Mlakost neke
osobe jest način njezina prosvjeda protiv načina života koji mora živjeti. Radi
se o infantilnom, nezrelom načinu izražavanja svoje srdžbe, a kao posljedica
takvoga stila života javlja se osjećaj krivnje. U ovom slučaju radi se o
podsvjesnom osjećaju krivnje koji izaziva jaku tjeskobu u psihi dotične osobe.
Najveći
psiholog koji je hodao ovom zemljom bio je Isus Krist. On je naime najbolje
poznavao čovjeka. Samo On je znao proniknuti u tajnu ljudske duše, samo On je
znao što se to sve skriva u dubinama ljudskoga srca. Isus je mogao tako
proniknuti čovjeka jer je bio ne samo Čovjek, nego i Sin Božji.
Od nas
običnih ljudi, smrtnika, tri najveća psihologa koji nisu studirali psihologiju
ni na jednom sveučilištu bili bi sv. Pavao, sv. Augustin i sv. Ignacije
Lojolski.
Kakao
nastaju duševne bolesti?
Mudra izreka
sv. Ignacija, koju imamo pred sobom, kaže da »duševne bolesti jednako nastaju
od mlakosti kao i od prevelike revnosti«. Ne ulazeći u dublju analizu pojma
»duševne bolesti«, moramo ipak reći da je to kompleksna stvarnost koja u sebi
sadržava više elemenata. Za pojavu teže duševne bolesti, u najviše slučajeva
odlučujući je genetski faktor. Psihofizička i prije svega biološka struktura
osobe dakle biološka podloga organizma koja nam je dana, ima najvažniju ulogu u
pojavljivanju ove ili one duševne bolesti.
Drugi
element važan za pojavu neke duševne bolesti jest način odgoja u prvim godinama
života, kao i način života dotične osobe, odnosno njezina percepcija i
interpretacija stvarnosti svakodnevnog života i njezin odgovor na izazove koje
život svaki dan stavlja pred nas.
U taj
kontekst treba staviti spomenutu izreku sv. Ignacija. On kaže u prvom dijelu
izreke da duševne bolesti nastaju od mlakosti. Imajući na pameti već spomenute
preduvjete za nastanak duševne bolesti, ta se Ignacijeva tvrdnja može vrlo lako
opravdati. Mlakost, odnosno duševna lijenost neke osobe može biti svjesno ili
nesvjesno odabrana. Kad se netko svjesno i slobodno prepusti lagodnom životu
zanemarujući svoje staleške dužnosti, onda je riječ o odgovornosti, odnosno
grijehu koji može biti teži ili lakši. Takva mlakost koju je osoba svjesno
odabrala kao svoj način života može se promijeniti kad osoba to iskreno zaželi
i odvaži se na jedan revniji i ozbiljniji način života.
Mlakost -
znak nezadovoljstva samim sobom
Kad je pak
riječ o mlakosti koja je nesvjesno ili podsvjesno odabrana, onda se najčešće
radi o pasivnoj agresivnosti, tj. o agresivnosti ili srdžbi koju osoba izražava
na pasivan način. Osoba u čijoj je psihodinamici mlakost najtipičniji način
života, dokazuje da nije zadovoljna sama sa sobom i s onim što treba činiti.
Drugim riječima, mlakost jedne osobe način je njezina prosvjeda protiv načina
života koji mora živjeti. Radi se o infantilnom, nezrelom načinu izražavanja
svoje srdžbe, a kao posljedica takvoga stila života javlja se osjećaj krivnje.
U ovom slučaju radi se o podsvjesnom osjećaju krivnje koji izaziva jaku
tjeskobu u psihi dotične osobe. Tjeskoba pak, sa svoje strane, formira ili
pojačava već formirani osjećaj inferiornosti, odnosno, osjećaj manje
vrijednosti. I da začarani krug bude zatvoren, osjećaj manje vrijednosti ne
dopušta osobi da se aktivnije uključi u rješavanje svojih problema, nego je predisponira
ili često »prisili« na jednu pasivnost odnosno mlakost o kojoj govori i sv.
Ignacije prvom dijelu svoje izreke.
Kad se takva
mlakost stabilizira u psihodinamici začaranoga kruga (mlakost - osjećaj krivnje
- tjeskoba -o sjećaj inferiornosti - mlakost), onda se najčešće poremeti
cjelokupna psihička ravnoteža i osoba vrlo lako regredira u primitivne stadije
svoga psihičkog razvoja izlažući se tako opasnosti da padne u neku duševnu
bolest, ili da postane žrtva neke druge psihičke bolesti.
