U
pastoralnoj konstituciji »Gaudium et spes« Crkva ispovijeda i prihvaća zadaću
da će sve poduzeti kako bi svaka vrsta diskriminacije u društvenim i
kulturno-ljudskim pravima radi spola osobe nestala i kako bi ženama bilo
omogućeno prihvatiti onu ulogu koja odgovara njihovu ženskom biću, njihovoj
vlastitosti kao čovjeku-ženi. Koncil naglašava isto dostojanstvo muškarca i
žene pred Bogom, u društvu i u Crkvi. Muškarci i žene pripadaju zajedno jednom
narodu Božjem i zajedno imaju udjela u poslanju Crkve, u evangelizaciji
svijeta.
Tu načelnu
poziciju Crkva je konkretizirala u novom crkvenom pravu (CIC, 1983) gdje se
ističe da svaka žena ima udjela u svećeničkom, proročkom i kraljevskom poslanju
Krista na svojstven način. Žene imaju pravo i dužnost u oblikovanju liturgije,
u naviještanju Evanđelja i u vodstvu Crkve obnašati crkvene službe (officia)
prema sposobnosti i podobnosti, one mogu imati različite zadaće (munera) u
upravljanju Crkvom, npr. kao stručnjaci i savjetnice. Crkva hoće na taj način i
pravno uspostaviti onaj ideal jednakosti i istovrijednosti između
vjernika-muškarca i vjernice-žene, koji je utemeljen u Evanđelju i koji je
živjela mlada Crkva u ondašnjem strogo patrijarhalnom sustavu.
Naravno, ti
da, tako kažemo, administrativni potezi neće moći sami po sebi ostvariti
kršćanski ideal jednakosti i istovrijednosti muža i žene, muškog i ženskog
ljudskog bića. Ostvarivanje ljudske slobode je moguće samo pod određenim društvenim
uvjetima koji niti danas još ne postoje kod velikog dijela čovječanstva, pa
niti u društvima koja se tradicionalno smatraju kršćanskima, prije svega što se
tiče ostvarivanje slobode i jednakosti žene. Za to je potreban rad na
ostvarivanju nove svijesti pomoću novih spoznaja s područja znanosti, ali u
prvoj liniji pomoću produbljivanja biblijske istine da je Bog stvorio čovjeka
kao muško i žensko s istim dostojanstvom i istom blizinom Bogu Stvoritelju,
koji nije niti muško niti žensko, koji nema niti samo muške niti samo ženske
kvalitete, nego u Bogu imaju izvor sva stvorenja i sva ljudska radost
majčinstva i očinstva, jer je Bog Ljubav. Spol božanstva je u mitologiji
aktualan, gdje postoje bogovi i božice. Biblijski Bog Jahve je osoba, on je
sloboda, mudrost, svjetlo, život, vatra, duh, izvor, ljubav, a ne muškarac-muž,
a ne žena-majka, i najmanje jedna androgina odnosno hermafroditska mješavina iz
muškog i ženskog spola. Spolno obojeni pridjevi, kojima se označuje Bog Jahve,
ne određuju spol Boga nego upućuju na njegovu personalnost, na njegov odnos
slobodne blizine stvorenjima, cjelokupnom stvorenom svijetu. Svi ti pridjevi
hoće reći samo jedno: Bog je Ljubav. On je Ljubav u sebi: zato je Trojedini, on
je Ljubav za nas: zato je Stvoritelj, Otkupitelj, Spasitelj, Apsolutna sreća za
nas i sav svijet.
Kršćanstvo -
vjera slobode za ženu i muškarca
Trebalo bi
unutar kršćanstva i Crkve ponovno oživjeti temeljnu poruku, koja glasi da je
kršćanstvo od samog početka teoretski koncept i praktični život slobode. Kršćanska
vjera je upravljena protiv svake prisile i svakog nasilja, protiv nužnosti,
koje tobože dolaze od zla, protiv neizbježnosti pritiska, koji tobože dolazi od
društveno-ekonomskih prilika. Isusov životni put bio je put oslobađanja čovjeka
od zapreka i spona za duhovni razvoj ljudske osobe i potpuno ozdravljenje
ljudskog bića. »Za tu slobodu nas je Krist oslobodio... Vi ste, braćo, k
slobodi pozvani« (Gal 5, 1; 5, 13). To Pavao naviješta u stoičko-helenističkom
prostoru gdje pravni poredak dijeli ljude na slobodne i na robove. Zaista,
revolucionarna ideja!
To više što
Pavao primjenjuje pojam slobode ne samo u pravnom smislu nego i u
moralno-kulturnom smislu, kad kaže: Svi vi - Židovi i Grci, slobodni i robovi -
bili ste robovi, neslobodni robovi jer ste bili pod vladanjem grijeha i smrti.
