Temeljna
biblijska istina, na kojoj bi se stvarno trebao ostvarivati odnos između
čovjeka-žene i čovjeka-muškarca u društvu i u Crkvi, jest ona divna rečenica
apostola Pavla: »Nema više niti Židova niti Grka, niti robova niti slobodnih,
niti muškarca niti žene, svi ste vi jedno u Kristu« (Gal 3, 20). Ta po sebi
tako jednostavna izreka sadrži u sebi eksplozivni materijal za postojeće
društvo. Čini se da povijesno uvjetovana svijest ljudi, pa i mislilaca, nije
bila u stanju otkriti pravi sadržaj te izreke kršćanske Božje objave. Kao da je
ta poruka iznenadila postojeći kulturni svijet prvih stoljeća kršćanstva. Što
nije čudo jer u antičko-klasičnoj baštini filozofije vode glavnu riječ
muškarci. Oni su subjekti duha, razuma. Muški duh ima sposobnost pronaći
razloge za sve što se događa. Kad je riječ o »čovjeku«, misli se na
čovjeka-muškarca kao slobodno i razumno biće. Žena je u antičko-klasičnoj
baštini prije svega estetska, sjetilna pojava, pa onda majka i upraviteljica
kućnog gospodarstva. Tu je njezino mjesto, to je njezin svijet. Žena je po sebi
nositeljica erosa: ljubavne čežnje, požude i ljepote. Samo djelomično može žena
biti nositeljica duha, npr. Diotima koja je bila učiteljica Sokratova. Jednom riječju:
u antičkoj visokoj kulturi žena je bila plodonosna rodilja, predmet
uznemirujuće fascinacije, magična upraviteljica životnih i smrtonosnih snaga
podsvijesti. Žena je službenica i kultni simbol bez vlastite osobnosti i time
bez svog individualiteta i slobode. U taj duhovno-kulturni svijet ulazi
kršćanstvo s novim idejama i vrednotama općenito, a napose što se tiče
čovjeka-žene. Židovsko-kršćanska tradicija donosi dotada nepoznatu komponentu
kada je riječ o čovjeku: žena i muškarac su zajednička slika podrijetla
čovječanstva. Žena dobiva novu sliku i određenje: ona se više ne shvaća kao
biće iz nagonsko-spolnog područja, i najmanje kao biće stvoreno za kompenzaciju
potrebe muškarca za razonodu i tjelesni užitak. Židovsko-kršćanskom tradicijom
nastupa žena prvi put u povijesti čovječanstva kao biće koje je jednakomjerno s
muškarcem uključeno u onu stvarnost koju izražavamo pojmovima čovječnost,
personalnost, individualnost, samosvojnost, sloboda.
To proizlazi
iz naloga koji Bog Stvoritelj upućuje ženi i mužu, Adamu i Evi: »Plodite se i
množite se i napunite zemlju i sebi ju podložite« (Post 1, 28). To je sadržaj
blagoslova, koji Bog daje prvom čovjeku: Adamu i Evi, muškom i ženskom čovjeku.
Tu se ne radi o nekoj podjeli rada ili uloga te vrste da je Eva određena za
zadaću plodnosti i množenja a Adam da ima zadaću pokoravanja i vladanja nad
zemljom. Bog naređuje čovjeku kao ženskom i muškom biću da ispunjavaju istu
zadaću u zajedništvu i suodgovornosti jer samo tako je čovjek slika Božja, samo
tako može ispunjavati poslanje u svijetu koje će biti po Božjoj volji. Ta je
ideja, dakle, prisutna u svijesti čovječanstva kroz povijest. Da nije bila
ostvarivana, to je povijesna činjenica. Gdje su razlozi i uzroci tomu, to je
vrlo komplicirano pitanje.
Matrijarhat i
patrijarhat su umjetne konstrukcije
Cjelokupnu
istinu o tome znanost nam još nije otkrila. Pojedine teoretske konstrukcije s
tim u vezi, primjerice teorija matrijarhata i patrijarhata, zahvaćaju samo dio
stvarnosti, iako se prezentiraju kao u sebi plauzibilna i logična razmišljanja.
