Razgovor s
dr. Ivanom Bubalom s Franjevačke teologije u Sarajevu u povodu
Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu
Ovogodišnji
Teološko-pastoralni tjedan (TPT) u Zagrebu (od 27. do 29. siječnja) našao se u međuvremenu,
u pravom smislu te riječi. Naime, održava se između dvaju zasjedanja Biskupske
sinode, onoga izvanrednoga koje je održano u Vatikanu u listopadu prošle godine
i onoga zakazanoga za listopad ove godine. Oba su zasjedanja posvećena
obitelji. Ne čudi stoga što su organizatori TPT-a za temu ovogodišnjega skupa
odabrali »Brak i obitelj u proturječju sa suvremenim društvom«. Prvo
predavanje, tj. svojevrsni uvod u rad skupa, povjereno je dr. Ivanu Bubalu,
svećeniku i članu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, profesoru filozofije i
fundamentalne moralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Bio je to
povod Glasu Koncila da uoči TPT-a dr. Bubala zamoli za razgovor, na što se on
bez oklijevanja i rado odazvao.
Brak i
obitelj nisu uspjeli održati korak...
Kad se
pogleda naslov Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu, on a priori, kao
polazište, upućuje na to da su brak i obitelj danas u krizi. Zašto kriza i kako
se ona očituje?
DR. BUBALO:
Možda treba podsjetiti na to da su takozvani tradicionalni brak i tradicionalna
obitelj kroz povijest poprimali različite forme i sadržaje koji su s vremenom
sve više povratno utjecali i na razumijevanje same biti braka. U tom smislu kao
epohalnu promjenu treba spomenuti transformaciju tradicionalne velike obitelji
u modernu, takozvanu nuklearnu, malu obitelj kao posljedicu pojave modernoga
industrijskoga društva. Naime industrijski način proizvodnje doveo je do
promjena, zapravo do dalekosežnoga raslojavanja unutar tradicionalne proširene
obitelji jer je rad u svrhu osiguranja materijalnih sredstava za život iz
obitelji premješten u vanjski tj. industrijski svijet rada. Time je obitelj
prestala biti ujedno i proizvodna zajednica, ostajući samo zajednica najuže
osobne povezanosti bračnih partnera međusobno i sa svojom djecom.
Ostajući bez
te proizvodne kohezivne i integrativne snage, obitelj je oslonac našla u
ljubavi i osobnoj partnerskoj privrženosti bračnih drugova. Ona je tako sve
više postajala privatna stvar, gubeći dotadašnji status institucije od posebne društvene
skrbi i zaštite. Primjerice, nerazrješivost braka danas proizlazi isključivo iz
moralnoga stava kojim se čovjek osobno odlučuje za bezuvjetnu vjernost. Taj se
stav, međutim, ne može iznuditi pravnim sredstvima, niti to zakonodavac više
želi.
Daljnji je
razvoj industrijskoga društva donio sa sobom progresivno uključenje žene u
proces obrazovanja, zapošljavanje izvan kuće, ekonomsko osamostaljenje i
postupno ulaženje u sva područja javnoga života. Konačno, dolazi i do novoga
shvaćanja odnosa između roditelja i djece, posebno s obzirom na odgojne zadaće
obitelji. Naime, sad se djeca sve više odgajaju i izvan obitelji. Sa svim tim,
kao i s nekim drugim popratnim momentima - kao što su pojačana diferencijacija,
individualizacija životnih odnosa, povećane pretenzije na čovjekovu
personalizaciju i samoostvarenje - brak i obitelj kao institucije nisu uspjeli
održati korak. Sve je to dovelo do istinske krize.
»Razvoj«
otišao predaleko
Govorite o
držanju koraka, o prilagodbi. No taj proces nije toliko nov...