I svi vi - slobodni građani ili neslobodni robovi - sada ste oslobođeni iz
ropstva u slobodu u Kristu jer ste postali djeca Božja; Bog vas je uzdigao u
stalež slobodnog građanina. U tom oslobođenju od starog i oslobođenju za novo
sastoji se milost otkupljenja stečena smrću na križu i uskrsnućem Isusa Krista
i darovana svakom čovjeku bez razlike spola, rase, klase i bilo čega drugoga.
Tako darovana sloboda osposobljuje obnovljenog čovjeka - muškog i ženskog - da
prihvati egzistencijalnu stvarnost svoga ljudskog bića, da ga razvija i
oblikuje po Božjoj stvoriteljskoj i spasiteljskoj volji, ne bježeći od sebe, ne
odričući se sposobnosti svog bića u ostvarivanju uvjeta za radost, nadu i opće
dobro zajednice u kojoj živi.
Eros u
službi života i radosti
To općenito
usmjerenje vrijedi i za specifičnu sposobnost, koja ima izvor u spolnosti
čovjeka. Čovjek se kao spolno biće nalazi pod utjecajem jedne od najjačih
pokretnih snaga života: pod snagom erosa - u mitologiji boga Erosa. Mora li
čovjek biti oslobođen od te snage Erosa da bi mogao postići savršenstvo i pravu
blizinu s Bogom? Uključuje li biti oslobođen i otkupljen snagom milosti
oslobođenje od načina života pod snagom Erosa? Katolička tradicija prije Tome
Akvinskog, koju je on prihvatio, i posebice nakon Tome i pod njegovim utjecajem
nekako u tom smislu vrednuje erotsku snagu u čovjeku. U komentaru 1 Kor 7 kaže
Toma da se ne može tvrditi da je za muža dobro da bude intiman sa ženom, jer to
donosi sa sobom tri umanjenja: za njegovu dušu, za njegovo tijelo, naime: »Muž
se po braku podvrgava vladanju žene čineći se slobodno robom. Ali to ropstvo je
prije svakog drugog ropstva gorko, stoga kaže Propovjednik 7, 26: Ja nalazim da
je žena gorča nego je smrt«, i treće umanjenje dolazi od brige za ženu i djecu
budući da to ograničava pažnju za Boga. Stoga on preporučuje onima koji teže k
savršenstvu da izbjegavaju sklapanje braka.
Toma je,
možemo općenito ustvrditi, zajedno s tradicijom prije njega i poslije njega
uvjerenja da je prije svega seksualni užitak onaj događaj koji sprečava čovjeka
da bude otvoren za Boga. Seksualni užitak je, naime, aficiran istočnim
grijehom. Znademo da to stajalište nije postalo službeni nauk Crkve. Tridentski
koncil uči izričito da je erotska veza muža i žene »u jednom tijelu« po volji
Božjoj od početka stvaranja čovjeka. Stoga milosno-otkupiteljsko oslobođenje
čovjeka ne znači ugušiti snagu erosa nego ga uzdići na stupanj plemenitosti u
službi života i što potpunije radosti. Jednom riječi: u službi spasa u budućem
životu koji započinje već sada pod uvjetima naše nedostatne egzistencije. Radi
toga je brak sakrament, kako uči Tridentski koncil, i to s cjelokupnim
sadržajem i svrhom braka, i onim u smislu erosa. Taj odnos spolova u svom
erotskom ostvarenju utemeljen je u riječi i volji Boga Stvoritelja. Taj je
odnos Bog Otkupitelj uzeo u svoje djelo spasenja učinivši od njega sredstvo
budućeg spasa u ostvarenju Božjeg kraljevstva. Stoga čitamo u Bibliji u
Izrekama: »Neka je blagoslovljen izvor tvoj, i raduj se sa ženom svoje
mladosti: neka ti je kao mila košuta i ljupka gazela, neka te grudi njene
opajaju u svako doba, njezina ljubav zatravljuje bez prestanka« (Izr 5, 18-19).
To isto kaže Božja riječ u Post 2, 23. A Božja riječ u Pjesmi nad pjesmama
prikazuje svu ljepotu erotskog oblika ljubavi kako ga doživljava žena u odnosu
na muškarca.
Biblija nam
pruža za taj fenomen naizmjeničnog erotskog doživljavanja spolova specijalnu
riječ »Kabod«, grčki »doxa«: sjaj, krasota, divota, moćna prisutnost nekoga
živog bića. Ta moćna ljepota spolne diferencijacije moguća je samo u savršenoj
uzajamnosti. Uživanje, koje nastaje u tom času, s pravom neki nazivaju
tjelesnim oblikom nade, ekstatičkim doživljavanjem potpune sreće, za koju je čovjek
stvoren i koju neće nikada moći ostvariti na zemlji nego tek u potpunom i
savršenom ostvarenju Božjeg kraljevstva u obliku novog neba i nove zemlje.
