Opisati
stanje današnjeg društva - ponajprije društvo Europe i Amerike - znači otkriti
sadržaj onih snaga društva koje se nazivaju »duh vremena«. Danas se govori kao
zamjena za to kroz pojam »mainstreaming«: o glavnom strujanju, o nosećem toku
misli, o bujici novih ideja i ideala. To zvuči gotovo mistički, pa se taj
termin uveo da bi u ljudima izazvao neku vrstu strahopoštovanja radi
nepoznavanja sadržaja koji se krije u toj složenici. Taj veo mističnosti odmah
nestaje kad se umjesto te riječi otvoreno imenuju nosioci toga strujanja: to su
određeni intelektualci sa sveučilišta, to su određeni aktivisti na
političko-društvenom polju u svjetskim razmjerima, to su financijski magnati
međunarodnog kapitala, to su lobisti i nevladine organizacije u UN-u, EU-u, to
su centri znanstvenog istraživanja primijenjene znanosti na različitom području
života.
Teološko-crkvenim
jezikom može se s tim u vezi govoriti o »znakovima vremena«. Drugi vatikanski
koncil razumio je »znakove vremena« kao prst Božji, kao poticaj na
preispitivanje stanja duha i uma vjernika i sveukupne Crkve s namjerom da bi se
zauzeo ispravni stav u odnosu prema današnjem vremenu i današnjem čovjeku.
Naravno, znakovi vremena mogu biti ohrabrujući ili zastrašujući. U prvom
slučaju bit će poziv na prihvaćanje sadržaja koji se krije u tim znakovima, u
drugom pak slučaju bit će poziv na opreznost, na distanciranje od stila života
velikoga dijela suvremenika. Znakovi vremena vjernicima mogu biti poziv da
organiziraju javni otpor razvoju društva na štetu čovjeka.
Agresivna
borba za ukidanje tradicionalnih norma
Analiza
stanja današnjeg društva i čovjeka šalje ozbiljnu poruku: stanje društva je
loše. »Mainstreaming« (mnoge intelektualne i političke snage u svijetu)
usmjeruje društvo Europe i Amerike na put kretanja u krivom smjeru s lošim
ciljevima za budućnost čovjeka. Te snage otvoreno govore o namjeri da čovjeka i
čovječanstvo definitivno »oslobode« od utjecaja religije, posebice kršćanstva i
Katoličke Crkve. Izgleda da su te nove snage samo nastavak vječne borbe protiv
religije, najprije protiv kršćanstva i Katoličke Crkve, danas samo s drugim
rafiniranijim metodama i sredstvima nego u prijašnja vremena. Današnji borci
protiv vjere i Crkve služe se demokracijom, međunarodnim pravnim sustavom,
legitimnom društvenom i političkom agitacijom u ime prava čovjeka. Cilj im je
isti koji propagiraju različiti pokreti ili sustavi totalitarnoga karaktera
novije povijesti: cilj im je stvaranje »novoga« čovjeka i nove kulture po
nacrtu protivnika postojeće tradicije i kulture.
