ponedjeljak, 21. srpnja 2014.

Čistoća nakane u svjetlu dubinske psihologije (1)



Prema sv. Ignaciju čistoća ili ispravnost nakane je od prvotne važnosti za osobu koja uistinu želi upoznati volju Božju. Čistoću nakane najviše ugrožavaju neuredne sklonosti, zato je glavni cilj duhovnih vježba upravo u tome da se osoba suoči i, uz milost Božju, pobijedi svoje neuredne sklonosti i svoj život uredi po volji Božjoj.
Već u prvoj napomeni, odmah na početku duhovnih vježba, Ignacije kaže da se duhovnim vježbama naziva »svaki način da se duša pripravi i skloni da odstranimo sve neuredne sklonosti te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo Božju volju, uredivši svoj život za spasenje duše«. Ono što Ignacije naziva »neuredna sklonost« jest zapravo požuda ili pohlepa koja, prema dogmi o istočnom grijehu, sama nije grijeh, nego iz grijeha (istočnog) izlazi i prema grijehu vodi ili naginje osobu. Ta požuda kao posljedica istočnog grijeha ostaje u osobi i nakon njenoga krštenja. Čovjek nije moralno odgovoran za postojanje te požude u sebi, ali je odgovoran za ono što čini sa svojom sklonošću na grijeh. Sv. Ignacije u 16. napomeni duhovnih vježba kaže za dušu koja neuredno teži i naginje za nečim (vlast, čast, osobni probitak) »veoma je korisno ako se svim silama nastoji prikloniti je na protivnu stranu od onoga čemu je neuredno sklona«.

Utjecaj podsvijesti u psihodinamici osobe
Jezgra ignacijanske molitve jest čisto ili slobodno srce koje otkriva i ljubi Boga u svim stvarima. Duhovne vježbe jesu dinamički proces u kojem se osoba uz milost Božju i svoje veliko zalaganje, oslobađa neurednih sklonosti i tako postaje sposobna imati čistu ili ispravnu nakanu, odnosno slobodno srce. U tom procesu čišćenja duše, od posebne je važnosti ono što se događa u drugom tjednu, naime suočavanje osobe sa svojim neurednim sklonostima, sa suptilnim i skrivenim motivacijama koje pod plaštem dobra zavode dušu.

Ono po čemu se duhovne vježbe razlikuju od svih ostalih pobožnosti i molitava jest upravo radikalni zahtjev da se osoba jednom suoči sa samom sobom, odnosno sa svojim požudama (neurednim sklonostima) koje su često maskirane i kao takve pod plaštem dobra zavaravaju dušu uvjeravajući je da čini dobro, a u biti se radi o sebičnim, skrivenim, podsvjesnim motivacijama. Pod izlikom da radimo za Kraljevstvo Božje, mi često puta gradimo zapravo svoje kraljevstvo. Tu svoju sklonost da zavaravamo sami sebe vrlo je teško otkriti i još teže pobijediti. Osnovni razlog za to leži u činjenici da su neuredne sklonosti ukorijenjene u afektivnim sferama duše i često izmiču svjesnoj kontroli jer svoje korijene imaju u podsvjesnom ili nesvjesnom svijetu duše (neurotski trendovi). Podsvjesne sile su u svojoj biti zapravo afektivne reakcije koje međutim ostaju skrivene samoj osobi kojoj inače pripadaju. Nastaju od nesvjesnih želja, strahova i potreba. Osoba ih, a da ni sama toga nije svjesna, drži daleko od svijesti, jer su nespojive sa svjesnom slikom koju ona ima o sebi, odnosno sa svojim idealnim ja. Obrambeni mehanizmi kao npr. potiskivanje, projekcija, izolacija... koje osoba također nesvjesno upotrebljava, sprečavaju da skrivene nesvjesne reakcije dođu u svijest.

Je li moguće osloboditi se neurednih sklonosti?
Da oslobodi dušu od neurednih sklonosti i osposobi je da ima čistu nakanu u svom djelovanju, Ignacije predlaže duhovne vježbe kao najbolje sredstvo da se postigne taj cilj. Je li Ignacije ozbiljno mislio da se zaista mogu iskorijeniti odnosno nadvladati sve neuredne sklonosti duše? Jest, on je to sasvim ozbiljno mislio i tako druge naučavao. Duhovne vježbe su zato da »odstranimo sve neuredne sklonosti, te da, pošto smo ih odstranili, tražimo i nađemo volju Božju«. Prema tome, Ignacije je čvrsto vjerovao da se čovjek može promijeniti. Naravno, uz milost Božju koju Bog daje svima, jer je njegova želja da se svi spase i dođu do spoznaje istine.