DR. BUBALO:
Na teološko-pastoralnom tjednu 1972. godine prof. Bajsić govorio je o
»dezintegraciji obitelji«, misleći pri tome na narušavanje njezinih odnosa
prema društvu i o »dezorganizaciji«, odnosno poremećajima unutar strukture
obitelji. U tom kontekstu je napomenuo da je po mišljenju sociologa posrijedi
ireverzibilan proces rastakanja - kao što je rekao - »ovih današnjih ostataka
kojima još pridajemo staro ime obitelji«. To je bilo prije 43 godine. Kad se
pogledaju različite promjene koje su se u međuvremenu dogodile, lako je
uvidjeti ne samo da su se tadašnja predviđanja obistinila, nego ih je brzina i
radikalnost promjena uvelike i nadmašila. Sažeti katalog današnjih pojava
vezanih uz brak i obitelj, prema uglednom njemačkom teologu Eberhardu Schockenhoffu,
izgleda ovako: želja za ženidbom opada, broj izvanbračnih životnih zajednica i
samačkih domaćinstava se povećava, sve više parova živi zajedno u odvojenim
stanovima, stopa nataliteta pada ispod razine demografske reprodukcije, broj
brakova bez djece, rekomponiranih i posvojiteljskih obitelji i dalje raste,
tzv. brak dviju karijera proizveo je ulogu muškarca koji vodi kućanstvo i mit
»novih otčeva«, jednorodne ili takozvane patchwork-obitelji odavno više
nisu rijetkost, alternativne sustanarske zajednice i istospolna partnerstva
društveno se toleriraju i pravno priznaju. On govori o situaciji u zapadnoj
Europi. No ti trendovi postupno zahvaćaju i hrvatsko i bosansko-hercegovačko
društvo.
Ipak, danas
svjedočimo pojavi koja je istinski nova. Kroz čitav ovaj razvoj nikad nije
dovođena u pitanje bit braka, odnosno ono njegovo najopćenitije shvaćanje da je
on trajna zajednica života i ljubavi između muža i žene, otvorena prema rađanju
i odgoju djece. Oznaka današnje postmoderne jest da je ona, s tzv. istospolnim
brakovima, dovela u pitanje samu bit braka. Spomenuli smo TPT iz 1972. godine.
Tada su mnogi predvidjeli u kojem će smjeru razvoj ići. No mislim da tada nitko
nije mogao zamisliti da će otići tako daleko, da će se, čak i na zakonodavnoj
razini, dovesti u pitanje univerzalno shvaćanje braka i obitelji.
Brak je
postao dragocjen - ali i ranjiv
Ako je
obitelj doista važna kao što se kaže da jest, ne znače li trendovi koje ste
spomenuli zapravo sumrak civilizacije?
DR. BUBALO:
Da, mislim da to znači dovođenje u pitanje temelja društva, a time i
civilizacije, ove naše zapadne civilizacije. Ne primjećujem da je taj problem u
drugim civilizacijama toliko izražen.
Ako se pak
razvoj koji ste opisali pokuša sagledati u svjetlu evanđelja, ne može se reći
da je sve negativno. Prepoznao je to u konačnici i Drugi vatikanski koncil.
DR. BUBALO:
Ni govora. Iz toga je razvoja proizišlo utemeljenje braka na ljubavi,
poštovanju i uzajamnom prihvaćanju, što je svakako velik doseg Drugoga
vatikanskoga koncila, makar i sa zakašnjenjem. Time je bračna veza partnera
zasnovana na ljubavi sama po sebi ciljna, a ne više ponajprije instrumentalna
vrjednota u svrhu rađanja i podizanja potomstva. No zasnivanjem braka na
ljubavi on je ujedno postao izloženiji i ugroženiji. Sve je naime zasnovano na
osobnom i privatnom odnosu iza kojega više ne stoji ni uže ni šire društvo, ni
država. Bračna nerazrješivost, to da će brak biti doživotan, da će se održati
vjernost - to zakonodavca, naravno, ne zanima. Jedini aspekt toga problema koji
njega zanima jest moguća povreda ljudskih prava u obitelji ili pri rastavi.
Upravo je zato utemeljenje braka na ljubavi, što ga čini neusporedivo vrijednim
i dragocjenim, u nekom smislu ujedno i ranjivo. Dok ljubav postoji - u redu je.
No što kad izblijedi, kad je više nema?
Ponor između
nauka i življenoga uvjerenja
A sad
pristupimo problemu sa stajališta Crkve. Zašto su brak i obitelj danas za Crkvu
važna tema, toliko važna da joj Papa prvi put u povijesti posvećuje čak dvije
uzastopne sinode, izvanrednu i redovitu?
