjet će da će
se nešto u njenoj duši morati događati. Kad se osoba nađe u takvoj samoći,
odnosno kad prestane ono spontano zadovoljavanje naših svjesnih i podsvjesnih
potreba koje se protive evanđeoskim idealima, onda se nužno nađe u jednoj
krizi, osjeti svoju nemoć i poželi što prije pobjeći iz takve bolne situacije.
Nažalost, čini se da mnogi u tom kritičnom i, možda najvažnijem času duhovnih
vježba, nemaju hrabrosti suočiti se sa samima sobom. Istina, treba priznati da
nije lako ustrajati u toj samoći, jer tada progovara nutarnji svijet prisila u
nama, tada podsvjesne potrebe postaju tako grlate i zahtjevne da se njihov
protest osjeti i odrazi i u nekim psihosomatskim reakcijama, kao npr. osoba ne
može spavati, ima povišeni krvni tlak, glavobolju i pojačane bolove od kojih
inače redovito pati. Te smetnje mogu nastati kao posljedica nezadovoljavanja
neuredne afektivne navezanosti na stvari ili osobe koja tako protestira što joj
je nametnut neželjeni post. Nije lako podnijeti istinu o sebi, jer ta istina,
prije nego nas bude oslobodila, najprije nas učini jadnima, zato od nje i
bježimo. Moguće je obratiti se, ali samo onomu koji to uistinu želi i koji je
spreman za to platiti cijenu koja se traži. Naime, glavna i najveća poruka i
istina duhovnih vježba nalazi se u riječima sv. Ignacija zapisanim pod brojem
189 knjižice Duhovnih vježba: »Svatko neka naime, ima na pameti da će u svim
duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema
samome sebi, svoje vlastite volje i koristi«. Drugim riječima, duhovni napredak
je razmjeran spremnosti umiranja samom sebi, jer je to kraljevski put na kojem
se raste u nutarnjoj slobodi srca.
Kontemplacija
da se postigne ljubav osposobljava nas da tražimo i nalazimo Boga u svim
stvarima. U svemu mogu ljubiti Boga i sve mogu ljubiti u Bogu. To je pedagogija
duhovnih vježba. Osoba može biti kontemplativna u akciji, može naći Boga u svim
stvarima. To je rezultat rasta u nutarnjoj slobodi srca. Jer što je netko
slobodniji u svom srcu, to će biti sposobniji naći, vidjeti i ljubiti Boga u
svim stvarima. »Blago čistima srcem, oni će Boga gledati« kaže Isus.
Čista ili
ispravna nakana
Sada bi nam
trebalo biti puno jasnije zašto Ignacije tako često spominje čistu ili ispravnu
nakanu i što ona zapravo znači. Čista ili ispravna nakana u ignacijanskoj
duhovnosti znači slobodno srce. To je stav slobodnog srca koje je otvoreno
Bogu, koje je uvijek spremno i slobodno za Boga. Imajući to na pameti postaje
nam jasnije i shvatljivije zašto Ignacije više naglašava potrebu umiranja samom
sebi, negoli samu vježbu molitve. O. Ribadeneira spominje kako su jednom
predstavili Ignaciju jednoga pobožnog redovnika za kojega su rekli da je to
»čovjek molitve«. Ignacije je odmah dodao: »To je umrtvljen čovjek«. Prema
tome, spomenuti redovnik je bio čovjek molitve, jer je bio umrtvljen čovjek,
jer je bio slobodan. »Lakše je za umrtvljenog čovjeka da u 15 minuta molitve
postigne više nego neumrtvljen čovjek u 2 sata. Jer zaista umrtvljenom čovjeku
je dovoljno 15 minuta da se sjedini s Bogom u molitvi.« Ono što je Ignacije
želio time reći jest činjenica, odnosno istina da čovjek može pronaći Boga
odmah, kad god zaželi, samo ako ima čisto i slobodno srce, ako je umrtvljen.
Ako to nije, onda mu ni 2 sata molitve neće biti dovoljno da se susretne s
Bogom i da otkrije njegovu volju.
