Obnova obitelji ujedno bi značila i obnovu Crkve

Razgovor s dr. Ivanom Bubalom s Franjevačke teologije u Sarajevu u povodu Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu

 

Ovogodišnji Teološko-pastoralni tjedan (TPT) u Zagrebu (od 27. do 29. siječnja) našao se u međuvremenu, u pravom smislu te riječi. Naime, održava se između dvaju zasjedanja Biskupske sinode, onoga izvanrednoga koje je održano u Vatikanu u listopadu prošle godine i onoga zakazanoga za listopad ove godine. Oba su zasjedanja posvećena obitelji. Ne čudi stoga što su organizatori TPT-a za temu ovogodišnjega skupa odabrali »Brak i obitelj u proturječju sa suvremenim društvom«. Prvo predavanje, tj. svojevrsni uvod u rad skupa, povjereno je dr. Ivanu Bubalu, svećeniku i članu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, profesoru filozofije i fundamentalne moralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Bio je to povod Glasu Koncila da uoči TPT-a dr. Bubala zamoli za razgovor, na što se on bez oklijevanja i rado odazvao.

Brak i obitelj nisu uspjeli održati korak...

Kad se pogleda naslov Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu, on a priori, kao polazište, upućuje na to da su brak i obitelj danas u krizi. Zašto kriza i kako se ona očituje?

DR. BUBALO: Možda treba podsjetiti na to da su takozvani tradicionalni brak i tradicionalna obitelj kroz povijest poprimali različite forme i sadržaje koji su s vremenom sve više povratno utjecali i na razumijevanje same biti braka. U tom smislu kao epohalnu promjenu treba spomenuti transformaciju tradicionalne velike obitelji u modernu, takozvanu nuklearnu, malu obitelj kao posljedicu pojave modernoga industrijskoga društva. Naime industrijski način proizvodnje doveo je do promjena, zapravo do dalekosežnoga raslojavanja unutar tradicionalne proširene obitelji jer je rad u svrhu osiguranja materijalnih sredstava za život iz obitelji premješten u vanjski tj. industrijski svijet rada. Time je obitelj prestala biti ujedno i proizvodna zajednica, ostajući samo zajednica najuže osobne povezanosti bračnih partnera međusobno i sa svojom djecom.

Ostajući bez te proizvodne kohezivne i integrativne snage, obitelj je oslonac našla u ljubavi i osobnoj partnerskoj privrženosti bračnih drugova. Ona je tako sve više postajala privatna stvar, gubeći dotadašnji status institucije od posebne društvene skrbi i zaštite. Primjerice, nerazrješivost braka danas proizlazi isključivo iz moralnoga stava kojim se čovjek osobno odlučuje za bezuvjetnu vjernost. Taj se stav, međutim, ne može iznuditi pravnim sredstvima, niti to zakonodavac više želi.

Daljnji je razvoj industrijskoga društva donio sa sobom progresivno uključenje žene u proces obrazovanja, zapošljavanje izvan kuće, ekonomsko osamostaljenje i postupno ulaženje u sva područja javnoga života. Konačno, dolazi i do novoga shvaćanja odnosa između roditelja i djece, posebno s obzirom na odgojne zadaće obitelji. Naime, sad se djeca sve više odgajaju i izvan obitelji. Sa svim tim, kao i s nekim drugim popratnim momentima - kao što su pojačana diferencijacija, individualizacija životnih odnosa, povećane pretenzije na čovjekovu personalizaciju i samoostvarenje - brak i obitelj kao institucije nisu uspjeli održati korak. Sve je to dovelo do istinske krize.

»Razvoj« otišao predaleko

Govorite o držanju koraka, o prilagodbi. No taj proces nije toliko nov...