Radi te djelomičnosti u spoznaji dolazi se često do posve krivog tumačenja
razvoja ljudske povijesti i do posve krivih zaključaka. Tako npr. feminizam
tvrdi da patrijarhat znači po sebi volju za moći i vladanjem nad ženom i
cjelokupnom stvarnošću. Vladanje se pogrešno poistovjećuje s izrabljivanjem, s
ugnjetavanjem. To isto vrijedi za zakone i pravni red zajedno s kažnjavanjem i
zabranama. Tih stvari, tako tumači feminizam, nije bilo u epohi matrijarhata
jer tada nije bilo zakona nego umjesto zakona postoje rituali i tabu u obliku
mitoloških ideja. Gdje god postoje zakoni, tu dolazi do diferencijacije
društva, do odvajanje jedne grupe od drugih grupa na štetu općeg dobra.
Feminizam također tvrdi da je monoteizam - vjera u jednoga Boga - nastao u
epohi patrijarhata kada su muškarci isključivi nosioci moći i vladanja te su
stoga muškarci stvorili sliku Boga po svojoj slici, to će reći stvorili su si
Boga-muškarca u slici Oca nebeskoga. Tako zaključivanje pokazuje da se ovdje
radi o čistoj ideologiji bez znanstvene podloge. Matrijarhat i patrijarhat su
umjetne konstrukcije. Nije čudo da se marksizam rado služio tim konstrukcijama
jer je on sam po svom historijskom materijalizmu obična ideološka konstrukcija
u svrhu održavanja vlasti.
Prema toj
teoriji trebao bi matrijarhat vladati u vremenu prije Starog zavjeta. Temeljnim
studijem religije, kulture, politike, ekonomije i pravnog uređenja Starog
istoka zaključuje znanost da u vremenu povijesnog razvoja od 3000. do 1000.
godine prije Krista postoje velike razlike što se tiče pitanja o vladavini majke
ili oca u obitelji i društvu, o pitanju položaja žene i muškarca u
društveno-političkom životu. Niti ideja matrijarhata niti ideja patrijarhata
nema dovoljnog historijskog pokrića za svoju tvrdnju, što će reći da nijedna od
njih ne odražava stvarne odnose među ljudima, u prvoj liniji odnose između
muškarca i žene, u okviru jedne povijesne epohe. Ti su odnosi varijabilni,
asimetrični, ciklični. O jednom u sebi zatvorenom krugu i sustavu odnosa ne
može biti ni govora. Matrijarhat - epoha vladavine žene, majke - nije zlatno
doba ljudskog roda, kakvim se ga prikazuje, i nakon kojeg dolazi patrijarhat -
epoha vladavine muškarca, oca i s njime negativni razvoj kulture ljudskog roda
u kojem na poseban način pati žena. Znanost danas potvrđuje da je u svakoj
epohi - ukoliko uopće možemo točno odrediti okvir neke epohe - bilo
brutalnosti, nepravde, ugnjetavanja, bez obzira vladaju li tobože žene ili
muškarci. Vladavina žena božica Istoka, primjerice, također je bila
autoritativna ili totalitarna.
Mlado
kršćanstvo unosi novu sliku žene u društvo
Tu spoznaju
znanosti potvrđuje na svoj način povijest Crkve i kršćanstva do danas, posebice
povijest mlade Crkve. Prva kršćanska zajednica, mlada Crkva dolazi na pozornicu
povijesti u epohi patrijarhata, da se poslužimo s tom poznatom konstrukcijom, i
to s posve novom idejom, s posve novim shvaćanjem odnosa među ljudima u
obitelji, u društvu, u državi. Feminizam bi morao barem to priznati da je te
nove ideje o čovjeku, o ženi, o muškarcu naviještao muškarac Isus iz Nazareta i
nakon njega mnogi drugi muškarci koji su postali njegovi učenici, u prvom redu
muškarac apostol Pavao s njegovom - a to je bila Božja riječ - izrekom: »Nema
više... niti muškog niti ženskog - svi ste vi Jedan u Kristu« (Gal 3, 28).