Odstranjenje neurednih sklonosti duše treba shvatiti dinamički, a ne statički! Tako da se ponovno i ponovno obnavlja »čin« obraćenja od »zemaljskih težnji« na zamjećivanje, prihvaćanje i izvođenje, odnosno življenje Božje »Riječi«! Posljedice istočnoga grijeha ostaju. Čovjek će stalno biti u napasti da odabire lakši i ugodniji put kroz život, međutim, on neće biti primoran da i slijedi taj put. U onoj mjeri u kojoj njegovo srce bude slobodnije za Boga, u toj će mjeri nadvladavati napast povođenja za svojim neurednim sklonostima, koje, kao posljedica istočnoga grijeha, i dalje ostaju.

Osoba koja dragovoljno i svjesno prihvati strogu šutnju kroz mjesec dana, koja se istinski otvori Bogu i dopusti mu da je on mijenja, prije ili kasnije doživjet će da će se nešto u njenoj duši morati događati. Kad se osoba nađe u takvoj samoći, odnosno kad prestane ono spontano zadovoljavanje naših svjesnih i podsvjesnih potreba koje se protive evanđeoskim idealima, onda se nužno nađe u jednoj krizi, osjeti svoju nemoć i poželi što prije pobjeći iz takve bolne situacije. Nažalost, čini se da mnogi u tom kritičnom i, možda najvažnijem času duhovnih vježba, nemaju hrabrosti suočiti se sa samima sobom. Istina, treba priznati da nije lako ustrajati u toj samoći, jer tada progovara nutarnji svijet prisila u nama, tada podsvjesne potrebe postaju tako grlate i zahtjevne da se njihov protest osjeti i odrazi i u nekim psihosomatskim reakcijama, kao npr. osoba ne može spavati, ima povišeni krvni tlak, glavobolju i pojačane bolove od kojih inače redovito pati. Te smetnje mogu nastati kao posljedica nezadovoljavanja neuredne afektivne navezanosti na stvari ili osobe koja tako protestira što joj je nametnut neželjeni post. Nije lako podnijeti istinu o sebi, jer ta istina, prije nego nas bude oslobodila, najprije nas učini jadnima, zato od nje i bježimo. Moguće je obratiti se, ali samo onomu koji to uistinu želi i koji je spreman za to platiti cijenu koja se traži. Naime, glavna i najveća poruka i istina duhovnih vježba nalazi se u riječima sv. Ignacija zapisanim pod brojem 189 knjižice Duhovnih vježba: »Svatko neka naime, ima na pameti da će u svim duhovnim stvarima toliko napredovati koliko se bude odrekao ljubavi prema samome sebi, svoje vlastite volje i koristi«. Drugim riječima, duhovni napredak je razmjeran spremnosti umiranja samom sebi, jer je to kraljevski put na kojem se raste u nutarnjoj slobodi srca.

Kontemplacija da se postigne ljubav osposobljava nas da tražimo i nalazimo Boga u svim stvarima. U svemu mogu ljubiti Boga i sve mogu ljubiti u Bogu. To je pedagogija duhovnih vježba. Osoba može biti kontemplativna u akciji, može naći Boga u svim stvarima. To je rezultat rasta u nutarnjoj slobodi srca. Jer što je netko slobodniji u svom srcu, to će biti sposobniji naći, vidjeti i ljubiti Boga u svim stvarima. »Blago čistima srcem, oni će Boga gledati« kaže Isus.

Čista ili ispravna nakana
Sada bi nam trebalo biti puno jasnije zašto Ignacije tako često spominje čistu ili ispravnu nakanu i što ona zapravo znači. Čista ili ispravna nakana u ignacijanskoj duhovnosti znači slobodno srce. To je stav slobodnog srca koje je otvoreno Bogu, koje je uvijek spremno i slobodno za Boga. Imajući to na pameti postaje nam jasnije i shvatljivije zašto Ignacije više naglašava potrebu umiranja samom sebi, negoli samu vježbu molitve. O. Ribadeneira spominje kako su jednom predstavili Ignaciju jednoga pobožnog redovnika za kojega su rekli da je to »čovjek molitve«. Ignacije je odmah dodao: »To je umrtvljen čovjek«. Prema tome, spomenuti redovnik je bio čovjek molitve, jer je bio umrtvljen čovjek, jer je bio slobodan. »Lakše je za umrtvljenog čovjeka da u 15 minuta molitve postigne više nego neumrtvljen čovjek u 2 sata. Jer zaista umrtvljenom čovjeku je dovoljno 15 minuta da se sjedini s Bogom u molitvi.« Ono što je Ignacije želio time reći jest činjenica, odnosno istina da čovjek može pronaći Boga odmah, kad god zaželi, samo ako ima čisto i slobodno srce, ako je umrtvljen. Ako to nije, onda mu ni 2 sata molitve neće biti dovoljno da se susretne s Bogom i da otkrije njegovu volju.