Počovječenje
naravne snage erosa
Naravno, po
sebi dobra snaga erosa je ugrožena mogućnošću zloupotrebe od slobodnog izbora
čovjeka. Svaku naravnu sposobnost, pa tako i snagu erosa, može čovjek usmjeriti
na samootuđenje i kršenje dostojanstva osobnosti drugoga. No, to nije niti
nužno niti unaprijed određeno. Doživljavanje intimnosti žene i muža po svojoj
je naravi ona komunikacija koja u idealnom obliku izražava isti sadržaj koji je
svojstven ljubavi. Ljubiti je isto kao reći: sretan sam i zahvalan da postojiš;
prihvaćam te kao osobu bez svakog uvjeta i pridržaja. Zloupotrebljena snaga
erosa je potpuni prekid komunikacije dostojne čovjeka, ona je nužno
uspostavljenje izolacije između muža i žene jer se osobnost pretvara u
predmetnost, u sredstvo za postignuće cilja nedostojnog čovjeka osobe.
Opravdana je tvrdnja da prave ljubavi nema bez erosa usprkos spoznaji da eros
može postojati bez ljubavi.
Na
postavljeno pitanje mora li se čovjek osloboditi utjecaja snage erosa za volju
savršenstva, trebamo i možemo odgovoriti s jasnim »ne«. No, odmah treba
nadovezati drugo važno pitanje: Uključuje li emancipacija žene relativiziranje
braka, jer brak ne samo da ne može zadovoljiti zahtjevima erosa nego brak kao
institucija trajne vjernosti i dužne brige bračnih drugova jednog za drugog i
za djecu oslabljuje, gasi i umrtvljuje erotsku vitalnost? U proturječnosti
feminizmu kršćanstvo daje jasan negativan odgovor na to pitanje. Istina je da
je brak socijalno usmjeren; da traži od bračnih partnera odricanje i spremnost
na žrtvu. Također je istina da eros po sebi nije osposobljen biti socijalan,
biti vezan na trajnost niti na odricanje. U erosu djeluje privlačivost tijela,
sjetila, duha s doživljavanjem užitka. Moderno bračno zajedništvo ima na svom
početku izvor baš u toj erotskoj fasciniranosti, no ono nije u stanju niti
trajno održati tu fasciniranost niti je jačati niti dalje razvijati ako erotska
snaga nije integrirana u duhovnu snagu koju zovemo ljubav. Prava bračna ljubav
ima snagu razvijati, podržavati, učiniti trajnim inače sebični egocentrični
eros. Velik nedostatak kršćanskog, građanskog i kršćansko-građanskog braka počivao
je i počiva još i danas u erotskom osiromašenju. No, rješenje nije u »slobodnoj
ljubavi« odnosno u propagiranju i omogućivanju rastave braka po slobodnoj volji
nego u počovječenju naravne snage erosa kroz moral ljubavi i ljubav morala.
Žene protiv
degradiranja žene
U tom
procesu bit će od velike pomoći ako kršćanstvo zajedno s teološkom misli
razvija sve dublje razumijevanje izvorne autentične slike čovjeka-žene i
čovjeka-muškarca, koju nam stavlja biblijska Božja riječ pred oči. Sigurno je
da današnja civilizacija treba kulturu ljubavi za održanje i očuvanje života u
svijetu i dostojanstva čovjeka i svih stvorenja. No, sigurno je i to da kulturu
ljubavi možemo razvijati i graditi uspješno samo tako ako istodobno razvijamo
kulturu erosa unutar naše egzistencije. U stvaranju kulture erosa trebale bi
žene preuzeti teoretsko i praktično vodstvo s odlučnim političko-juridičkim
otporom protiv degradiranja žene na seks-objekt u javnosti, u literaturi, u
umjetnosti, u ekonomiji. Naravno, za to je potrebno da su žene međusobno
suglasne u tome što je bitni temelj njihova dostojanstva i time poslanja u
svijetu za bolji i sretniji život sviju. Mogu li žene prihvatiti
filozofsko-teološku tvrdnju koju podržava moderna antropologija, koja glasi:
Žena može naći samu sebe samo tako da drugome i drugima daruje svoju ljubav.
Kad bi većina žena prihvatila to kao svoje poslanje, čovječanstvo se danas ne
bi našlo na brzom i učinkovitom putu k ostvarenju »ženske kulture« po nacrtu
feminizma, nego »kulture ljubavi«, koja je uvijek nešto božansko jer je
Stvoritelj svijeta i čovjeka Ljubav.
Svršetak
Dr. Josip
Sabol, Glas Koncila 32 (1833) | 9.8.2009.