DR. BUBALO:
Treba reći da je to za Crkvu uvijek bila važna tema, a danas je postala krajnje
aktualna upravo zbog toga što je institucija zapala u velike probleme. Već sam
spomenuo teološko-pastoralni tjedan iz 1972. godine. Tema tjedna tada je
glasila »Kršćanska obitelj u suvremenom svijetu«. Ovogodišnja je tema »Brak i
obitelj u proturječju sa suvremenim društvom«. Vidljivo je kako se stvar
zaoštrila. Govori se o »proturječju« u odnosu na svijet. I više nije riječ samo
o kršćanskoj obitelji, nego je pitanje braka i obitelji postalo naprosto
pitanje naše civilizacije. Kardinal Kasper u svom poznatom predavanju pred
Konzistorijem, koje je bilo svojevrsna platforma za razgovor na protekloj
sinodi o pastoralnim izazovima obitelji, kaže da moramo otvoreno priznati da se
između nauka Crkve o obitelji i življenoga uvjerenja mnogih kršćana otvorio
ponor te da se crkveni nauk mnogim kršćanima čini dalekim od realnosti i
dalekim od života. I to je razlog zašto je obitelj Crkvi važna i zašto su
sazvana ta dva sinodska zasjedanja.
No što kad
se u braku pojavi problem...
Ali što je
važno? Ojačati obitelj ili se jednostavno prilagoditi vremenu? Ili, zašto Crkva
jednostavno ne bi rekla: »Naše je naviještati evanđelje, s obitelji ili bez
obitelji, odnosno kakva god obitelj bila.«
DR. BUBALO:
To nije moguće. Obitelj je temeljna forma života i temeljna institucija
društva. Ona je srž ljudske zajednice, crkvene zajednice, kršćanske zajednice.
Ona je u nekom smislu čak model crkvenoga života. Jedna od ideja ranoga
kršćanstva je organizacija Crkve po modelu obitelji. Govori se o Otcu Nebeskom,
o sinovima i djeci Božjoj, o međusobnom bratstvu... Obitelj je jednostavno
nešto središnje. Stoga je sada kad dolazi do ugroženosti obitelji jasno da je
to goruća tema i za crkveno promišljanje. Dva su pitanja pri tome ključna: kako
posredovati kršćansku vjeru o jednom bitnom sadržaju ljudskoga života te kako
riješiti one urgentne probleme koji se tu javljaju. Crkva usto i samoj sebi
samokritički postavlja neka pitanja: koliko je njezina poruka o toj temi
oslobađajuća, koliko je to vesela vijest? Mnogi kršćani naime smatraju da je
normativni sustav Crkve nešto što im u njihovu životu ponajprije postavlja
zabrane i zaprjeke. U mnogim kriznim stanjima, bilo da je u pitanju brak kao
takav ili neki problemi unutar braka, ne doživljavaju Crkvu kao zajednicu koja
ih prihvaća baš onda kad su u problemima i pomaže im da ih zajedno
prevladavaju, nego jednostavno pred njih postavlja rigorozni sustav, uglavnom
zabrana. Zbog toga se mnogi osjećaju nekako napuštenima. Dok sve u braku i
obitelji dobro ili makar donekle dobro ide, barem gledano izvana - u redu je.
No kad se u braku pojavi problem, komu će se obratiti, što će sa svojim
problemom?
Prvi je
dakle cilj da život ljudi uspije, da obitelji ojačaju, da ljudi u njima budu
sretne, ispunjene osobe. A kad dođe do neuspjeha, često bez ikakve krivnje
pojedinaca, i kad su ljudi u vrlo teškim stanjima - u emocionalnom, ekonomskom
i mnogim drugim aspektima - Crkva mora biti zaista zajednica u pravom smislu
riječi koja će pomoći da se to nadvlada, da se osoba koja nije uspjela ne
osjeća odbačenom. Zato kardinal Kasper i govori da za današnje općenito
ugrožene obitelji treba izgraditi »novu kuću«, »novi dom« u smislu »većega
obiteljskoga sklopa«. Obitelji žive u velikom anonimnom, sve otuđenijem
svijetu, prepuštene samima sebi. Ako je dio te anonimnosti i Crkva, problem je
još teži. Stoga se čini kako bi bilo dobro, po modelu npr. »bazičnih
zajednica«, stvoriti odgovarajući duhovni ambijent, povoljnu duhovnu klimu u
kojoj će obitelji imati uzajamnu potporu.
