Pilula ima abortivan učinak jer je kadra onemogućiti život

U povodu početka prodaje pilule za jutro poslije bez recepta

Pilula ima abortivan učinak jer je kadra onemogućiti život

Od četvrtka 23. travnja u hrvatskim se ljekarnama bez recepta može nabaviti takozvana »pilula za jutro poslije« pod nazivom »EllaOne«. Puštanje toga preparata u bezreceptnu prodaju uslijedilo je nakon što je Europska komisija, na temelju preporuke Europske agencije za lijekove (EMA), donijela provedbenu odluku prema kojoj receptno izdavanje preparata prelazi u bezreceptno, a odluka je obvezujuća za sve zemlje članice Europske unije. U medijima i na različitim portalima, osim što se ističe najveća prednost preparata »EllaOne« u odnosu na sve dosadašnje slične preparate, a to je da je ovaj učinkovit i nakon 120 sati, tj. punih pet dana od uzimanja, o piluli se govori isključivo kao o »hitnoj kontracepciji«. Drugim riječima, ako je – rečeno jezikom tih izvora – došlo do »nezaštićenoga spolnoga odnosa«, tj. ako drugi oblici kontracepcije ili nisu uporabljeni ili su zatajili, spomenuta pilula može se uzeti i pet dana – u Hrvatskoj je mogućnost uzimanja pilule ograničena na 72 sata – nakon spolnoga odnosa te se može računati na njezinu gotovo potpunu učinkovitost. No tek će rijetki portali spomenuti makar i sumnju da bi mogla biti riječ o abortivnom sredstvu, tj. da pilula uzrokuje ili može uzrokovati – pobačaj.

Dio »šarolikoga univerzuma diktata EU-a«

Premda je prema katoličkom moralnom nauku i kontracepcija moralni nered jer spolni čin lišava načelne otvorenosti životu, a time i uzajamne odgovornosti »partnera« (ni ta riječ ne pripada baš u katolički pojmovni svijet), svodeći ga na puko sredstvo užitka, mogući abortivni učinak pilule bitno mijenja etičko vrjednovanje njezine primjene. Ako je u prvom slučaju riječ o svojevrsnoj zloporabi i dehumanizaciji spolnosti, a time i degradaciji ljudske osobe, u drugom je slučaju riječ o prekidu ljudskoga života u njegovoj najranijoj fazi.

U zemlje u koje je temeljem odluke Europske komisije uvedeno bezreceptno izdavanje preparata »EllaOne« pripada i Italija. Talijanski dnevnik »L'Avvenire«, čiji je osnivač Talijanska biskupska konferencija – što znači da nastoji biti »katolički« u najpozitivnijem smislu te riječi, glasilo koje promiče sve univerzalne ljudske i kršćanske vrjednote zazirući od svakoga oblika ekstremizma – objavio je u povodu bezreceptnoga izdavanja spornoga preparata prilog u kojemu među ostalim stoji: »U šaroliki univerzum diktata EU-a zemljama članicama od jučer se ubraja i onaj o takozvanoj 'piluli za pet dana poslije' (pod tim se geslom, naime, u Italiji reklamira i rabi EllaOne, nap. a.)... Budući da je riječ o medikamentu napravljenom za intervencije tijekom pet dana od nezaštićenoga spolnoga odnosa, pitanje nije beznačajno: u njegovu je središtu mogućnost (zajamčena, primjerice adolescentima) da 'doskoče' neželjenoj trudnoći bez previše problema.«

»Prevariti žene i izigrati priziv savjesti«

U tekstu se ističe da je »HRA Pharma«, francuska tvrtka koja proizvodi »EllaOne«, »oduvijek ustrajala na pukom 'antiovulacijskom' učinku preparata: tj. da bi pilula djelovala samo sprječavajući ili odgađajući ovulaciju, ali ne bi prekidala trudnoću ako je upravo počela«. Na temelju tih »ne baš neparcijalnih« navoda su EMA i Europska komisija donijele svoju odluku. No u nastavku teksta prilog ne samo da dovodi u sumnju navode tvrtke, nego donosi jasan sud da je riječ (i) o abortivnom sredstvu. »Šteta što znanstvena dokumentacija o preparatu (studija Brache iz 2010. godine) pokazuje nešto drugo, tj. da učinkovitost piluli 'EllaOne' osigurava njezina sposobnost blokiranja djelovanja progesterona, tako da priječi normalni učinak priprave endometrija za anidaciju zametka. Pilula je dakle abortivna, eto, u smislu da je kadra... onemogućiti život oplođenom jajašcu. Nije slučajno Talijanska agencija za lijekove bila uvela za liječnika obvezu propisivanja preparata tek nakon testa za trudnoću, tj. nakon što žena dokaže da nije trudna«, stoji u prilogu dnevnika »L'Avvenire«. Još se autor priloga čudi što obična kontracepcija i dalje podliježe receptu, dok bi se »EllaOne« mogla davati bez pravila i obveza.