DR. BUBALO: Na teološko-pastoralnom tjednu 1972. godine prof. Bajsić govorio je o »dezintegraciji obitelji«, misleći pri tome na narušavanje njezinih odnosa prema društvu i o »dezorganizaciji«, odnosno poremećajima unutar strukture obitelji. U tom kontekstu je napomenuo da je po mišljenju sociologa posrijedi ireverzibilan proces rastakanja - kao što je rekao - »ovih današnjih ostataka kojima još pridajemo staro ime obitelji«. To je bilo prije 43 godine. Kad se pogledaju različite promjene koje su se u međuvremenu dogodile, lako je uvidjeti ne samo da su se tadašnja predviđanja obistinila, nego ih je brzina i radikalnost promjena uvelike i nadmašila. Sažeti katalog današnjih pojava vezanih uz brak i obitelj, prema uglednom njemačkom teologu Eberhardu Schockenhoffu, izgleda ovako: želja za ženidbom opada, broj izvanbračnih životnih zajednica i samačkih domaćinstava se povećava, sve više parova živi zajedno u odvojenim stanovima, stopa nataliteta pada ispod razine demografske reprodukcije, broj brakova bez djece, rekomponiranih i posvojiteljskih obitelji i dalje raste, tzv. brak dviju karijera proizveo je ulogu muškarca koji vodi kućanstvo i mit »novih otčeva«, jednorodne ili takozvane patchwork-obitelji odavno više nisu rijetkost, alternativne sustanarske zajednice i istospolna partnerstva društveno se toleriraju i pravno priznaju. On govori o situaciji u zapadnoj Europi. No ti trendovi postupno zahvaćaju i hrvatsko i bosansko-hercegovačko društvo.

Ipak, danas svjedočimo pojavi koja je istinski nova. Kroz čitav ovaj razvoj nikad nije dovođena u pitanje bit braka, odnosno ono njegovo najopćenitije shvaćanje da je on trajna zajednica života i ljubavi između muža i žene, otvorena prema rađanju i odgoju djece. Oznaka današnje postmoderne jest da je ona, s tzv. istospolnim brakovima, dovela u pitanje samu bit braka. Spomenuli smo TPT iz 1972. godine. Tada su mnogi predvidjeli u kojem će smjeru razvoj ići. No mislim da tada nitko nije mogao zamisliti da će otići tako daleko, da će se, čak i na zakonodavnoj razini, dovesti u pitanje univerzalno shvaćanje braka i obitelji.

Brak je postao dragocjen - ali i ranjiv

Ako je obitelj doista važna kao što se kaže da jest, ne znače li trendovi koje ste spomenuli zapravo sumrak civilizacije?

DR. BUBALO: Da, mislim da to znači dovođenje u pitanje temelja društva, a time i civilizacije, ove naše zapadne civilizacije. Ne primjećujem da je taj problem u drugim civilizacijama toliko izražen.

Ako se pak razvoj koji ste opisali pokuša sagledati u svjetlu evanđelja, ne može se reći da je sve negativno. Prepoznao je to u konačnici i Drugi vatikanski koncil.

DR. BUBALO: Ni govora. Iz toga je razvoja proizišlo utemeljenje braka na ljubavi, poštovanju i uzajamnom prihvaćanju, što je svakako velik doseg Drugoga vatikanskoga koncila, makar i sa zakašnjenjem. Time je bračna veza partnera zasnovana na ljubavi sama po sebi ciljna, a ne više ponajprije instrumentalna vrjednota u svrhu rađanja i podizanja potomstva. No zasnivanjem braka na ljubavi on je ujedno postao izloženiji i ugroženiji. Sve je naime zasnovano na osobnom i privatnom odnosu iza kojega više ne stoji ni uže ni šire društvo, ni država. Bračna nerazrješivost, to da će brak biti doživotan, da će se održati vjernost - to zakonodavca, naravno, ne zanima. Jedini aspekt toga problema koji njega zanima jest moguća povreda ljudskih prava u obitelji ili pri rastavi. Upravo je zato utemeljenje braka na ljubavi, što ga čini neusporedivo vrijednim i dragocjenim, u nekom smislu ujedno i ranjivo. Dok ljubav postoji - u redu je. No što kad izblijedi, kad je više nema?

Ponor između nauka i življenoga uvjerenja

A sad pristupimo problemu sa stajališta Crkve. Zašto su brak i obitelj danas za Crkvu važna tema, toliko važna da joj Papa prvi put u povijesti posvećuje čak dvije uzastopne sinode, izvanrednu i redovitu?