S tim u vezi
vrlo je korisno pročitati djelo poznatoga mislioca Aldousa Huxleya »Brave New
World« (Vrli novi svijet). On je spoznao što obećava uspjeh revolucionarnoj
borbi za »novi« svijet, za novoga čovjeka. Huxley piše 1949. godine: »Stvarno
revolucionarna revolucija ne dade se ostvariti u vanjskom svijetu (u mijenjaju
struktura društva) nego samo u dušama i tijelima ljudi.« Suvremeni borci za
»novi svijet« razumjeli su tu tvrdnju i u njezinu smislu daju sadržaj svom
djelovanju jer vjerojatno prihvaćaju i ove Huxleyeve misli:
»Što se više
politička i gospodarska sloboda umanjuje, tim više kao za odštetu teži seksualna
sloboda za tim da se poveća. I Diktator... će činiti dobro da tu slobodu
potiče. U vezi sa slobodom dnevnoga sanjarenja pod utjecajem droga, kina i
radija pridonijet će seksualna sloboda tome da se njegovi podanici pomire sa
svojim ropstvom.« Trebamo podsjetiti: Huxley je to napisao kada još nije bilo
televizije, interneta, spolnoga odgoja u školama, kad još nije bilo besplatnoga
dijeljenja kondoma u školama, kad nije bilo javnoga propagiranja pornografije,
kad još nije bilo legaliziranja abortusa - ubijanja djeteta u majčinoj utrobi,
kad još nije bio legaliziran razvod braka, kad još nije nitko ni u snu
pomišljao na legaliziranje braka istospolnih osoba. Huxleyevo predviđanje danas
se u nekim državama potpuno ispunjava. U onim državama čiji građani još poštuju
humani tradicionalni moral na području spolnog života i čiji su građani stali u
obranu institucije braka i obitelji, organizirani međunarodni lobiji vode
agresivnu borbu za ukidanje tradicionalnih norma na području seksualnoga i
bračnoga života. Nije slučajno da je na udaru najstarija i najsvetija
institucija ljudske kulture, i to svih kultura čovječanstva: na udaru je
svetinja braka kao zajednice muža i žene, na udaru je obitelj kao osnovna
ćelija svakoga humanog društva.
Nove metode,
nova sredstva - isti cilj
O toj borbi,
o njezinim metodama, sredstvima i njezinim protagonistima valja se informirati
te
probuditi
svijest mnogih ljudi, ne samo vjernika, o tome da se današnja civilizacija
nalazi u velikoj opasnosti - da definitivno izgubi slobodnu volju za služenjem
dvjema uzvišenim snagama koje su izvor dostojanstva čovjeka i time jamstvo za
istinski život u osobnom zadovoljstvu, u miru među ljudima, u nadi potpunog
ostvarenja ljudske sreće u zajedništvu s Bogom. Te se dvije snage zovu: Razum i
Vjera.
Otvoreni
totalitarizam po uzoru fašizma i marksističkog socijalizma u svrhu ostvarivanja
»revolucionarnih« ciljeva, to će reći u svrhu stvaranja »novoga« čovjeka,
novoga sustava vrednota i time nove kulture, nemoguć je za svijest današnjeg
čovjeka. No isto je tako propagatorima »nove kulture« danas jasno da se nešto
totalno novo može stvoriti samo na totalitaristički način, to će reći da se
stavi pod kontrolu dinamika javnog i privatnog života i da se ušutkaju svi
mogući protivnici njihova projekta. To je danas moguće na najrazličitije načine
baš pod okriljem demokratskog i pluralističkog društva. Opravdano je ustvrditi
da usprkos demokratskom uređenju (ili pak zahvaljujući baš njemu?) društvima
Europe, Amerike i cijeloga svijeta vladaju mnoge nekontrolirane snage koje
imaju veliku moć pritiska na građane birače i na izabrane političare. To su
prije svega mediji, financijski magnati i centri znanstvenog istraživanja u
konkretne svrhe idejnog i materijalnog obrađivanja svijeta i čovjeka. Ovdje je
riječ o manipuliranju mnoštvom na tako suptilan način da nitko od manipuliranih
to ne osjeti. To stvaranje mišljenja kod mnoštva ili javnog mijenja zove se
stručno »engineering of consent«: tehnika stvaranja javnog mijenja. Tu vrijedi
načelo: ako razumijemo mehanizam i motive grupnog mišljenja, bit će nam moguće
kontrolirati i dirigirati mase po našoj volji a da ljudi to i ne zamijete. S
tom se spoznajom danas služe stvaratelji »nove« kulture.