Prilog nastavlja s izjavama predstavnika katoličkih liječnika i ljekarnika koji upozoravaju i na druge moguće negativne učinke bezreceptnoga izdavanja preparata, posebno one koje se odnose na zdravlje mlade ženske populacije. Posebno je, međutim, zanimljiva izjava Piera Urode, predsjednika Katoličkoga udruženja talijanskih ljekarnika: »Želi se prevariti žene i izigrati priziv savjesti. Korisnice treba upozoriti na moguće opasnosti.«

Žestina upućuje na ideologizirani pristup

Dakako, premda je pitanje o abortivnom učinku ključno etičko pitanje kad je riječ o preparatu i njegovoj uporabi, to nipošto ne znači da čitav problem nema i drugih itekako važnih pitanja. Da je tako svjedoči i činjenica da je Hrvatska ljekarnička komora ipak smatrala prikladnih izdati smjernice za bezreceptno izdavanje lijeka, koje je nadležno ministarstvo proglasilo obvezatnima. A žestina kojom su se već dobro poznati zaštitnici »spolnih i reproduktivnih prava« obrušili na smjernice sama po sebi upućuje na ideologizirani pristup problemu, koji osim tih navodnih prava ne vidi ništa drugo.

Sugovornika – poglavito za čitatelje vjernike, ali i za sve druge, uključujući i one koji ne dijele vrjednote koje promiče Katolička Crkva, ali barem žele čuti »drugu stranu« – da komentira neke, poglavito etičke i društvene aspekte bezreceptnoga uvođenja pilule »EllaOne«, Glas Koncila je pronašao u mr. Josipu Markotiću. Mr. Markotić diplomirao je filozofiju i teologiju na Filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, bioetiku je magistrirao na Bioetičkom fakultetu Papinskoga sveučilišta »Regina Apostolorum« u Rimu, na kojem upravo dovršava doktorat. Zaposlen je kao znanstveni novak – asistent u Institutu društvenih znanosti »Ivo Pilar« u Splitu. Oženjen je i otac dvoje djece.

»Spolnost nije svodiva na predmet i funkciju«

Sugovornik prije svega iznosi osnovna načela prema kojima vjernička savjest pristupa samoj spolnosti. Osnovno je polazište »antropološka činjenica da je čovjek jedinstvo duše i tijela«, iz čega proizlaze »tri antropološke istine o spolnosti«. »Prva je istina«, kaže mr. Markotić, »da ljudska spolnost nije svodiva na predmet i funkciju, nego je ona konstitutivna dimenzija osobe koja prožima čitavo njezino biće. Upravo zbog toga spolnost nije neka sporedna ili nebitna sastavnica osobe, kojom možemo raspolagati kako nam odgovara.«

»Druga antropološka istina«, nastavlja sugovornik, »jest to da ljudska spolnost nije nikad zatvorena sama u sebe, nego je po svojoj strukturi otvorena i usmjerena na drugoga, na međuosobni odnos. Čovjek po svojoj konstituciji nije izoliran, nego po samoj činjenici da je muško ili žensko nosi upućenost na drugoga koji, upravo zato što je 'drukčiji', daje kvalitetu njegovu identitetu. To potvrđuje i čovjekova biološka i tjelesna struktura: od kromosoma do endokrinoga sustava i anatomsko funkcionalne strukture unutarnjih organa te fenotipskih svojstava, sve upućuje na to da je ljudska spolnost objektivno usmjerena na suprotni spol i na međusobnu komplementarnost muškarca i žene. Treća antropološka istina otkriva da je autentični smisao ljudske spolnosti bitno povezan s ljubavlju. Jasno, ne s deformiranim shvaćanjem ljubavi srozanoj na nagon i tjelesno iskorištavanje drugoga s jedinim ciljem sebičnoga zadovoljavanja vlastite požude, nego s ljubavi koja je slobodna od prisile i nagona, koja osobu promatra kao dar, a ne objekt, koja osobu voli zbog nje same, a ne samo zbog njezina tijela i vlastitoga orgazma.«