DR. BUBALO: Treba reći da je to za Crkvu uvijek bila važna tema, a danas je postala krajnje aktualna upravo zbog toga što je institucija zapala u velike probleme. Već sam spomenuo teološko-pastoralni tjedan iz 1972. godine. Tema tjedna tada je glasila »Kršćanska obitelj u suvremenom svijetu«. Ovogodišnja je tema »Brak i obitelj u proturječju sa suvremenim društvom«. Vidljivo je kako se stvar zaoštrila. Govori se o »proturječju« u odnosu na svijet. I više nije riječ samo o kršćanskoj obitelji, nego je pitanje braka i obitelji postalo naprosto pitanje naše civilizacije. Kardinal Kasper u svom poznatom predavanju pred Konzistorijem, koje je bilo svojevrsna platforma za razgovor na protekloj sinodi o pastoralnim izazovima obitelji, kaže da moramo otvoreno priznati da se između nauka Crkve o obitelji i življenoga uvjerenja mnogih kršćana otvorio ponor te da se crkveni nauk mnogim kršćanima čini dalekim od realnosti i dalekim od života. I to je razlog zašto je obitelj Crkvi važna i zašto su sazvana ta dva sinodska zasjedanja.

No što kad se u braku pojavi problem...

Ali što je važno? Ojačati obitelj ili se jednostavno prilagoditi vremenu? Ili, zašto Crkva jednostavno ne bi rekla: »Naše je naviještati evanđelje, s obitelji ili bez obitelji, odnosno kakva god obitelj bila.«

DR. BUBALO: To nije moguće. Obitelj je temeljna forma života i temeljna institucija društva. Ona je srž ljudske zajednice, crkvene zajednice, kršćanske zajednice. Ona je u nekom smislu čak model crkvenoga života. Jedna od ideja ranoga kršćanstva je organizacija Crkve po modelu obitelji. Govori se o Otcu Nebeskom, o sinovima i djeci Božjoj, o međusobnom bratstvu... Obitelj je jednostavno nešto središnje. Stoga je sada kad dolazi do ugroženosti obitelji jasno da je to goruća tema i za crkveno promišljanje. Dva su pitanja pri tome ključna: kako posredovati kršćansku vjeru o jednom bitnom sadržaju ljudskoga života te kako riješiti one urgentne probleme koji se tu javljaju. Crkva usto i samoj sebi samokritički postavlja neka pitanja: koliko je njezina poruka o toj temi oslobađajuća, koliko je to vesela vijest? Mnogi kršćani naime smatraju da je normativni sustav Crkve nešto što im u njihovu životu ponajprije postavlja zabrane i zaprjeke. U mnogim kriznim stanjima, bilo da je u pitanju brak kao takav ili neki problemi unutar braka, ne doživljavaju Crkvu kao zajednicu koja ih prihvaća baš onda kad su u problemima i pomaže im da ih zajedno prevladavaju, nego jednostavno pred njih postavlja rigorozni sustav, uglavnom zabrana. Zbog toga se mnogi osjećaju nekako napuštenima. Dok sve u braku i obitelji dobro ili makar donekle dobro ide, barem gledano izvana - u redu je. No kad se u braku pojavi problem, komu će se obratiti, što će sa svojim problemom?

Prvi je dakle cilj da život ljudi uspije, da obitelji ojačaju, da ljudi u njima budu sretne, ispunjene osobe. A kad dođe do neuspjeha, često bez ikakve krivnje pojedinaca, i kad su ljudi u vrlo teškim stanjima - u emocionalnom, ekonomskom i mnogim drugim aspektima - Crkva mora biti zaista zajednica u pravom smislu riječi koja će pomoći da se to nadvlada, da se osoba koja nije uspjela ne osjeća odbačenom. Zato kardinal Kasper i govori da za današnje općenito ugrožene obitelji treba izgraditi »novu kuću«, »novi dom« u smislu »većega obiteljskoga sklopa«. Obitelji žive u velikom anonimnom, sve otuđenijem svijetu, prepuštene samima sebi. Ako je dio te anonimnosti i Crkva, problem je još teži. Stoga se čini kako bi bilo dobro, po modelu npr. »bazičnih zajednica«, stvoriti odgovarajući duhovni ambijent, povoljnu duhovnu klimu u kojoj će obitelji imati uzajamnu potporu.