Društvom
dominira manjina
Specijalnu
ulogu u tom projektu ima psihologija kao znanost za rješavanje psihosocijalnih
problema. Psiholozi te vrste psihologije postali su na neki način socijalni
inženjeri: dizajneri ljudske psihe u smislu stvaranja »novoga« čovjeka i novoga
društva. U tom društvu roditeljska ljubav nema više prvotnu zadaću u odgajanju
djece, nego društvene institucije odgajanja (dječji vrtići i dr. ). To »novo«
društvo potpuno odbacuje tradicionalne norme odgajanja i zamjenjuje ih
»znanstvenim« metodama oblikovanja ponašanja djece. Očevima i majkama
jednostavno se negira kompetencija u odgajanju djece. Isto tako poriče se Crkvi
i religioznom odgoju kompetentnost odgajanja, naravno sve u ime »znanosti«
kojoj nije prvotni i jedini cilj naći istinu o čovjeku da bi se čovjeka pomoću
istine oslobodio od tamnih slabosti njegova bića, nego kojoj je prvi i jedini
cilj ostvarivati određene humanističko-političke ciljeve u stvaranju »novoga«
društva.
Krivo je
misliti da su nakon sloma marksističko-komunističkog projekta stvaranja
»socijalističkog« čovjeka i društva takvi ciljevi i takav način razmišljanja
danas bespredmetni. Činjenica je da kulturno-znanstveno-politička ljevica danas
prosljeđuje gotovo iste ciljeve koji su poznati iz doba nedavno postojećih
komunističkih režima u Europi. Projekt stvaranja novoga čovjeka i društva s novom
kulturom danas je još aktualniji nego u doba komunističko-socijalističke
internacionale. Promijenila su se samo sredstva i metoda rada jer se u
demokratsko-pluralističkom društvu mora drukčije postupati nego u bivšem
totalitarističkom društvu.
Manipulacija
nevidljivim mehanizmima društva
Kulturno-političke
snage, bilo ljevice bilo desnice, slijede znanstvenu spoznaju s područja
psihoanalize opisanu u sljedećim recima: »Svjesna i inteligentna manipulacija
organiziranih navika i uvjerenja masa najvažniji je element u demokratskom
društvu. Tko manipulira nevidljive mehanizme društva, stvara sebi nevidljivu
vladu koja je stvarna moć vladanja našom državom. S nama se vlada, naš razum se
formira, naši ukusi se oblikuju, naše ideje su najvećim dijelom sugerirane od
muškaraca o kojima nismo nikada ništa čuli. To je logični rezultat ove vrste
kako je naše demokratsko društvo organizirano... U gotovo svakoj situaciji
našega života - u politici, u trgovanju, u našem društvenom ponašanju i etičkom
razmišljanju - dominira nad mnoštvom ljudi relativno mali broj osoba koje
razumiju mentalne procese i uzorke ponašanja masa. Taj mali broj osoba drži
konce u svojim rukama i kontrolira javno mišljenje« (E. Bernays, Propaganda.
Organising Chaos, 1928). Bernays, nećak Freuda i uvjereni ateist, te spoznaje
objavio je s dobrom namjerom da se pomoću njih spriječi nadolazeći kaos i
destrukcija organizacije društva. On je naime bio uvjeren, iako ateist, da će
svijet bez Boga vrlo brzo zaglibiti u društveni i duhovni kaos. To se može i to
se treba spriječiti društvenim manipuliranjem pomoću odnosa s javnošću kao
sredstva za stvaranje društvenih elita ili društvenih »bogova« koji će totalnom
kontrolom ljudskoga mnoštva u demokratsko-pluralističkom društvu osiguravati
socijalni mir i tako spriječiti konačnu katastrofu zapadnog svijeta. Poznato je
da je Freud baš u »seksualnom libidu« vidio onu snagu koju treba disciplinirati
i trajno držati pod kontrolom za volju kulturnoga napretka. Ali kako to činiti
bez žive vjere u Boga, bez kršćanske religioznosti i kršćanske etike?
Dr. Josip
Sabol, Glas Koncila 46 (2056) | 17.11.2013.