Pilula i čaša vode ne će sve riješiti

Pristupajući u svjetlu tih načela piluli »EllaOne«, mr. Markotić kaže da je »jasno kako je pilula 'EllaOne' samo još jedan primjer ideologiziranoga pogleda na ljudsku spolnost koja se sve više banalizira i dehumanizira«. Jasno ističe da je poseban problem toga preparata njegov abortivni učinak. »Premda proizvođači pilule 'EllaOne' predstavljaju i reklamiraju svoj proizvod kao sigurno i učinkovito antiovulacijsko i kontraceptivno sredstvo, sve je više istraživanja koja upozoravaju na štetno i abortivno djelovanje te pilule. Zbog svega toga iznenađuju lakoća i površnost kojom ne samo mediji, nego i ugledni stručnjaci proizvoljno i nekritički serviraju poluistine i poluinformacije, reklamirajući pilulu 'EllaOne' kao sigurno i bezazleno kontraceptivno sredstvo, a da nisu ponudili ni jedan dokaz kojim bi potvrdili svoje tvrdnje i dokazali da ta pilula ne dovodi do pobačaja začetoga ljudskoga bića«, kaže sugovornik.

Papa Ivan Pavao II. govorio je o kulturi smrti, Benedikt XVI. o diktaturi relativizma, a papa Franjo govori o kulturi odbacivanja, o ravnodušnosti prema drugome. Na pitanje ne pridonosi li upravo navikavanje mladih ljudi na olako prelaženje preko važnih životnih i etičkih pitanja širenju tih »kultura«, koje su u svojoj osnovi »antikulture«, sugovornik odgovara: »Baci li se pogled na propagandne materijale i portale koji promoviraju pilulu za dan poslije, lako se primijeti kako je ona prvenstveno namijenjena tinejdžerima. I umjesto da im se pomogne da vlastitu spolnost žive na odgovoran način, da se ne odnose prema njoj kao genitalnoj gimnastici za 'ubijanje' vremena, gura ih se u još veću površnost i neodgovornost, ulijevajući im lažnu sigurnost da će, ako se nešto i 'dogodi', pilula i čaša vode sve riješiti. A kad pilula i voda problem ne riješe, ti isti seks-apologeti licemjerno će zazivati spolni odgoj kako bi se naučilo mlade spolno odgovornom ponašanju. No ta se odgovornost ne sastoji u medikalizaciji i 'lateksizaciji' spolnosti, gutanjem pilula i navlačenjem prezervativa, već u otkrivanju dubokoga smisla, snage i ljepote vlastite spolnosti.«

Mlade djevojke često prepuštene samima sebi

Zamoljen komentirati činjenicu da se neki upravo strastveno protive bilo kakvom ograničavanju nabave pilule »EllaOne«, ili barem simboličnom upućivanju korisnica da je riječ o vrlo ozbiljnoj stvari, mr. Markotić »niz etičkih problema« posebno vidi u stavu koji bi izuzeo ograničenja s obzirom na dob korisnika. »S jedne strane se tako mlade dodatno stimulira na rizična spolna ponašanja koja povećaju mogućnost zaraze spolno prenosivim bolestima i povećavaju rizik neželjenih trudnoća, što su uostalom potvrdila i nedavna istraživanja provedena u Americi. S druge se pak strane tom pilulom sva odgovornost prebacuje na mlade djevojke koje su u takvim 'nepredviđenim' situacijama vrlo često prepuštene samima sebi i koje u tom kemijskom preparatu vide jedini izlaz, a da uopće nisu svjesne rizika i posljedica koje takvi preparati mogu imati za njihovo tijelo i reproduktivni sustav«, kaže mr. Markotić.

»Moguće je da pilula izazove smrt ploda«

O djelovanju pilule ElleOne upitali smo primariusa dr. Borisa Ujevića, specijalista ginekologije i porodništva na Klinici za ginekologiju bolnice Sveti Duh u Zagrebu.

Taj preparat »djeluje tako da sprječava ovulaciju«, napominje primarius, no odmah i dodaje: »Ako ga se primijeni na živi plod, vrlo je moguće da izazove smrt ploda ili ga teško ošteti. Zato postoje istaknuta ograničenja.«

Na upit je li onda riječ o abortivnom sredstvu rekao je da je teško doći do istraživanja koja bi dokazala (ili opovrgnula) da je doza lijeka koja se rabi u ElleOne dovoljna da se izazove pobačaj. »To nije preparat koji primarno izaziva abortus, ali potencijalno može vrlo štetno djelovati na plod, kao i neki drugi preparati koji su zabranjeni za uporabu u određenim fazama trudnoće.«

Budući da se u Italiji preparat reklamira kao sredstvo koje se može dati 120 sati nakon »nezaštićenoga spolnoga odnosa«, a u Hrvatskoj »samo« nakon 72 sata, to je komentirao rekavši da preparat pouzdano sprječava ovulaciju u 72 sata, a vjerojatno i do 120 sati, te se u Hrvatskoj očito odlučilo za »sigurniju opciju od 72 sata«.