Mjerilo za tu istinu je sam Isus Krist. On jednako postupa prema ženi i
muškarcu, ukoliko su spremni prihvatiti novu stvarnost imenom Božje
kraljevstvo. Isusov poziv: »Obratite se i vjerujte evanđelju« sadrži zahtjev da
ljudi prihvate novi svijet, novu stvarnost, da prisvoje sebi nov način gledanja
na stvari u svijetu, da prosuđuju sve postojeće, u prvom redu odnose među
ljudima, odnose između roditelja i djece, žene i muškarca, u svjetlu novih
mjerila koje je On sam uspostavio. Isus traži od svojih da započnu ostvarivati
među sobom te nove odnose koji dolaze iz Božjeg svijeta, iz Božjeg izvornog
plana s ljudskim rodom. Prve kršćanske zajednice ostvaruju istovrijednost žene
i muškarca. Pavao o tome izvještava u Poslanici Rimljanima, gdje poimence
govori o ženama u crkvenim funkcijama, o učenicama Isusovim, o proročicama, o
đakonisama.
Kada su žene
Rimljanke, žene u Korintu, u Ateni, u Efezu čule taj novi kršćanski govor o
ženi u naviještanju Pavla i drugih učenika, osjetile su instinktivno da je za
njih započelo novo doba u kojem će prestati njihovo bespravno stanje u društvu,
njihovo prisilno služenje u hramovima i obiteljima. Žene su brzo shvatile da je
došao kraj svođenju njihova ženskog bića na simbole plodnosti, seksualnosti, da
je došao kraj shvaćanju i praksi da je žena po naravi određena za služenje i
time svakog časa na raspolaganju svom gospodaru bez osobne slobode i drugih
prava. Ta kršćanska slika žene kao osobe bila je pripravljena već u Starom
zavjetu. Povijest nas, primjerice, informira o tome da su na tisuće žena pogansko-helenističkog
svijeta prelazile na židovsku vjeru kako bi na taj način stekle osobnu slobodu
i dostojanstvo.
»Kršćanska
propovijed u ženskim odajama«
Stari zavjet
ne poznaje božicu plodnosti niti prostituciju u hramovima, nego poznaje
proročice, sutkinje, majke vjere. Novožidovske zajednice u istočnom dijelu
Rimskoga Carstva sastojale su se u većini od žena, koje su u najvećoj mjeri
pridonijele širenju i učvršćivanju kršćanstva. O tome direktno izvještava Pavao
u Poslanici Rimljanima (16). Žene su aktivne u misionarskom djelovanju Crkve.
Spominju se bračni parovi Petar i njegova žena (1 Kor 9, 5), Akvila i Priska pa
Andronik i Junija (Rim 16, 3-7). Pavao ih naziva njegovim suradnicima. Za
Andronika i Juniju kaže da su »ugledni među apostolima«. Crkveni oci nazivaju
Juniju ženskim apostolom. (Nažalost, u srednjem vijeku njezino se ime sve češće
pretvara u muško ime.) Historijska je, dakle, činjenica da su baš bezbrojne
žene pristupale mladom kršćanstvu, jer je u njemu bilo moguće živjeti po
vlastitoj slobodi i savjesti, npr. živjeti kao djevica, kao udovica, što je
bilo zabranjeno u antiknom svijetu. Celzo, jedan od najoštrijih kritičara i
protivnika mladog kršćanstva, piše u 2. st. s punim prezirom, koji je tada bio
uobičajen u rimskoj javnosti: »U skladu s tom vjerom odigrava se također
kršćanska propovijed u podrumu društvenog života: u ženskim odajama, u
radionicama cipelara i valjaonicama.«
Općenito
možemo zaključiti: historijske činjenice pokazuju da se žene kršćanke osjećaju
od početka kao osobe koje odlučuju o svom načinu života neovisno od društvenih
pritisaka još postojeće poganske kulture. U mladoj Crkvi je potvrđena izreka
Pavla da u narodu Božjem nema razlike između žene i muškarca kada se radi o
karizmama, o evangelizaciji. Prva kršćanska zajednica je tako prava slika
»novog svijeta«, novih odnosa među ljudima, među spolovima, slika Božjeg
kraljevstva koje je već započelo postojati kao kontrast vladajućem poganskom
društvu.
Dr. Josip
Sabol, Glas Koncila 30 (1831) | 26.7.2009.