Još nešto
treba reći. Nije ugrožena samo obitelj, ugrožena je i Crkva. Pogrješan je dojam
da je na jednoj strani obitelj koja je ugrožena, a na drugoj Crkva koja to
nije. Vjera je ugrožena i u Crkvi. Obnova obitelji ujedno bi značila i obnovu
Crkve, ali i obnova Crkve značila bi obnovu obitelji, u smislu da se stvore
novi ambijenti zajedništva.
Možda se
Crkva ponaša previše bojažljivo
S tim bi se
velika većina ljudi u Crkvi bez poteškoća načelno složila. No ono o čemu na
proteklom zasjedanju Sinode nije pronađen konsenzus jest pitanje treba li Crkva
u izlaženju ljudima ususret u drugi plan staviti svoju istinu o braku i
obitelji. Ta se dvojba na sinodi očitovala pitanjem o pripuštanju pričesti
rastavljenih i ponovno vjenčanih, ili o pojednostavnjenju postupaka za
proglašenje braka ništavnim.
DR. BUBALO:
Smatram da je ovdje pitanje istine jedno od bitnih. No koja je to istina od
koje treba poći i koju treba navijestiti? Je li pritom riječ o istini čvrstoga
i jasnoga normativnoga sustava iz kojega se onda deduciraju jednom zasvagda
dana rješenja za sva konkretna pitanja? Ako je to sva istina koju Crkva
naviješta, onda mi se čini da smo u problemu. Temeljna istina Crkve jest Bog
koji čovjeka stvara, prati ga u životu, oslobađa i spašava. Tu je bitna riječ,
a koja se prečesto zaboravlja, riječ »oslobađa«. Da li nas norme ponajprije
sprječavaju, ograničavaju ili nas one oslobađaju? Crkva treba pokazati
današnjem čovjeku da njezine smjernice, upute i norme imaju stvarno,
egzistencijalno značenje za njihov život, a ne neko apstraktno značenje otuđeno
od života. One čovjeku trebaju pomagati da ostvari svoj život u punini.
Usto, mora
se poći od stvarne zbilje, od stvarnosti života u kojemu se čovjek nalazi, a ne
od nekoga poželjnoga stanja u kojemu se sve što »škripi« gura pod tepih. Ne
možemo zažmiriti na sve probleme koji na tom području postoje u Crkvi kao
instituciji, ili kod pojedinih njezinih članova. I taj realan pristup na
protekloj sinodi jest ono što pobuđuje nadu. Crkva treba smoći hrabrosti i
snage da činjenicama pogleda u oči i da kritički pogleda svoj doprinos. Posebno
hrabrosti da ponešto prepusti i vjernicima na njihovu savjest i odgovornost,
jer možda se ona na ovom području ponaša i previše bojažljivo, u smislu da, kao
što se u narodu kaže, »puše i na hladno«.
Ostvaren je
osjetljiviji odnos prema ljudima
Iz ovoga što
ste rekli proizlazi da zbivanja vezana uz sinodu ocjenjujete pozitivno. No nema
li Crkva također proročku ulogu u smislu pozivanja na odgovornost i
upozoravanja na granice?
DR. BUBALO:
Čini mi se - što se tiče otvorenosti - da je ova sinoda na dobrom putu. Isto
tako što se tiče priznavanja stvarnoga stanja. Ipak je ostvaren osjetljiviji,
distinktivniji odnos prema ljudima. Nije rečeno: »Znao si u što se upuštaš, to
je grijeh i - gotovo!« Stvarne situacije mogu biti vrlo različite. Naravno, to
je vrlo delikatno i rješenja nipošto nisu jednostavna. No ona se trebaju
tražiti i ona se mogu naći.
A što se
tiče postavljanja granice, mislim da je ona dobro istaknuta kad je riječ o
istospolnim zajednicama. Nema temelja, stoji u završnom dokumentu, da se takve
zajednice uspoređuju s Božjim planom za brak i obitelj, tj. s onim što su brak
i obitelj po svojoj naravi.
I samo još
jedna rečenica o proročkoj riječi Crkve: najrječitiji proročki govor jest govor
vlastitim svjedočenjem.
Treba
sudjelovati, osobito svjedočanstvom
Nije li ova
tema toliko važna i toliko teška da na neki način zaziva ono što papa Franjo
naziva misionarskim obraćenjem pastorala? Naime, na pastoralnoj se razini,
primjerice, spominje daleka, bliža i neposredna priprava za brak. Ili
okupljanje obiteljskih zajednica. Kako to ostvariti bez doista masovnoga
pastoralnoga »izlaska« Crkve među ljude?