S obzirom na to da su u jeku rasprave o ulozi ljekarnika u izdavanju lijeka, dr. Ujević smatra da bi u razgovoru između ljekarnika i klijenta ključno pitanje trebalo glasiti: kad je bila posljednja menstruacija - jer odgovor na to pitanje ponekad je daleko važniji od tempiranja posljednjega spolnoga odnosa. Što, primjerice, ako je osobi koja želi kupiti preparat menstruacija izostala nekoliko tjedana, što upućuje na moguću trudnoću, a navodno »nezaštićeni spolni odnos« je imala jučer? To ozbiljno dovodi u pitanje nakanu uporabe preparata.

Dr. Ujevića čudi odluka da se u Hrvatskoj, kao i ostatku Europske unije, preparat ne izdaje na recept, a u SAD-u se rabi isključivo uz liječnički potpis. »Stoga se moram složiti s kolegama koji tvrde da bi se prije izdavanja lijeka trebao obaviti razgovor žene s liječnikom, eventualno i pregled, a ne da se odgovornost za tako ozbiljno stanje stavlja na teret isključivo ljekarnicima.«(bs)

Preuzeto sa http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=26387

 

Obnova obitelji ujedno bi značila i obnovu Crkve

Razgovor s dr. Ivanom Bubalom s Franjevačke teologije u Sarajevu u povodu Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu

 

Ovogodišnji Teološko-pastoralni tjedan (TPT) u Zagrebu (od 27. do 29. siječnja) našao se u međuvremenu, u pravom smislu te riječi. Naime, održava se između dvaju zasjedanja Biskupske sinode, onoga izvanrednoga koje je održano u Vatikanu u listopadu prošle godine i onoga zakazanoga za listopad ove godine. Oba su zasjedanja posvećena obitelji. Ne čudi stoga što su organizatori TPT-a za temu ovogodišnjega skupa odabrali »Brak i obitelj u proturječju sa suvremenim društvom«. Prvo predavanje, tj. svojevrsni uvod u rad skupa, povjereno je dr. Ivanu Bubalu, svećeniku i članu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, profesoru filozofije i fundamentalne moralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Bio je to povod Glasu Koncila da uoči TPT-a dr. Bubala zamoli za razgovor, na što se on bez oklijevanja i rado odazvao.

Brak i obitelj nisu uspjeli održati korak...

Kad se pogleda naslov Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu, on a priori, kao polazište, upućuje na to da su brak i obitelj danas u krizi. Zašto kriza i kako se ona očituje?

DR. BUBALO: Možda treba podsjetiti na to da su takozvani tradicionalni brak i tradicionalna obitelj kroz povijest poprimali različite forme i sadržaje koji su s vremenom sve više povratno utjecali i na razumijevanje same biti braka. U tom smislu kao epohalnu promjenu treba spomenuti transformaciju tradicionalne velike obitelji u modernu, takozvanu nuklearnu, malu obitelj kao posljedicu pojave modernoga industrijskoga društva. Naime industrijski način proizvodnje doveo je do promjena, zapravo do dalekosežnoga raslojavanja unutar tradicionalne proširene obitelji jer je rad u svrhu osiguranja materijalnih sredstava za život iz obitelji premješten u vanjski tj. industrijski svijet rada. Time je obitelj prestala biti ujedno i proizvodna zajednica, ostajući samo zajednica najuže osobne povezanosti bračnih partnera međusobno i sa svojom djecom.

Ostajući bez te proizvodne kohezivne i integrativne snage, obitelj je oslonac našla u ljubavi i osobnoj partnerskoj privrženosti bračnih drugova. Ona je tako sve više postajala privatna stvar, gubeći dotadašnji status institucije od posebne društvene skrbi i zaštite. Primjerice, nerazrješivost braka danas proizlazi isključivo iz moralnoga stava kojim se čovjek osobno odlučuje za bezuvjetnu vjernost. Taj se stav, međutim, ne može iznuditi pravnim sredstvima, niti to zakonodavac više želi.