Još nešto treba reći. Nije ugrožena samo obitelj, ugrožena je i Crkva. Pogrješan je dojam da je na jednoj strani obitelj koja je ugrožena, a na drugoj Crkva koja to nije. Vjera je ugrožena i u Crkvi. Obnova obitelji ujedno bi značila i obnovu Crkve, ali i obnova Crkve značila bi obnovu obitelji, u smislu da se stvore novi ambijenti zajedništva.

Možda se Crkva ponaša previše bojažljivo

S tim bi se velika većina ljudi u Crkvi bez poteškoća načelno složila. No ono o čemu na proteklom zasjedanju Sinode nije pronađen konsenzus jest pitanje treba li Crkva u izlaženju ljudima ususret u drugi plan staviti svoju istinu o braku i obitelji. Ta se dvojba na sinodi očitovala pitanjem o pripuštanju pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih, ili o pojednostavnjenju postupaka za proglašenje braka ništavnim.

DR. BUBALO: Smatram da je ovdje pitanje istine jedno od bitnih. No koja je to istina od koje treba poći i koju treba navijestiti? Je li pritom riječ o istini čvrstoga i jasnoga normativnoga sustava iz kojega se onda deduciraju jednom zasvagda dana rješenja za sva konkretna pitanja? Ako je to sva istina koju Crkva naviješta, onda mi se čini da smo u problemu. Temeljna istina Crkve jest Bog koji čovjeka stvara, prati ga u životu, oslobađa i spašava. Tu je bitna riječ, a koja se prečesto zaboravlja, riječ »oslobađa«. Da li nas norme ponajprije sprječavaju, ograničavaju ili nas one oslobađaju? Crkva treba pokazati današnjem čovjeku da njezine smjernice, upute i norme imaju stvarno, egzistencijalno značenje za njihov život, a ne neko apstraktno značenje otuđeno od života. One čovjeku trebaju pomagati da ostvari svoj život u punini.

Usto, mora se poći od stvarne zbilje, od stvarnosti života u kojemu se čovjek nalazi, a ne od nekoga poželjnoga stanja u kojemu se sve što »škripi« gura pod tepih. Ne možemo zažmiriti na sve probleme koji na tom području postoje u Crkvi kao instituciji, ili kod pojedinih njezinih članova. I taj realan pristup na protekloj sinodi jest ono što pobuđuje nadu. Crkva treba smoći hrabrosti i snage da činjenicama pogleda u oči i da kritički pogleda svoj doprinos. Posebno hrabrosti da ponešto prepusti i vjernicima na njihovu savjest i odgovornost, jer možda se ona na ovom području ponaša i previše bojažljivo, u smislu da, kao što se u narodu kaže, »puše i na hladno«.

Ostvaren je osjetljiviji odnos prema ljudima

Iz ovoga što ste rekli proizlazi da zbivanja vezana uz sinodu ocjenjujete pozitivno. No nema li Crkva također proročku ulogu u smislu pozivanja na odgovornost i upozoravanja na granice?

DR. BUBALO: Čini mi se - što se tiče otvorenosti - da je ova sinoda na dobrom putu. Isto tako što se tiče priznavanja stvarnoga stanja. Ipak je ostvaren osjetljiviji, distinktivniji odnos prema ljudima. Nije rečeno: »Znao si u što se upuštaš, to je grijeh i - gotovo!« Stvarne situacije mogu biti vrlo različite. Naravno, to je vrlo delikatno i rješenja nipošto nisu jednostavna. No ona se trebaju tražiti i ona se mogu naći.

A što se tiče postavljanja granice, mislim da je ona dobro istaknuta kad je riječ o istospolnim zajednicama. Nema temelja, stoji u završnom dokumentu, da se takve zajednice uspoređuju s Božjim planom za brak i obitelj, tj. s onim što su brak i obitelj po svojoj naravi.

I samo još jedna rečenica o proročkoj riječi Crkve: najrječitiji proročki govor jest govor vlastitim svjedočenjem.

Treba sudjelovati, osobito svjedočanstvom

Nije li ova tema toliko važna i toliko teška da na neki način zaziva ono što papa Franjo naziva misionarskim obraćenjem pastorala? Naime, na pastoralnoj se razini, primjerice, spominje daleka, bliža i neposredna priprava za brak. Ili okupljanje obiteljskih zajednica. Kako to ostvariti bez doista masovnoga pastoralnoga »izlaska« Crkve među ljude?