DR. BUBALO:
Doista je riječ o golemom izazovu. Nisam siguran koliko Crkva na njega može na
pravi način odgovoriti, pogotovo ovako strukturirana kako jest. Prevelik se
teret stavlja na, da tako kažem, »profesionalno« pastoralno osoblje. To je
polje gdje bi stvarno trebali sudjelovati svi koji problem prepoznaju kao svoj
i kao problem Crkve. Baš svatko, koliko tko može. I drugo, potrebno je
svjedočanstvo. Uzalud je nešto samo deklarirati ili samo docirati. Samo
praktično svjedočanstvo životom govori ljudima, samo im ono omogućuje da ono
što Crkva naviješta prepoznaju kao nešto što je uistinu važno, presudno važno,
za njihov život. Ovo je doista trenutak za Crkvu da se upita može li postati
velika zajednica malih zajednica povezanih u vjeri, u kojima će se onda i
obitelji nalaziti u jednom pozitivnom ozračju, gdje ljudi ne će biti sami sa
svojim problemima.
Znači li to
da bi Crkva trebala graditi neki svoj, gotovo paralelni, ali otvoreni, svijet
zajedništva, svojevrsno društvo unutar društva?
DR. BUBALO:
Ne bih to nazvao nekim paralelnim crkvenim svijetom, radije bih podsjetio na
Isusovu riječ: Vi ste sol zemlje... - Ali ako sol obljutavi...
Kad se govori o braku i
obitelji, automatski se govori i o djeci...
DR. BUBALO: Po svojoj je naravi
brak uistinu otvoren za djecu: ona se u njemu rađaju i odrastaju. U tome i jest
jedna od njegovih najvažnijih i temeljnih uloga za društvo. Nekada se ta
dimenzija jednostrano previše naglašavala, no ona je i dalje tu te je i dalje
fundamentalna. U djeci se očituje plodnost ljubavi. Ona su prirodni plod braka.
Relevantna istraživanja pokazuju da su brak i obitelj zasnovana na braku još
uvijek najprirodniji ambijent u kojemu se djeca mogu razviti u zrele, odgovorne
i odrasle osobe. Stoga su ona bez ikakve sumnje najveće žrtve rastakanja braka
i obitelji. I to je - dobro djece koja su budućnost kako društva tako i Crkve -
jedan od ključnih razloga što se Crkva ovako intenzivno bavi pitanjem obitelji.
»Poredak
koji je Stvoritelj usadio u svoje stvorenje«
Kako
tumačite to da skupine koje su prije nekoliko desetljeća nijekale brak i
zazivale njegovu smrt sada zagovaraju da se istospolne zajednice nazivaju
brakom i imaju obilježja obitelji?
DR. BUBALO:
Ne mogu dokraja ni razumjeti ni objasniti tu pojavu, pogotovo ne u jednom
ovakvom razgovoru. Naišao sam na jedan zgodan izraz: »neprijateljsko
preuzimanje« braka. Koje su tu sve ideologije u igri, koji lobiji, s kojom
svrhom, to je vrlo duga i zamršena priča. No očito je riječ o svojevrsnoj
revoluciji u povijesti čovječanstva, o antropološkoj revoluciji, o novoj
konstrukciji ljudske naravi, pri čemu ovdje riječ »narav« treba uvijek staviti
pod navodnike, jer nije riječ o nečemu što bi bilo »po sebi«, nego je to
rezultat tzv. diskurzivne konstrukcije. Gabriele Kuby govori o takozvanoj
revoluciji »od vrha do dna«, dakle o revoluciji koja dolazi odozgor, od elita,
samozvanih ili stvarnih, koje ju sustavno i metodički provode.
Kad u
teologiji, tj. u govoru vjere govorimo o naravi, što to znači?
DR. BUBALO:
Najčešće značenje naravi jest bit, ako ćemo biti dobri učenici učitelja
Platona. A u biblijskoj vjeri narav se razumijeva kao poredak stvaranja. Taj
poredak naravi je zapravo, govoreći jezikom biblijske vjere, poredak koji je
Stvoritelj usadio u svoje stvorenje.
Glas Koncila 4 (2118) | 25.1.2015.
|