Daljnji je razvoj industrijskoga društva donio sa sobom progresivno uključenje žene u proces obrazovanja, zapošljavanje izvan kuće, ekonomsko osamostaljenje i postupno ulaženje u sva područja javnoga života. Konačno, dolazi i do novoga shvaćanja odnosa između roditelja i djece, posebno s obzirom na odgojne zadaće obitelji. Naime, sad se djeca sve više odgajaju i izvan obitelji. Sa svim tim, kao i s nekim drugim popratnim momentima - kao što su pojačana diferencijacija, individualizacija životnih odnosa, povećane pretenzije na čovjekovu personalizaciju i samoostvarenje - brak i obitelj kao institucije nisu uspjeli održati korak. Sve je to dovelo do istinske krize.

»Razvoj« otišao predaleko

Govorite o držanju koraka, o prilagodbi. No taj proces nije toliko nov...

DR. BUBALO: Na teološko-pastoralnom tjednu 1972. godine prof. Bajsić govorio je o »dezintegraciji obitelji«, misleći pri tome na narušavanje njezinih odnosa prema društvu i o »dezorganizaciji«, odnosno poremećajima unutar strukture obitelji. U tom kontekstu je napomenuo da je po mišljenju sociologa posrijedi ireverzibilan proces rastakanja - kao što je rekao - »ovih današnjih ostataka kojima još pridajemo staro ime obitelji«. To je bilo prije 43 godine. Kad se pogledaju različite promjene koje su se u međuvremenu dogodile, lako je uvidjeti ne samo da su se tadašnja predviđanja obistinila, nego ih je brzina i radikalnost promjena uvelike i nadmašila. Sažeti katalog današnjih pojava vezanih uz brak i obitelj, prema uglednom njemačkom teologu Eberhardu Schockenhoffu, izgleda ovako: želja za ženidbom opada, broj izvanbračnih životnih zajednica i samačkih domaćinstava se povećava, sve više parova živi zajedno u odvojenim stanovima, stopa nataliteta pada ispod razine demografske reprodukcije, broj brakova bez djece, rekomponiranih i posvojiteljskih obitelji i dalje raste, tzv. brak dviju karijera proizveo je ulogu muškarca koji vodi kućanstvo i mit »novih otčeva«, jednorodne ili takozvane patchwork-obitelji odavno više nisu rijetkost, alternativne sustanarske zajednice i istospolna partnerstva društveno se toleriraju i pravno priznaju. On govori o situaciji u zapadnoj Europi. No ti trendovi postupno zahvaćaju i hrvatsko i bosansko-hercegovačko društvo.

Ipak, danas svjedočimo pojavi koja je istinski nova. Kroz čitav ovaj razvoj nikad nije dovođena u pitanje bit braka, odnosno ono njegovo najopćenitije shvaćanje da je on trajna zajednica života i ljubavi između muža i žene, otvorena prema rađanju i odgoju djece. Oznaka današnje postmoderne jest da je ona, s tzv. istospolnim brakovima, dovela u pitanje samu bit braka. Spomenuli smo TPT iz 1972. godine. Tada su mnogi predvidjeli u kojem će smjeru razvoj ići. No mislim da tada nitko nije mogao zamisliti da će otići tako daleko, da će se, čak i na zakonodavnoj razini, dovesti u pitanje univerzalno shvaćanje braka i obitelji.

Brak je postao dragocjen - ali i ranjiv

Ako je obitelj doista važna kao što se kaže da jest, ne znače li trendovi koje ste spomenuli zapravo sumrak civilizacije?

DR. BUBALO: Da, mislim da to znači dovođenje u pitanje temelja društva, a time i civilizacije, ove naše zapadne civilizacije. Ne primjećujem da je taj problem u drugim civilizacijama toliko izražen.

Ako se pak razvoj koji ste opisali pokuša sagledati u svjetlu evanđelja, ne može se reći da je sve negativno. Prepoznao je to u konačnici i Drugi vatikanski koncil.

DR. BUBALO: Ni govora. Iz toga je razvoja proizišlo utemeljenje braka na ljubavi, poštovanju i uzajamnom prihvaćanju, što je svakako velik doseg Drugoga vatikanskoga koncila, makar i sa zakašnjenjem. Time je bračna veza partnera zasnovana na ljubavi sama po sebi ciljna, a ne više ponajprije instrumentalna vrjednota u svrhu rađanja i podizanja potomstva. No zasnivanjem braka na ljubavi on je ujedno postao izloženiji i ugroženiji. Sve je naime zasnovano na osobnom i privatnom odnosu iza kojega više ne stoji ni uže ni šire društvo, ni država. Bračna nerazrješivost, to da će brak biti doživotan, da će se održati vjernost - to zakonodavca, naravno, ne zanima. Jedini aspekt toga problema koji njega zanima jest moguća povreda ljudskih prava u obitelji ili pri rastavi. Upravo je zato utemeljenje braka na ljubavi, što ga čini neusporedivo vrijednim i dragocjenim, u nekom smislu ujedno i ranjivo. Dok ljubav postoji - u redu je. No što kad izblijedi, kad je više nema?

