Na početku
kršćanstva i snagom duha kršćanstva nastaje društvena dinamika u vezi s
položajem žene u društvu u smjeru priznavanja osobnosti i dostojanstva žene,
koja su si prisvajali muškarci samo za sebe. Ta dinamika jača sve više u toku
povijesti poprimajući sve očitiji oblik velikog problema pod imenom »žensko
pitanje«, naime pitanja o tome ima li žena sve one uvjete života koji joj
pripadaju kao čovjeku-osobi da ostvaruje svoje specifične sposobnosti, svoj
»biti čovjek-žena«. Iz toga »ženskog pitanja« i te svijesti dostojanstva žene
nastale u kršćanstvu nastaje u novo doba ženski pokret za prava žene. Nažalost,
izvorna kršćanska slika žene i njezina ostvarenja u mladoj Crkvi prvih stoljeća
tokom vremena postajala je sve bljeđa. Razlog tomu, među ostalim, treba tražiti
u prirastu političke moći Crkve i oblikovanja takozvanoga kršćanskog društva
započetog već u ranom srednjem vijeku.
Žena u
teološkoj misli i crkvenoj tradiciji
Među
historijske činjenice spada i to da se izvorna kršćanska slika žene promijenila
u procesu političkog jačanja Crkve i kršćanstva, i to na štetu žene. Posve je
opravdano pitanje kako je moglo do toga doći. Zašto Crkva ranoga i kasnoga
srednjeg vijeka, a i novog vijeka, nije nastavila praksu mlade Crkve u
ostvarivanju pune ravnopravnosti žene s muškarcima, u omogućivanju ženama da
uživaju ista prava u društvenom i crkvenom životu koja su uživali muškarci?
Kako je
moglo doći do razvoja statusa žene u društvu, u Crkvi, koji je očito sadržavao
elemente nespojive s kršćanskim shvaćanjem odnosa između spolova i s biblijskom
slikom čovjeka kao slike Božje u muškom i ženskom obliku čovječnosti? To je
vrlo komplicirano pitanje koje bi trebalo naširoko i međudisciplinarno
obraditi. Činjenice u vezi s tim pitanjem ne mogu se promijeniti. Moguće je
možda osvijetliti zašto je »moralo« do toga doći, što nikako ne smijemo
razumjeti kao opravdanje nastaloga stanja. Jedno od glavnih objašnjenja toga
razvoja vidimo u saznanju da su kršćani prve generacije počeli ostvarivati
neposredno očekivanje dolaska Božjeg kraljevstva na taj način da su u
praktičnom životu prakticirali izlaz iz postojećih društvenih odnosa, odnosno
da su te odnose i sustav vrednota relativizirali u svjetlu apsolutnih vrednota
nadolazećega Božjeg kraljevstva. To najbolje ilustriraju Pavlove riječi:
kršćani trebaju živjeti u ovom svijetu, ali tako kao da nisu u njemu. Već treća
generacija započetoga drugog stoljeća mijenja taj stav prema svijetu pod
činjenicom da je konačno ostvarenje Božjega kraljevstva neizvjesno. Kršćani su
se počeli inkulturirati u postojeće odnose i strukture postojećeg društva sa
starim tradicijama. Čini se da kršćanske zajednice nisu imale dovoljno snage
niti potrebna sredstva da stvaraju vlastito društvo na kršćanskim načelima kao
alternativu ili kontrast još postojećem u mnogo čemu poganskom društvu i
društvu koje je bilo organizirano patrijarhalnim pravnim sustavom. No, je li u
onim prilikama uopće bilo moguće ostvariti novo društvo na isključivo
evanđeoskim načelima, primjerice na načelima i zahtjevima iz Govora na gori? To
se pitanje i danas postavlja i zna se da teologija zastupa tezu da se političko
društvo ne može potpuno temeljiti na blaženstvima iz Govora na gori jer čovjek
i svijet još uvijek stoje u sjeni snage zla i »grijeha«. Zapravo to prilagođivanje
na postojeće i preuzimanje odnosno nastavljanje postojećih društvenih struktura
i pravnog reda od strane kršćanskih političara i državnika govori da su i
kršćani još uvijek ugroženi snagom grijeha i da radi toga mogu biti nevjerni
svojim kršćanskim načelima. Kroz povijest su to uvijek pokazivali, i to ne samo
kršćani laici nego i visoki crkveni dostojanstvenici i teološki mislioci. To se
vidi i u određivanju odnosa prema ženi, o održavanju njezina statusa
podložnosti i nejednakosti u društvenom i crkvenom životu kroz stoljeća sve do
modernog doba. To se vidi na poseban način u teološko-crkvenom legitimiranju
tog statusa i odgovorima na pitanje o biti žene, o njezinu poslanju u svijetu,
o njezinoj ulozi u životu obitelji i društva. Evo samo nekoliko primjera za to.