Prevelika
revnost - obrambeni mehanizam
U drugom
dijelu svoje izreke sv. Ignacije tvrdi da se duševne bolesti mogu razviti i od
prevelike revnosti. Prevelika ili neumjerena revnost glavna je karakteristika
tzv. opsesivno-kompulzivnih ličnosti. To je zapravo obrambeni mehanizam kojim
osoba kontrolira svoje, za društvene standarde neprihvatljive podsvjesne želje
koje su najčešće agresivne i seksualne naravi. Osoba živi u velikom strahu da
se te neprihvatljive želje ne bi pojavile u svijesti. Budući da takve želje najčešće
»provaljuju« u svijest za vrijeme dokolice odnosno opuštanja, dotična osoba
sebi ne dopušta potreban odmor. Ona »mora« uvijek nešto raditi, stalno biti
zaokupljena svojim dužnostima i na taj način kontrolirati, odnosno zapriječiti
pojavljivanje potisnutih neprihvatljivih misli i želja.
Ozbiljan i
savjestan rad oznaka je zrele ličnosti. Takva osoba doživljava svoj rad kao
vrijednost za koju se isplati žrtvovati, ali i dobro pripremiti dovoljnim
odmorom. Takva osoba slobodno izabire svoj rad i ulaže svoje sile da postigne
dobre rezultate kako bi učinila nešto dobro za se i za društvo u kojem živi.
Takva osoba ne kritizira druge koji su manje revni od nje.
Nasuprot
tomu, osoba koja pretjeruje u svojoj revnosti ne razumije druge koji nisu isto
tako revni kao i ona. Osoba koja pretjeruje u svome radu ne dopušta sebi
potrebni odmor, pa i onda kad jedno vrijeme posveti svome odmoru, doživljava to
kao jednu od svojih dužnosti koju mora grčeviti obaviti. Takva je osoba u
opasnosti da druge kritizira kad se malo opuste, nazivajući ih lijenčinama.
Podsvjesni
osjećaj krivnje
Sv. Ignacije
tvrdi da prevelika revnost može dovesti do duševnih bolesti. Kako je to moguće?
Da lakše shvatimo odgovor na to pitanje, treba imati na pameti da je prevelika
revnost u radu odnosno skrupulozno vršenje svojih dužnosti zapravo jedan
obrambeni mehanizam kojim se osoba najčešće brani od potisnute srdžbe,
neprihvatljivih želja seksualne naravi i od osjećaja manje vrijednosti. Budući
da pretjerana revnost i postignuti rezultati nikad ne dotiču pravi izvor
nutarnje napetosti i nezadovoljstva, osoba će se osjećati dužna, odnosno
primorana da se još više trudi i tako dokaže sebi i drugima da ona vrijedi.
Takav maratonski napor redovito iscrpe fizičke sile osobe i ona klone. U takvom
stanju osoba se osjeća krivom što nije izvršila sve svoje dužnosti kako je
željela. Najčešće se radi o tzv. perfekcionističkim osobama koje sve što rade
moraju učiniti savršeno, ako u tome ne uspiju, odmah se osjećaju krivima.
Javlja se često i srdžba na samog sebe zbog istog razloga. Budući da se u ovom
slučaju radi o nesvjesnom obrambenom mehanizmu, i srdžba i krivnja se potisnu u
podsvijest gdje uzrokuju tjeskobu koja sa svoje strane poveća osjećaj manje
vrijednosti i nesigurnosti. Kad se to dogodi, osoba mora učiniti dodatni napor
da nadvlada osjećaj vlastite nemoći i tako se još više iscrpe. U takvom stanju
oslabljenosti organizma osoba više neće moći kontrolirati svoju potisnutu
agresivnost i neprihvatljive želje. To će biti dodatni razlog za stvaranje
podsvjesnoga osjećaja krivnje koji, kad nije dobro razriješen, postaje glavni
»krivac« za mnoge duševne bolesti, naravno kad je prisutan već spomenuti
genetski faktor, odnosno sklonost prema dotičnoj bolesti (biološka podloga
organizma). Prema tomu, gledajući sa stajališta dubinske psihologije, možemo
reći da je sv. Ignacije imao pravo kad je rekao da duševne bolesti nastaju i od
pretjerane revnosti.
Svršetak
Dr.
Mijo Nikić
Glas
Koncila 40 (1684) | 1.10.2006.