Ponor između nauka i življenoga uvjerenja

A sad pristupimo problemu sa stajališta Crkve. Zašto su brak i obitelj danas za Crkvu važna tema, toliko važna da joj Papa prvi put u povijesti posvećuje čak dvije uzastopne sinode, izvanrednu i redovitu?

DR. BUBALO: Treba reći da je to za Crkvu uvijek bila važna tema, a danas je postala krajnje aktualna upravo zbog toga što je institucija zapala u velike probleme. Već sam spomenuo teološko-pastoralni tjedan iz 1972. godine. Tema tjedna tada je glasila »Kršćanska obitelj u suvremenom svijetu«. Ovogodišnja je tema »Brak i obitelj u proturječju sa suvremenim društvom«. Vidljivo je kako se stvar zaoštrila. Govori se o »proturječju« u odnosu na svijet. I više nije riječ samo o kršćanskoj obitelji, nego je pitanje braka i obitelji postalo naprosto pitanje naše civilizacije. Kardinal Kasper u svom poznatom predavanju pred Konzistorijem, koje je bilo svojevrsna platforma za razgovor na protekloj sinodi o pastoralnim izazovima obitelji, kaže da moramo otvoreno priznati da se između nauka Crkve o obitelji i življenoga uvjerenja mnogih kršćana otvorio ponor te da se crkveni nauk mnogim kršćanima čini dalekim od realnosti i dalekim od života. I to je razlog zašto je obitelj Crkvi važna i zašto su sazvana ta dva sinodska zasjedanja.

No što kad se u braku pojavi problem...

Ali što je važno? Ojačati obitelj ili se jednostavno prilagoditi vremenu? Ili, zašto Crkva jednostavno ne bi rekla: »Naše je naviještati evanđelje, s obitelji ili bez obitelji, odnosno kakva god obitelj bila.«

DR. BUBALO: To nije moguće. Obitelj je temeljna forma života i temeljna institucija društva. Ona je srž ljudske zajednice, crkvene zajednice, kršćanske zajednice. Ona je u nekom smislu čak model crkvenoga života. Jedna od ideja ranoga kršćanstva je organizacija Crkve po modelu obitelji. Govori se o Otcu Nebeskom, o sinovima i djeci Božjoj, o međusobnom bratstvu... Obitelj je jednostavno nešto središnje. Stoga je sada kad dolazi do ugroženosti obitelji jasno da je to goruća tema i za crkveno promišljanje. Dva su pitanja pri tome ključna: kako posredovati kršćansku vjeru o jednom bitnom sadržaju ljudskoga života te kako riješiti one urgentne probleme koji se tu javljaju. Crkva usto i samoj sebi samokritički postavlja neka pitanja: koliko je njezina poruka o toj temi oslobađajuća, koliko je to vesela vijest? Mnogi kršćani naime smatraju da je normativni sustav Crkve nešto što im u njihovu životu ponajprije postavlja zabrane i zaprjeke. U mnogim kriznim stanjima, bilo da je u pitanju brak kao takav ili neki problemi unutar braka, ne doživljavaju Crkvu kao zajednicu koja ih prihvaća baš onda kad su u problemima i pomaže im da ih zajedno prevladavaju, nego jednostavno pred njih postavlja rigorozni sustav, uglavnom zabrana. Zbog toga se mnogi osjećaju nekako napuštenima. Dok sve u braku i obitelji dobro ili makar donekle dobro ide, barem gledano izvana - u redu je. No kad se u braku pojavi problem, komu će se obratiti, što će sa svojim problemom?