Augustin govori
o kršćanima koji, pozivajući se na Rim 8, 29 i Ef 4, 13, uče da će na koncu
vremena u sveopćem uskrsnuću biti samo muževi, što znači da će ženski spol biti
uništen i žene će kao uskrsnule postati muškarci. Tertulijan kaže: »I vama
ženama je za ono vrijeme obećana ista bitnost s anđelima i isti spol s
muškarcima.« U vezi s brakom i spolnom ljubavlju zastupao je »mladi« Augustin
mišljenje da je množenje ljudskog roda spolnom ljubavlju posljedica grijeha i
stoga je spolna ljubav dozvoljena samo za rađanje, po sebi je ona grijeh.
Poznata teza
Tome Akvinca da je »muški spol plemenitiji nego ženski« vladao je najdulje
vremena u kršćanskoj tradiciji i teološkoj misli. Ta se teza može smatrati
općevažećom u Crkvi kao što je i Tomina teologija. Bilo je protumišljenja
pojedinih teologa u toj stvari, no ona se nisu uzimala službeno u obzir. Sve do
najnovije povijesti Crkve vrijedilo je tumačenje Svetog pisma iz kojeg se
zaključivalo da je odnos između muža i žene po Božjoj volji kao odnos višeg i
nižeg reda; žena predstavlja niži red i stoga se ona nalazi u redu pokornosti u
odnosu prema mužu, koji je kao nosilac višeg reda opunomoćen vladati nad ženom.
Muž ima pravo davati direktive za zajednički obiteljski život, on ima pravo
odlučivati, on je reprezentant božanskog veličanstva nasuprot ženi. Odatle
slijedi da žena ima dužnost slušati muža i priznati njegovo prvenstvo u
zajedničkom životu, jer tako Bog hoće. Pio XII. završava taj svoj nauk o odnosu
između muža i žene riječima upućenim ženama: »Nemojte biti zadovoljne time da
prihvaćate autoritet vašeg muža ili da ga samo podnosite, jer je Bog u naravnom
i milosnom redu vas stavio pod taj autoritet. Vi ga trebate ljubiti u iskrenoj
pokornosti, trebate ga ljubiti s istom poslušnom ljubavlju kojom ljubite našeg
Spasitelja. Od Njega, naime, dobiva muž svoj autoritet« (Pio XII, 1955.
godine). Tim riječima papa ponavlja tri temeljna stava koja su stoljećima
vladala u katoličkoj tradiciji: odnos između muža i žene je od početka postanka
svijeta odnos hijerarhijske naravi: muž je na prvom mjestu, žena na drugom; taj
hijerarhijski poredak je, smatralo se, izražaj Božje volje i to u redu
stvorenog svijeta i otkupljenog svijeta, to će reći da taj poredak nije nastao
u procesu povijesnog razvoja i radi toga nije nešto privremeno niti
promjenljivo nego trajno važeće za sva vremena; odatle slijedi da se taj
poredak ne smije mijenjati. Ovdje treba spomenuti zanimljivu povijesnu
činjenicu da je sekularno i u velikoj mjeri dekristijanizirano i takozvano
prosvjetiteljsko moderno društvo također zastupalo gotovo iste stavove u
pitanju odnosa između muža i žene koje je zastupala stoljetna katolička
tradicija. Tema o odnosu muža i žene osobito se diskutirala u vremenu od 15. do
18. stoljeća pod posebnim nazivom »Querelle des femmes« najprije u Francuskoj
pod vodstvom znamenite Christine de Pisan, pa onda u Njemačkoj i Italiji.
Debata se vodila oko pitanja o biti žene, o tome koje funkcije treba odnosno
može žena obavljati u javnom životu, u društvu, i kojim stilom života može,
treba, mora žena živjeti. Jedni zastupaju inferiornost žene naspram muškarca,
drugi, većinom žene, zastupaju superiornost žene nad muškarcem. U toku 17. st.
dolazi se do rješenja koje glasi: Oba spola su jednaki po vrijednosti, stoga se
ženama također mora omogućiti pristup k obrazovanju i k vršenju službâ u državi
i Crkvi. Godine 1791. naviješta Marie Olympe de Gouges »Declaration des droits
de la femme et de la citoyenne« kao paralelu k Deklaraciji ljudskih prava
Francuske revolucije 1789. godine. Olympe poručuje odlučno da je žena pravi
čovjek s prirodnim i neotuđivim svetim pravima, i završava: »Ako žene imaju
pravo na šafot [njem. Schafott, prema franc. échafaud = stratište, gubilište],
onda imaju također pravo stupiti na svjetsku pozornicu i uzeti sudbinu u svoje ruke.«
Muškarci revolucionari Francuske odbili su tu deklaraciju za prava žena.
Dr. Josip
Sabol, Glas Koncila 31 (1832) | 2.8.2009.