Prema
Ignaciju, ako je čovjek umrtvljen odnosno slobodan, on će moći susresti Boga i
u buci apostolske aktivnosti. Jedinstvo ili sjedinjenje s Bogom nije
prvenstveno u tihoj i smirenoj molitvi, nije ni u dugim satima probdjevenim
pred svetohraništem. Sama naime dužina molitve ne osigurava ipso facto
sjedinjenje s Bogom. Ponekad želja za produženom molitvom kao i za
nagomilavanjem apostolskih aktivnosti, može biti stvarni bijeg od Boga. Bijeg u
molitvu ili u silne aktivnosti kako bismo, poput Jone, pobjegli od Boga koji
nas želi mijenjati. Bijeg je to učinjen u dobroj vjeri s podsvjesnom
motivacijom da zadovoljim Boga svojom molitvom ili silnim apostolatom kako bi
On možda odustao od svog zahtjeva da me promijeni. Očito je da onaj koji dugo
vrijeme provodi u molitvi, a u biti ne mijenja svoj život, svojom molitvom želi
ugušiti ili barem ušutkati onaj glas koji ga poziva na radikalno obraćenje,
koji ga izaziva da postane »novo stvorenje u Kristu«. Sjedinjenje s Bogom se
događa u srcu koje je slobodno od neuredne afektivne navezanosti na bilo što,
bile to stvari ili osobe. Evanđeoski zahtjev za obraćenjem ne može se iscrpsti
u kozmetičkom dotjerivanju i uljepšavanju duše pobožnim vježbama, pa ni dugim
molitvama. To je sve nužna priprava, ali ne smijemo se zadržati samo na tome.
Isus je tu bio kristalno jasan: čovjek se treba ponovno roditi da uđe u
Kraljevstvo Božje. Taj Isusov zahtjev Ignacije je ozbiljno shvatio, sam
proživio i njega utkao u Duhovne vježbe i Konstitucije na korist čitave Družbe
i Crkve. U svojoj izreci koja kaže: »Ne mjeri se napredak po licu, blagoj ćudi
ili ljubavi prema samoći, već po tome, kako tko umije svladavati sama sebe«
Ignacije potvrđuje ono isto što je Isus rekao Nikodemu: potrebno se je ponovno
roditi, treba pobijediti samoga sebe, odnosno treba se dati pobijediti od Boga.
Sve naše
lijepe pobožnosti, duge molitve i silne apostolske aktivnosti nemaju velike
vrijednosti, ako naše srce ne pripada Bogu. Sve će to vrijeme odnijeti kao što
vjetar nosi pljevu na sve četiri strane svijeta. Ono što ostaje jesu naše
izgrađene duše, čista i slobodna srca koja ljube Boga. Prema tome, tajna
sjedinjenja s Bogom sastoji se u istinskome predanju Bogu u bilo čemu što
činim. Otvorenost, čistoća i sloboda srca, a ne dužina molitve, imaju
odlučujuću važnost da dođe do istinskog susreta s Bogom.
Tražiti,
naći i ljubiti Boga u svim stvarima, može samo onaj koji je slobodan, koji ima
čisto srce prožeto Božjim mislima. Boga vidjeti i ljubiti u svemu može samo
onaj koji već Boga u sebi nosi.
»Ako mi
budemo znali gledati život Božjim očima, vidjet ćemo da ništa nije profano na
svijetu, nego da sve sudjeluje u izgradnji Kraljevstva Božjega. Tako, imati
vjeru, ne znači samo uzdići oči prema Bogu i njega kontemplirati (promatrati),
nego imati vjeru znači također gledati na zemlju Kristovim očima. Ako budemo
dopustili Kristu da prožme čitavo naše biće, ako mu dopustimo da pročisti naš
pogled, svijet neće biti više za nas zapreka, nego neprestani poziv da radimo
za Oca, sve dok, u Kristu, njegovo Kraljevstvo ne bude izgrađeno na zemlji kao
što je na nebu«. (M. Quoist)
(Nastavlja se)
Dr.
Mijo Nikić
Glas
Koncila 38 (1682) | 17.9.2006.