Prvi je dakle cilj da život ljudi uspije, da obitelji ojačaju, da ljudi u njima budu sretne, ispunjene osobe. A kad dođe do neuspjeha, često bez ikakve krivnje pojedinaca, i kad su ljudi u vrlo teškim stanjima - u emocionalnom, ekonomskom i mnogim drugim aspektima - Crkva mora biti zaista zajednica u pravom smislu riječi koja će pomoći da se to nadvlada, da se osoba koja nije uspjela ne osjeća odbačenom. Zato kardinal Kasper i govori da za današnje općenito ugrožene obitelji treba izgraditi »novu kuću«, »novi dom« u smislu »većega obiteljskoga sklopa«. Obitelji žive u velikom anonimnom, sve otuđenijem svijetu, prepuštene samima sebi. Ako je dio te anonimnosti i Crkva, problem je još teži. Stoga se čini kako bi bilo dobro, po modelu npr. »bazičnih zajednica«, stvoriti odgovarajući duhovni ambijent, povoljnu duhovnu klimu u kojoj će obitelji imati uzajamnu potporu.

Još nešto treba reći. Nije ugrožena samo obitelj, ugrožena je i Crkva. Pogrješan je dojam da je na jednoj strani obitelj koja je ugrožena, a na drugoj Crkva koja to nije. Vjera je ugrožena i u Crkvi. Obnova obitelji ujedno bi značila i obnovu Crkve, ali i obnova Crkve značila bi obnovu obitelji, u smislu da se stvore novi ambijenti zajedništva.

Možda se Crkva ponaša previše bojažljivo

S tim bi se velika većina ljudi u Crkvi bez poteškoća načelno složila. No ono o čemu na proteklom zasjedanju Sinode nije pronađen konsenzus jest pitanje treba li Crkva u izlaženju ljudima ususret u drugi plan staviti svoju istinu o braku i obitelji. Ta se dvojba na sinodi očitovala pitanjem o pripuštanju pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih, ili o pojednostavnjenju postupaka za proglašenje braka ništavnim.

DR. BUBALO: Smatram da je ovdje pitanje istine jedno od bitnih. No koja je to istina od koje treba poći i koju treba navijestiti? Je li pritom riječ o istini čvrstoga i jasnoga normativnoga sustava iz kojega se onda deduciraju jednom zasvagda dana rješenja za sva konkretna pitanja? Ako je to sva istina koju Crkva naviješta, onda mi se čini da smo u problemu. Temeljna istina Crkve jest Bog koji čovjeka stvara, prati ga u životu, oslobađa i spašava. Tu je bitna riječ, a koja se prečesto zaboravlja, riječ »oslobađa«. Da li nas norme ponajprije sprječavaju, ograničavaju ili nas one oslobađaju? Crkva treba pokazati današnjem čovjeku da njezine smjernice, upute i norme imaju stvarno, egzistencijalno značenje za njihov život, a ne neko apstraktno značenje otuđeno od života. One čovjeku trebaju pomagati da ostvari svoj život u punini.

Usto, mora se poći od stvarne zbilje, od stvarnosti života u kojemu se čovjek nalazi, a ne od nekoga poželjnoga stanja u kojemu se sve što »škripi« gura pod tepih. Ne možemo zažmiriti na sve probleme koji na tom području postoje u Crkvi kao instituciji, ili kod pojedinih njezinih članova. I taj realan pristup na protekloj sinodi jest ono što pobuđuje nadu. Crkva treba smoći hrabrosti i snage da činjenicama pogleda u oči i da kritički pogleda svoj doprinos. Posebno hrabrosti da ponešto prepusti i vjernicima na njihovu savjest i odgovornost, jer možda se ona na ovom području ponaša i previše bojažljivo, u smislu da, kao što se u narodu kaže, »puše i na hladno«.

Ostvaren je osjetljiviji odnos prema ljudima

Iz ovoga što ste rekli proizlazi da zbivanja vezana uz sinodu ocjenjujete pozitivno. No nema li Crkva također proročku ulogu u smislu pozivanja na odgovornost i upozoravanja na granice?

DR. BUBALO: Čini mi se - što se tiče otvorenosti - da je ova sinoda na dobrom putu. Isto tako što se tiče priznavanja stvarnoga stanja. Ipak je ostvaren osjetljiviji, distinktivniji odnos prema ljudima. Nije rečeno: »Znao si u što se upuštaš, to je grijeh i - gotovo!« Stvarne situacije mogu biti vrlo različite. Naravno, to je vrlo delikatno i rješenja nipošto nisu jednostavna. No ona se trebaju tražiti i ona se mogu naći.

A što se tiče postavljanja granice, mislim da je ona dobro istaknuta kad je riječ o istospolnim zajednicama. Nema temelja, stoji u završnom dokumentu, da se takve zajednice uspoređuju s Božjim planom za brak i obitelj, tj. s onim što su brak i obitelj po svojoj naravi.

I samo još jedna rečenica o proročkoj riječi Crkve: najrječitiji proročki govor jest govor vlastitim svjedočenjem.