DR. BUBALO: Doista je riječ o golemom izazovu. Nisam siguran koliko Crkva na njega može na pravi način odgovoriti, pogotovo ovako strukturirana kako jest. Prevelik se teret stavlja na, da tako kažem, »profesionalno« pastoralno osoblje. To je polje gdje bi stvarno trebali sudjelovati svi koji problem prepoznaju kao svoj i kao problem Crkve. Baš svatko, koliko tko može. I drugo, potrebno je svjedočanstvo. Uzalud je nešto samo deklarirati ili samo docirati. Samo praktično svjedočanstvo životom govori ljudima, samo im ono omogućuje da ono što Crkva naviješta prepoznaju kao nešto što je uistinu važno, presudno važno, za njihov život. Ovo je doista trenutak za Crkvu da se upita može li postati velika zajednica malih zajednica povezanih u vjeri, u kojima će se onda i obitelji nalaziti u jednom pozitivnom ozračju, gdje ljudi ne će biti sami sa svojim problemima.

Znači li to da bi Crkva trebala graditi neki svoj, gotovo paralelni, ali otvoreni, svijet zajedništva, svojevrsno društvo unutar društva?

DR. BUBALO: Ne bih to nazvao nekim paralelnim crkvenim svijetom, radije bih podsjetio na Isusovu riječ: Vi ste sol zemlje... - Ali ako sol obljutavi...

Kad se govori o braku i obitelji, automatski se govori i o djeci...

DR. BUBALO: Po svojoj je naravi brak uistinu otvoren za djecu: ona se u njemu rađaju i odrastaju. U tome i jest jedna od njegovih najvažnijih i temeljnih uloga za društvo. Nekada se ta dimenzija jednostrano previše naglašavala, no ona je i dalje tu te je i dalje fundamentalna. U djeci se očituje plodnost ljubavi. Ona su prirodni plod braka. Relevantna istraživanja pokazuju da su brak i obitelj zasnovana na braku još uvijek najprirodniji ambijent u kojemu se djeca mogu razviti u zrele, odgovorne i odrasle osobe. Stoga su ona bez ikakve sumnje najveće žrtve rastakanja braka i obitelji. I to je - dobro djece koja su budućnost kako društva tako i Crkve - jedan od ključnih razloga što se Crkva ovako intenzivno bavi pitanjem obitelji.

»Poredak koji je Stvoritelj usadio u svoje stvorenje«

Kako tumačite to da skupine koje su prije nekoliko desetljeća nijekale brak i zazivale njegovu smrt sada zagovaraju da se istospolne zajednice nazivaju brakom i imaju obilježja obitelji?

DR. BUBALO: Ne mogu dokraja ni razumjeti ni objasniti tu pojavu, pogotovo ne u jednom ovakvom razgovoru. Naišao sam na jedan zgodan izraz: »neprijateljsko preuzimanje« braka. Koje su tu sve ideologije u igri, koji lobiji, s kojom svrhom, to je vrlo duga i zamršena priča. No očito je riječ o svojevrsnoj revoluciji u povijesti čovječanstva, o antropološkoj revoluciji, o novoj konstrukciji ljudske naravi, pri čemu ovdje riječ »narav« treba uvijek staviti pod navodnike, jer nije riječ o nečemu što bi bilo »po sebi«, nego je to rezultat tzv. diskurzivne konstrukcije. Gabriele Kuby govori o takozvanoj revoluciji »od vrha do dna«, dakle o revoluciji koja dolazi odozgor, od elita, samozvanih ili stvarnih, koje ju sustavno i metodički provode.

Kad u teologiji, tj. u govoru vjere govorimo o naravi, što to znači?

DR. BUBALO: Najčešće značenje naravi jest bit, ako ćemo biti dobri učenici učitelja Platona. A u biblijskoj vjeri narav se razumijeva kao poredak stvaranja. Taj poredak naravi je zapravo, govoreći jezikom biblijske vjere, poredak koji je Stvoritelj usadio u svoje stvorenje.

Glas Koncila 4 (2118) | 25.1.2015.   http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=25886