Prema Ignaciju, ako je čovjek umrtvljen odnosno slobodan, on će moći susresti Boga i u buci apostolske aktivnosti. Jedinstvo ili sjedinjenje s Bogom nije prvenstveno u tihoj i smirenoj molitvi, nije ni u dugim satima probdjevenim pred svetohraništem. Sama naime dužina molitve ne osigurava ipso facto sjedinjenje s Bogom. Ponekad želja za produženom molitvom kao i za nagomilavanjem apostolskih aktivnosti, može biti stvarni bijeg od Boga. Bijeg u molitvu ili u silne aktivnosti kako bismo, poput Jone, pobjegli od Boga koji nas želi mijenjati. Bijeg je to učinjen u dobroj vjeri s podsvjesnom motivacijom da zadovoljim Boga svojom molitvom ili silnim apostolatom kako bi On možda odustao od svog zahtjeva da me promijeni. Očito je da onaj koji dugo vrijeme provodi u molitvi, a u biti ne mijenja svoj život, svojom molitvom želi ugušiti ili barem ušutkati onaj glas koji ga poziva na radikalno obraćenje, koji ga izaziva da postane »novo stvorenje u Kristu«. Sjedinjenje s Bogom se događa u srcu koje je slobodno od neuredne afektivne navezanosti na bilo što, bile to stvari ili osobe. Evanđeoski zahtjev za obraćenjem ne može se iscrpsti u kozmetičkom dotjerivanju i uljepšavanju duše pobožnim vježbama, pa ni dugim molitvama. To je sve nužna priprava, ali ne smijemo se zadržati samo na tome. Isus je tu bio kristalno jasan: čovjek se treba ponovno roditi da uđe u Kraljevstvo Božje. Taj Isusov zahtjev Ignacije je ozbiljno shvatio, sam proživio i njega utkao u Duhovne vježbe i Konstitucije na korist čitave Družbe i Crkve. U svojoj izreci koja kaže: »Ne mjeri se napredak po licu, blagoj ćudi ili ljubavi prema samoći, već po tome, kako tko umije svladavati sama sebe« Ignacije potvrđuje ono isto što je Isus rekao Nikodemu: potrebno se je ponovno roditi, treba pobijediti samoga sebe, odnosno treba se dati pobijediti od Boga.

Sve naše lijepe pobožnosti, duge molitve i silne apostolske aktivnosti nemaju velike vrijednosti, ako naše srce ne pripada Bogu. Sve će to vrijeme odnijeti kao što vjetar nosi pljevu na sve četiri strane svijeta. Ono što ostaje jesu naše izgrađene duše, čista i slobodna srca koja ljube Boga. Prema tome, tajna sjedinjenja s Bogom sastoji se u istinskome predanju Bogu u bilo čemu što činim. Otvorenost, čistoća i sloboda srca, a ne dužina molitve, imaju odlučujuću važnost da dođe do istinskog susreta s Bogom.

Tražiti, naći i ljubiti Boga u svim stvarima, može samo onaj koji je slobodan, koji ima čisto srce prožeto Božjim mislima. Boga vidjeti i ljubiti u svemu može samo onaj koji već Boga u sebi nosi.

»Ako mi budemo znali gledati život Božjim očima, vidjet ćemo da ništa nije profano na svijetu, nego da sve sudjeluje u izgradnji Kraljevstva Božjega. Tako, imati vjeru, ne znači samo uzdići oči prema Bogu i njega kontemplirati (promatrati), nego imati vjeru znači također gledati na zemlju Kristovim očima. Ako budemo dopustili Kristu da prožme čitavo naše biće, ako mu dopustimo da pročisti naš pogled, svijet neće biti više za nas zapreka, nego neprestani poziv da radimo za Oca, sve dok, u Kristu, njegovo Kraljevstvo ne bude izgrađeno na zemlji kao što je na nebu«. (M. Quoist)
(Nastavlja se)

Dr. Mijo Nikić
Glas Koncila 38 (1682) | 17.9.2006.