Treba sudjelovati, osobito svjedočanstvom

Nije li ova tema toliko važna i toliko teška da na neki način zaziva ono što papa Franjo naziva misionarskim obraćenjem pastorala? Naime, na pastoralnoj se razini, primjerice, spominje daleka, bliža i neposredna priprava za brak. Ili okupljanje obiteljskih zajednica. Kako to ostvariti bez doista masovnoga pastoralnoga »izlaska« Crkve među ljude?

DR. BUBALO: Doista je riječ o golemom izazovu. Nisam siguran koliko Crkva na njega može na pravi način odgovoriti, pogotovo ovako strukturirana kako jest. Prevelik se teret stavlja na, da tako kažem, »profesionalno« pastoralno osoblje. To je polje gdje bi stvarno trebali sudjelovati svi koji problem prepoznaju kao svoj i kao problem Crkve. Baš svatko, koliko tko može. I drugo, potrebno je svjedočanstvo. Uzalud je nešto samo deklarirati ili samo docirati. Samo praktično svjedočanstvo životom govori ljudima, samo im ono omogućuje da ono što Crkva naviješta prepoznaju kao nešto što je uistinu važno, presudno važno, za njihov život. Ovo je doista trenutak za Crkvu da se upita može li postati velika zajednica malih zajednica povezanih u vjeri, u kojima će se onda i obitelji nalaziti u jednom pozitivnom ozračju, gdje ljudi ne će biti sami sa svojim problemima.

Znači li to da bi Crkva trebala graditi neki svoj, gotovo paralelni, ali otvoreni, svijet zajedništva, svojevrsno društvo unutar društva?

DR. BUBALO: Ne bih to nazvao nekim paralelnim crkvenim svijetom, radije bih podsjetio na Isusovu riječ: Vi ste sol zemlje... - Ali ako sol obljutavi...

Kad se govori o braku i obitelji, automatski se govori i o djeci...

DR. BUBALO: Po svojoj je naravi brak uistinu otvoren za djecu: ona se u njemu rađaju i odrastaju. U tome i jest jedna od njegovih najvažnijih i temeljnih uloga za društvo. Nekada se ta dimenzija jednostrano previše naglašavala, no ona je i dalje tu te je i dalje fundamentalna. U djeci se očituje plodnost ljubavi. Ona su prirodni plod braka. Relevantna istraživanja pokazuju da su brak i obitelj zasnovana na braku još uvijek najprirodniji ambijent u kojemu se djeca mogu razviti u zrele, odgovorne i odrasle osobe. Stoga su ona bez ikakve sumnje najveće žrtve rastakanja braka i obitelji. I to je - dobro djece koja su budućnost kako društva tako i Crkve - jedan od ključnih razloga što se Crkva ovako intenzivno bavi pitanjem obitelji.

»Poredak koji je Stvoritelj usadio u svoje stvorenje«

Kako tumačite to da skupine koje su prije nekoliko desetljeća nijekale brak i zazivale njegovu smrt sada zagovaraju da se istospolne zajednice nazivaju brakom i imaju obilježja obitelji?

DR. BUBALO: Ne mogu dokraja ni razumjeti ni objasniti tu pojavu, pogotovo ne u jednom ovakvom razgovoru. Naišao sam na jedan zgodan izraz: »neprijateljsko preuzimanje« braka. Koje su tu sve ideologije u igri, koji lobiji, s kojom svrhom, to je vrlo duga i zamršena priča. No očito je riječ o svojevrsnoj revoluciji u povijesti čovječanstva, o antropološkoj revoluciji, o novoj konstrukciji ljudske naravi, pri čemu ovdje riječ »narav« treba uvijek staviti pod navodnike, jer nije riječ o nečemu što bi bilo »po sebi«, nego je to rezultat tzv. diskurzivne konstrukcije. Gabriele Kuby govori o takozvanoj revoluciji »od vrha do dna«, dakle o revoluciji koja dolazi odozgor, od elita, samozvanih ili stvarnih, koje ju sustavno i metodički provode.

Kad u teologiji, tj. u govoru vjere govorimo o naravi, što to znači?

DR. BUBALO: Najčešće značenje naravi jest bit, ako ćemo biti dobri učenici učitelja Platona. A u biblijskoj vjeri narav se razumijeva kao poredak stvaranja. Taj poredak naravi je zapravo, govoreći jezikom biblijske vjere, poredak koji je Stvoritelj usadio u svoje stvorenje.

Glas Koncila 4 (2118) | 25.1.2015.   http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=25886